Za otok Žut vrijedi pravilo: svaka uvala je lučica, a i gotovo u svakoj naći ćete dobru konobu s izvrsnom ponudom domaće kužine, začinjene vrsnim vinom
Kada se spomenu Kornati, svatko pomisli na onaj čarobni arhipelag unutar granica Nacionalnog parka Kornati – ali on obuhvaća samo dio Kornatskog otočja, dok njegovi posjednici arhipelag dijele na Donje i Gornje Kornate: Gornji su Šćitna i Sita, Gangarol i najveći među njima, a drugi po veličini otok u cijelom arhipelagu, Žut, te niz otočića i hridi ‘gore’ na zmorac do Balabre, ‘dolje’ do Dajne
Otok Žut drugi je najveći u arhipelagu Kornata
Murterani, ili Murterini-Kurnatari, stoljećima su na Žutu bili u kolonatskom odnosu, dok ga nisu kupili u drugoj polovici 19. stoljeća. Tako je ovaj otok u svemu podijelio sudbinu ostalih u Kornatima: na njemu se, za razliku od obližnjih zadarskih otoka, Ugljana, Pašmana i Dugog otoka, jednako kao ni u cijelom arhipelagu, nisu zametnula veća, trajna naselja.
Zahvaljujući razvedenosti obale, ugnijezdile su se u cijelom nizu uvala kućice posjednika tamošnjih imanja pa je danas otok Žut, ponajviše duž sjeveroistočnih obala, posut sitnim, slikovitim zaseocima.
Kada Žutu prilazite sa zapada, prva će se otvoriti uvala s naseljem Pinizel, tamo stoluju obitelji Kulušić iz Murtera i Burtine iz Betine. Ploveći uza zapadne obale, prema sjeveroistočnoj strani otoka, iduća na ruti je tijesna i nevelika, ali ‘ugusto naseljena’ uvala Bizikovica s kućama Juraga, Jelića, Ježina, Mudronja i betinskih Magazina i Bilića.
Gdje se nalazi otok Žut?
Time ste obišli zapadni kraj Žuta, koji se – počevši od tih uvala i obala – proteže sjeveroistokom u duljini od oko dvanaestak kilometara, dočim je širok svega dva kilometra, s najvišim vrhom od 172 metra, a pruža se gotovo paralelno s velikim Kornatom.
Zračne snimke pokazuju koliko je otok Žut raskošno razveden, a pokazuju i to da je za plovidbu, boravak, sidrenje i kupanje daleko pogodnija sjeveroistočna strana od one okrenute Kornatu, u Žutskom kanalu, koji dijeli dva susjedna otoka.
Zanimljivo je da su unutrašnje strane Kornata i Žuta, okrenute jedna drugoj, manje atraktivne, posjećene pa i naseljene, od vanjskih: kao da su se otoci-susjedi dogovorili da jedan drugom ne zaviruju u pjat…
Brod je, naravno, jedino prijevozno sredstvo kojim se uopće dolazi do Žuta, ali sam otok ima svoje pješačke transverzale i uspone na kote s kojih se pruža fantastičan pogled. Pješke smo išli već iz Bizikovice, kroz maslinate i krš, u najveću žutsku uvalu Pod Ražanj, tamo gdje se uz 450 metara dug, i jedan jedini gat, smjestila ACI-jeva marina.
ACI marina Žut
ACI Marina Žut za sve koji posjećuju Kornate neizostavna je nautička postaja. Smještena je na najzapadnijemu dijelu uvale Luka Žut, a sama uvala nalazi se u sjeverozapadnome dijelu kornatskoga arhipelaga, izvan granica NP Kornati.
Iz ACI marine Žut, utabanom stazom, naprosto se morate uspeti na obližnji vrh Tvrdomešnjak, jer je to fantastičan vidikovac prema zapadu. Štoviše, valja se uspeti ujutro, za svitanja, ili u zalazak sunca, a bogme i za mjesečine! Iz iskustva znam da valja izvesti i prvi, i drugi, i treći uspon… Pod Ražanj je jedan od krakova, uvala velike luke Žut, a svaka je zaklon od nekog iz ruže vjetrova. Golubovac, Žešnja, Babin bok, Strunac…
U nekim su se uvalama Žuta uz kuće ugnijezdili restorani, poput Fešte u Golubovcu, Baina u Struncu, Sabuna u Sabunima, Visona u Dragišini i Bianke u Pristaništu.
Restorani na otoku Žutu
Zanimljiva je priča o restoranu Fešti! Prvu malu kuću, u kojoj je uopće počeo raditi restoran kao obiteljski pogon supružnika Smirne i Mirka, Mirko je sagradio tako što je – pored toliko kamenja na otoku – svaki pritesanac leutom dovezao iz Murtera na otok Žut, s ruševine jedne svoje stare kuće!
