Mikrokozmos za sebe – poluotok Pelješac – i danas je svojevrsna ‘terra incognita’ kao i u dugim stoljećima dubrovačke republike, kada se dijelio na urbani gosparski Ston i seosko područje u teškim okovima kmetstva; čini se da će Pelješac izaći iz sjene dalekih razdoblja tek izgradnjom mosta, kada postane integralni dio dalmatinske rivijere
Poluotoku Pelješcu i ovoga sam puta prišao s meni sasvim uobičajene, morske strane iz smjera Dubrovnika. Dobro poznat pravac tisućljetnih plovidbenih ruta, mjeren uobičajenom dnevnom navigacijom u rasponu od 20 do 40 nautičkih milja – što je upravo razdaljina od Dubrovnika do nekih od važnijih sidrišta na ovom poluotoku i susjednoj mu Korčuli – već je duboko urezan u mojoj svijesti pa je posjet šarolikim vizurama gustih borovih krošanja, vinograda, klisura, pješčanih plaža i kamenih riva bio pravo zadovoljstvo.
Pelješac je i dalje prekriven dozom mističnosti
Poluotok Pelješac, poslije Istre najveći je poluotok na Jadranskoj obali, proteže se od Stonske prevlake do Lovišta u duljini od 80 nautičkih milja i u sebi nosi pregršt povijesnih, kulturnih i prirodnih zanimljivosti, još uvijek nedovoljno iskorištenih u nautičkom turizmu.
Za razliku od materijalno i svjetovno usmjerenoga Stona, koji je oduvijek parirao ustroju Grada, poluotok Pelješac od najranijih dana slovi kao predio prekriven svojevrsnom dozom mističnosti, hereze i nedorečenih značenja.
Neki su ga pisci zbog toga rado prigrlili u svojim fantazmagoričnim prikazima, predstavljajući ga domovinom vještica, vila i drugih mitskih stvorenja, a za što imaju obilato dokaza u dokumentima ostavljenim nakon progona i spaljivanja nesretnih žena tijekom 17. i 18. stoljeća. Ali, pravi razlog toj mentalitetskoj podjeli između Stona i Pelješca – koja i danas (izrazito) opstaje među ovdašnjim stanovništvom – krije se u činjenici da je ustroj Republike bio feudalan i da su stanovnici peljeških sela tijekom stoljeća bili klasični kmetovi, opterećeni strogim nametima i kontrolom, među kojima ističem zabranu mijenjanja kontrade, odnosno pet gospodarskih područja poluotoka.
Tišina, djevičanska priroda, dašak minulih vremena… to je Pelješac – i takav će biti barem do izgradnje mosta prema dalmatinskom kopnu
Istočni dio poluotoka započinje rtom Vratnik uz kojeg se veže uvala Mrginj, jedno od najljepših dnevnih sidrišta na južnom Jadranu. Od nje do grada Stona, proteže se pet milja dugačak kanal obilježen radi lakše plovidbe crvenim i zelenim svjetionicima postavljenim na betonskim kockama, koje valja pozorno motriti jer se dubine u sredini kanala kreću od tri do sedam metara.
Na južnim obroncima Stonskog kanala, koji bi se zapravo trebao zvati zaljevom, jer iz njega nema drugog izlaza, nalazi se omanja luka Broce i pitoreskna uvala Kobaš, već desetljećima poznata kao nezaobilazna lokacija za nautičare koji plovidbu znaju obogatiti izvrsnom domaćom hranom. Na dnu kanala nalazi se omanja riva na koju brodovi pristaju bokom.
Ukoliko ne nađete mjesta na rivi, preporučam vam da zamolite nekoga za bočni vez i svakako izbjegnete bacanje sidra jer je dno blatnjavo pa sidra u pravilu zaoru čim malo zapuše. Na rivi je moguće dobiti vodu iz obližnjeg hidranta, a maksimalni gaz iznosi samo tri metra.
Ston: Carstvo zidina i soli
U dvanaest knjiga dubrovačkog arhiva, u kojima se nalaze bilješke o Stonu i Pelješcu, može se pronaći podosta zanimljiva štiva o povijesti Stona, jer je ovaj kraj od 1333, kad je službeno pripojen Dubrovačkoj Republici, oduvijek imao izrazito važnu gospodarsku ulogu zbog solane koja se pruža ispod stonskih zidina. Naziv grada, koji je kroz povijest varirao od Stantium, Stamnes, Stamnom, Stamnum ili Ston, izravno upućuje na stajaću ili mrtvu vodu, odnosno plitko slano jezero, što mu je i danas obilježje.