Uvjet je, naravno, bio da kuća na Žutu bude kamena i originalna, a takva je, s onim plavim škurama, ostala do danas.
U međuvremenu je sin Krešimir, koji je roditeljima pomagao kao dječak, završio visoke škole, pa i magistrirao s temom iz turizma. Govori tri strana jezika, izuzetno je obrazovan i nevjerojatno ambiciozan u poslu, što ga je naslijedio od roditelja, i na imanju koje je baštinio od didova…
Danas je Fešta vrhunski restoran, a cijeli pogon, premda je narastao za još nekoliko manjih objekata, ni po čemu ne iskače iz okoliša, dok je u tradicijski oblikovane i ambijentalno uklopljene kućice ugrađena vrhunska tehnologija! Ima stvari po kojima je taj, i danas obiteljski pogon, jedinstven na Jadranu! Prvo su Mudronje podigli tu malu kuću od ‘donesenog’ kamena.
Onda su restoran proširili, ali ne na svoju ruku, ili kako bilo: skicu za projekt napravio im je njihov poznati sumještanin, Murterin i susjed s Gangarola, poznati hrvatski arhitekt Nikola Bašić.
Restoran Fešta
I ne bi Mudronje bili to što jesu, tradicionalisti i inovatori ujedno, da se nisu domislili kako će ‘napripraviti’ slatke vode na bezvodnom otoku! Nabavili su jedan od prvih, vjerojatno i prvi na nenaseljenim otocima – u Kornatima svakako – desalinizator! Za struju su se pobrinuli solarni paneli, uz malu pomoć agregata.
Kako su dobili mnogo slatke vode, te higijenski standard podigli na ‘kopnenu razinu’, tako se odjednom na njihovom imanju počelo ‘proizvoditi’ daleko više i otpadnih voda – a naravno da nisu željeli dopustiti da one odlaze u more, pa su investirali u biološki prečistač.
Danas Fešta može proizvesti dva ‘vaguna’ vode i čak dvjesto à la carte obroka: poznati su po specijalitetima – predjelima sa svježim, nekuhanim odrescima (carpaccio) od svake moguće ribe, rakova, školjaka, otočnog bilja i dalmatinske zeleni, po najfinijim desertima (od čokolade u maslinovu ulju, pa dalje), po izuzetnoj vinoteci, jer Krešimir Mudronja je i somellier.
Vrhunsko maslinovo ulje
Kako su na padinama Golubovca veliki maslinici, dijelom i njihove obitelji, tako je na stolu uvijek njihovo, vrhunsko maslinovo ulje, a uz pogaču ispečenu u krušnoj peći, tanjurić ulja neodoljivo je predjelo, uza sve druge divote što ih nude.
Dida današnjega mladog i ambicioznog ugostitelja Krešimira Mudronje, Mladen, davnih je dana maloga Krešu gajetom vozio u Kurnate, na Žut. U počast njemu, i svim precima, Fešta je danas i vrlo vrijedna etnološka zbirka: od najsitnijeg ribolovnog pribora do velikih kamenica, nekoć isklesanih za žutsko ulje.
Od imanja Mudronjinih može se pješačkom stazom duž cijelog otoka, do brda Grba i uvale Pristanište iz koje je, po svemu sudeći, i počela kolonizacija Žuta.
Za to pješačenje trebalo nam je oko uru i pol vremena. Sad se, pak, odlučujemo za brod, a cilj je najjužnija uvala sa sjeveroistočne strane: Pristanište. U njoj su ostaci prastarih kornatskih kuća, zato se i pretpostavlja da je s tog mjesta počelo sezonsko nastanjivanje otoka Žuta. Iznad Pristaništa, na žutskoj Grbi, i danas su veliki maslinici i smokovici – vinograda i voćnjaka više nema.
Hodočašće na otok Žut u crkvu sv. Križa
Put na Grbu prilično je strm i mukotrpan, pa je gotovo nezamislivo da su njime, u kampanjama berbe grožđa ili maslina, Murterani i više puta dnevno išli na brijeg i natrag.
Za one brže, mlađih nogu, to je put od pola sata, za čeljad prosječne kondicije četrdesetak minuta, a za one o štapu – jer i takvi se još uvijek penju u svoje polje – i ura vremena!
Generacije Žutara prolazile su križni put gole egzistencije od mora do Grbe. Prije stotinu godina počeli su graditi crkvicu na svom otoku, u znak zahvalnosti za uspješnu otplatu posjeda otkupljenih sada već davne 1888. godine, zahvalnosti za dar zemlje i mora; međutim, dovršena je i posvećena tek 2011. godine, zahvaljujući grupi Žutara okupljenih oko Nedjeljka Mudronje Šaše, a ruku je dao načelnik općine Murter Ivan Božikov, i sam Žutar.