Koliko su solila bila unosna za Republiku, najbolje se vidi iz računa dohodaka stonskih solana godine 1575. Te je godine Republika stekla od svih izvora u Stonu (mesa, ribe, vina itd.) 1.830 dukata, dok je od same soli u istoj godini uprihodila 15.900 dukata. Osim po solani, Ston je zabilježen i kao jedan od gradova s najduljim zidinama.
Stonske zidine postale su planenatrno slavne u seriji Igra prijestolja, a zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačke starine dovršena je prva faza obnove, započeta 2003. Uređena šetnica uključuje utvrde Arcimnun, Sokolić, Minčetu, Stoviš, kulu Nad vodom i kulu Barabanat, čime je zaokružen cijeli Veliki Ston, a uređen je i potez zidina do Malog Stona, našega najvećeg i najcjenjenijeg uzgajališta kamenica.
Pročitajte: Pakleni otoci: Vodič za bajkovitu oazu morskog hedonizma
Pročitajte: Otok Vis: Hrvatski nautički Mt. Everest
Pročitajte: Ston: Carstvo povijesti i gastronomije
Pelješac: Plaže u sjeni gustih borova
Plovidba uz južne obronke Pelješca u smjeru zapada započinje obilaskom niza slikovitih uvala i plaža od kojih valja spomenuti Pržinu, jednu od nekoliko pješčanih do koje se može doći i automobilom. Ako vas sustigne jaki maestral, najbolje je preseliti se zapadnije, u zaštićenu uvalu Smokvina ili, još bolje, u Ribnju gdje po mirnu vremenu možete provesti i noć, uživajući u savršenoj tišini na brodu vezanom za obalu.
Sljedeća uvala je Prapratno (svakako preporučam da je preskočite), odredište mnogobrojnih turista koji na kupanje dolaze automobilima i luka ukrcaja za trajekt koji vozi prema Sobri na Mljetu. Ali, nautičarsko odredište koje svakako valja posjetiti, barem zbog kupanja ispred pješčanih plaža s gustom borovom šumom u zaleđu, nalazi se u zaljevu što ga omeđuju Žuljana na istočnoj i Trstenik na zapadnoj strani.
Obje te luke pružaju siguran zaklon od maestrala i okružene su nizom manjih uvala, koje su kao stvorene za dnevna kupanja. Žuljana je luka za brodove do 12 metara duljine, ali je riva u pravilu zauzeta ronilačkim brodom obližnjega ronilačkog kluba. Obzirom da je riječ o jeftinijem odmaralištu za turiste iz istočnih zemalja, nije toliko atraktivna za boravak tijekom noći, posebice što se sav život odvija upravo na rivi, vama pred očima.
Pročitajte: Brač: Otok kulturnog avanturizma
Pročitajte: Biševo: Jadranski otok nad otocima
Pročitajte: Mljet: Omiljeni otok morskih Robinzona
Za razliku od Žuljane, stanovnici koje su oduvijek okrenuti zemljoradnji, Trstenik je tipično pomorsko-trgovačko mjesto, s jednim od najljepših lukobrana sagrađenim na našoj strani Jadrana, a služio je kao pristan za velike trgovačke brodove koji su prevozili vino. Zbog konfiguracije okolnih brda, noćenje na vezu u Trsteniku po buri je izrazito opasno.
Poluotok Pelješac raj je za ljubitelje dobrih vina
Dalje prema zapadu, u smjeru Orebića, na strmim obalama pružaju se bogati vinogradi plavca malog, odnosno poznati položaji Dingač, koji se svake godine dodatno proširuju novim nasadima, te Postupa, koji je doslovce u cijelosti zasađen vinovom lozom. S obaju ovih položaja dolazi plavac mali vrhunske kvalitete, a vina koja nose naziv po njima razlikuju se isključivo po specifičnoj aromi zbog sasvim drugačije zemlje poteza Postupa, koja se pruža svega na 600 do 700 metara širine sipina.
Na samom kraju Postupa, u smjeru Mokala, nalazi se olupina crnogorskog broda Boka, koji se sedamdesetih godina tu nasukao i raspao, pa je sad atraktivna lokacija za ronioce. Ljubitelji podvodnog ribolova također će u ovom području između Dingača i Postupa doći na svoje, jer je tu pridneno more izrazito bogato ribom.
Orebić, grad kapetana i brodovlasnika
Na sjeverozapadnim padinama poluotoka, na obroncima Zmijina brda pod vrhom Sv. Ilija, od 16. do 20. stoljeća razvio se Orebić, grad kapetana i brodovlasnika. Danas je, zbog burne divlje gradnje od šezdesetih nadalje i razvoja masovnog turizma, slika gradića sasvim promijenjena. Život, koji se nekad odvijao isključivo uz more, na uzobalnoj cesti, sada se premjestio na gornji put, što je logično s obzirom na to da su došljaci (posebice nakon prošloga rata) bitno izmijenili strukturu, a time i navike stanovništva.
Danas se uspomena na velike brodovlasničke obitelji Orebić, Fisković, Zubović, Ljubak, Rusković… čuva u privatnim zbirkama, franjevačkom samostanu i Gospi od anđela, zavjetnoj crkvi peljeških pomoraca i u Pomorskom muzeju, kojeg su 1957. utemeljili naši akademici pod okriljem ondašnjeg JAZU-a.
Perna, Kučište i Viganj omiljena su odredišta jedriličara na dasci
Luka Orebić pogodnija je za brodove do 12 metara duljine, a zbog blizine marina u Korčuli i Lumbardi zna i u srcu sezone biti poluprazna. Na vezu postoje priključci za vodu i struju, a jedino na što trebate paziti je otežano uplovljavanje po uobičajenomu snažnom maestralu, koji utjeruje valove bočno i predstavlja dodatan problem neiskusnijim nautičarima.
Nakon Orebića, prema sjeverozapadnom rtu poluotoka, pružaju se Perna, Kučište i Viganj, omiljena odredišta jedriličara na dasci i zmajem, koji u popodnevnim satima koriste redoviti maestral i doslovce ‘zakrče’ Pelješki kanal. Prilikom plovidbe tim dijelom prolaza preporučam vam da svakako isključite automatski pilotski uređaj i uzmete kormilo u ruke, jer među iskusne daskaše često znaju zalutati i početnici koji svakog trena mogu pasti u more!
Uvala Lovište odličan je izbor za nautičare
Dva rta, Lovište i Osičac, omeđuju zapadnu obalu Pelješca i uvalu Lovište, odličan zaklon za nautičare po svim vjetrovima. Nekadašnje ribarsko utočište oživjelo je tijekom prošlog stoljeća zahvaljujući doseljavanju siromašnih, ali marljivih Hvarana koji su se pomiješali s lokalnim stanovništvom. Nedaleko od Lovišta nalazi se jedan od najneobičnijih dijelova obale, obavijen legendama o mitskim bićima: riječ je o predjelu Nakovane, gdje su smještena dva napuštena istoimena sela.
Stanovnici Lovišta još se sjećaju doba kad su sa svojim vršnjacima koračali po popločanim ulicama tih slikovitih sela, pohađali školu i obavljali poslove na zemlji, posebice sijući pšenicu. Nakovana je tada bilo upravno središte sjevernog dijela otoka, s morskim pojasom koji je obuhvaćao uvale Lasovka, Duboka, Kordunja, Bezdija i dalje sve do Lozića, što je raspon na kojem bi mu pozavidjela i Slovenija.
Uvala Divna pravi je biser Jadrana
Preostalih dvadesetak stanovnika raštrkanih po cijelom svijetu danas su okupljeni u udrugu Nakovana i brinu se da kamene kuće i ulice ne zarastu u makiju, a svi se okupljaju ondje tijekom blagdana Male Gospe, zaštitnice sela. U neposrednoj blizini tih dvaju napuštenih naselja, u smjeru sjeveroistoka, smještena je spila Nakovana, špilja i arheološko nalazište ilirskog svetišta na Pelješcu. Ona je tijekom Drugoga svjetskog rata služila kao sklonište lokalnom stanovništvu, a danas je zbog vrijednosti nalazišta zatvorena željeznim vratima, pa u nju teško da ćete ući jer nema čuvara koji bi vam omogućio pristup.