‘Crkvica na Grbi postala je dokaz da još uvijek ima zajedništva, entuzijazma i volonterstva’, govori nam Ivan. Postavljen je mozaik koji je izradio akademski slikar, Murterin i Kurnatar Mile Skračić, a pomagao mu murterski i kornatski prijatelj Ive Šikić Balara, pjesnik i slikar samouk. Preslicu na crkvi isklesao je Ive Šikić Bažokić, već godinama graditelj murterskih i kornatskih suhozida i okućnica. Crkvica je dobila titular sv. Križa, sad je treća u Kornatima, a ovoj se hodočasti o blagdanu sv. Križa, 14. rujna.
Uspon na Grbu je hod po uspomenama
Stotine priča i ljudskih sudbina vezano je uz otok Žut i uz Grbu. Uspon na Grbu je hod po uspomenama. Sve su kuće vlasnika polja gore na Grbi, bile dolje uz more, pretežno u Pristaništu. Jedna, međutim, i danas stoji na Grbi: kućica s bunarom i dvorom, u vlasništvu obitelji Jelić. Kada bi Jelići stigli iz Murtera – desetljećima na vesla, potom na motor – najnužnije bi ponijeli sobom, u rukama.
Prvo penjanje na Grbu bilo bi, s nešto tereta u rukama, do kuće, po magarca – a onda još dvije-tri ture, gore-dolje, s teretom na magarcu. Naposljetku još nekoliko puta na mrižu šabatu. Po hranu. Nema na Žutu, a ni drugdje na Kornatima, debelih ljudi!
‘Kad bi počele smok’e, tri puta u danu bi s tovaron išla gori brat’! I još bi me mati udrila kad bi zastala’… pričala mi je Nada Turčinov, rođena Mudronja, iz Žešnje.
Otok Žut i tajna američkog bombardera B-24
Još je jedna nevjerojatna priča, a i jedna sudbina, vezana uz žutsku Grbu! Na nju se, u svibnju 1944. godine, srušio američki bombarder B-24, koji se u skupini savezničkih aviona vraćao s bombardiranja pogona Messerschmita, u Njemačkoj, u baze na jugu Italije.
Bio je pogođen iznad Bosne, ali se, uz otkazivanje jednog po jednog motora, dovukao do Žutskog kanala. Zapovjednik Donald C. Manlowe posadi je naredio da iskoči, te avion usmjerio prema žutskoj Grbi – sam je iskočio posljednji… svi su preživjeli.
Kad je zrakoplov udario u Grbu i zapalio se, kapetan Manlowe doskočio je u more, desetak metara od uvale Jagodnja, s one strane Žuta prema Kornatu. Nakon dva dana pronašla ga je posada partizanskog broda Streljko, odvela u bazu na Dugi otok, proslijedila na Vis, odatle u domovinu, u Ameriku.
Kapetan je 51 godinu nakon tog događaja, posjetio otok Žut, Grbu i uvalu Jagodnja. Ali, to je već jedna nova, zapravo lijepa žutska priča. Sada, možda iz priče samo još ovo: našli smo tada, 1995. godine, mjesto pada zrakoplova, čak i neke njegove – ali samo sitne – dijelove.
‘Nedilja je, aj’mo na avijon!’
U sirotinjskim ratnim godinama ljudi iz Pristaništa mjesecima su hodočastili na Grbu, na mjesto pada zrakoplova, ko’ u dućan. Rekli bi: ‘Nedilja je, aj’mo na avijon!’ – i peli se gore, te razmontirali, poskidali, izrezali sve što se moglo!
Od lima su izrađivali posuđe, od guma potplate za opanke, a i danas su neka vrata starih murterskih kokošinjaca od oplate tog aviona, od spremnika za kisik napravljeni su mnogi lonci za kuhanje zelja, dok i danas neke murterske gajete u tim posudama drže naftu!
I poklopac bunara kod kuće Jelićevih na Grbi, kao i poklopac tamošnje krušne peći, također su od oplate bombardera B-24, ponosa američke avijacije, od kojih jedan krasi zrakoplovni muzej SAD-a.
Ali, sve je to, rekoh, neka druga, zanimljiva priča otoka koji kao kakva morska neman, neka hidra ispruženih krakova, leži u moru Gornjih Kornata – a mi ćemo obići južnu puntu, oploviti 6,5 milja dugu jugozapadnu obalu, usamljenu i izvan interesa nautičara. Tamošnje su uvale pretežno puste, premda nude zaklon od bure i maestrala.
Nižu se Platić, Podmuravnjak ili Ježinov porat, Jagodnja (iz priče o američkom pilotu), Maslinovica, Bodovac – tako se zove i obližnji poluotočić. To je najzapadnija uvala jugozapadne strane Žuta, a prva iduća na redu je Pinizel, iz koje smo i krenuli na ovo malo putovanje.
Otok Žut prava je fešta od otoka!
Tekst Jordanka Grubač
Fotografije Ivo Pervan, Mario Jelavić, ACI arhiva/ Petar Fabijan/Davor Žunić