Sjeveroistočna strana Pelješca ostaje jedna od rijetko posjećivanih obala na našem Jadranu. Razlog tomu nije u možebitnoj neprivlačnosti mnogobrojnih uvala i otočića koji se nižu uz Pelješac, nego u zemljopisnom položaju: ‘vanka ruke’ je, po mornarskom žargonu. Na nekoliko milja iza rta Lovišće nižu se uvale Rasoha, Bezdija, Duba i Tajsa, a nešto dalje je i pravi biser našega mora, uvala Divna.
Od Trpnja prema Malom moru
Glavna luka tog dijela Pelješca je Trpanj. Zahvaljujući komunikaciji s Metkovićem, tijekom 18. i 19. stoljeća izrastao je u najjači trgovački centar tog dijela Jadrana. Od tog doba trpanjska je luka dodatno zaklonjena lukobranima; iako je jedna od najsigurnijih na južnom Jadranu, nažalost služi samo kao trajektno pristanište.
Istočno od Trpnja nalazi se luka Drače. Njena dva moćna lukobrana, koji posve zaklanjaju uvalu, podjednako su prazni i u srcu sezone, a ništa drugačije nije ni u Brijesti, mjestu iz kojeg potječe obitelj Bjeloučić – prvi uzgajivači kamenica u nas. Uvala je odlično zaštićena mnogim otočićima ispred nje, a u samom mjestu je i pristan koji može primiti nekoliko brodova.
Morski put prema jugoistoku otuda vodi u Malostonski zaljev ili Malo more, kako domaće stanovništvo običava reći. I to je područje nekada bilo bogato ribom, ali danas živi isključivo od uzgoja kamenica i mušula. Važno je napomenuti da nasuprot rtu Blaca počinje obala Bosne i Hercegovine, pa je preporučljivo držati se označenih plovnih putova.
Pelješac je nezaobilazna postaja za ljubitelje kamenica
Plovidba Malim morem izrazito je opasna i zbog niza uzgajališta školjaka: moj je savjet da svakako izbjegavate plovidbu tim akvatorijem noću. Plovidbena ruta nakon Luke i Hodilja, u kojem je također pristanište s dubinom do 2,5 metra, završava u Malom Stonu.
Malobrojnima koji brodom dospiju do te krajnje točke u plovnom dijelu zaljeva na raspolaganju su mnogobrojni restorani, kako u Malomu tako i u Velikom Stonu, a specijalitet koji je nezaobilazan dio jelovnika jesu kamenice.
Moguće ih je kušati na bezbroj načina: sirove, pečene, pohane, zapečene, s umacima ili u krem-juhi. Valja istaknuti da je Malostonski zaljev jedno je od rijetkih područja u kojem je opstala europska kamenica (Ostrea edulis), koja je u ostatku Europe početkom prošlog stoljeća uništena bolešću.
Za kraj posjetite Mali Ston
Ova delikatesa vrlo je hranjiva, jer njezino meso sadrži mnogo bjelančevina, ugljikohidrata i vitamina, ali vjerujem da ih većina ipak konzumira zbog glasovitih afrodizijačkih svojstava. Najukusnija je zimi, tijekom ožujka, kad se u ovim krajevima organizira i ‘festa od kamenica’.
U Malom Stonu završava naša plovidba. Tu, pred kulom Koronom završava i sjeverni krak Stonskih zidina, granice koja je od nastanka odvajala Pelješac od obale s južne strane prevlake kao prostor koji je bio u stanju stoljećima održavati svoj miran unutarnji ritam. Istinska ‘terra incognita’. Vrlo je vjerojatno da će tako ostati, barem dok se ne izgradi most, kojim bi se Dubrovnik napokon izravno pripojio Republici Hrvatskoj, a Pelješac – posredno i Korčula, Lastovo i Vis – dobio toliko čekanu cestovnu sponu s vanjskim svijetom.
Tekst Ljubo Gamulin
Fotografije TZO Orebić/Boris Jović, TZO Trpanj, HTZ/Ivo Biočina, Ivo Pervan, Boris Kačan & Antonio Rosetti
