Jedan od najcjenjenijih hrvatskih arhitekata Nikola Bašić svojim projektima uspješno dopunjava arhitekturu našeg podneblja, prije svega svoje Dalmacije; poštujući vrijednost prostora koji su stvorili naši preci u svoje radove unosi mnogo više od puke materije
Arhitekt Nikola Bašić iza sebe ima brojne radove, a javnosti su najpoznatije Morske orgulje i instalacija Pozdrav suncu u gradu Zadru. Njegova impozantna djela su i Šetnica sv. Ante u Šibeniku, križevi u spomen stradalim vatrogascima na Kornatima, te najnoviji projekti u šibenskom D-Resortu i D-Marin Dalmaciji, proizišli iz suradnje s Dogus grupom.
Izabrani ste za redovitog člana HAZU sa svih stotinu glasova. Što vam znači jedno takvo priznanje?
Hrvatska ima puno arhitekata koji su zaslužili biti akademicima i prije mene i više od mene. Mojih stotinu glasova svjedoči o tome da se primjećuje i cijeni moj individualizirani i personalizirani doprinos hrvatskoj arhitekturi i hrvatskoj kulturi. Na to sam uistinu ponosan.
Svjetski ste ugled stekli instalacijama Pozdrav Suncu i Morskim orguljama u Zadru. Kako danas gledate na te projekte?
Gledajući na te projekte s distance od punih deset godina posebno sam zadovoljan njihovom socijalnom afirmacijom. Ti prostori doista su se prometnuli u mjesta novih socijalnih rituala. Tako su ove urbane instalacije nadišle svoje umjetničko i dizajnersko značenje. To su uistinu mjesta suvremenog hodočašćenja gradu i njegovim metaforičkim mjestima. Nisam se ni u snu nadao da će se to dogoditi. Velika je sreća i čast doživjeti takvo što. To je ujedno i poruka onima koji upravljaju gradovima da nikad ne zanemare senzibilitet javnosti za one vrijednosti koje nadilaze razinu utilitarnog. Društveni rituali ugrađeni su u najdublje slojeve civilizacijske povijesti, potreba za njima nije nestala ni u modernim vremenima.
Koji je vaš pristup prostoru? O čemu posebno vodite računa?
Genius loci! To je ono što želim otkriti u svakom prostoru. Dakle, zanima me ono što je iznad svijeta materijalnosti koji nam pomaže da definiramo ili identificiramo pojedini prostor. Nastojim prepoznati i afirmirati ono što pojedinom prostoru daje spiritualni karakter. Ono što zrači iz dubine svakog mjesta, u kojem nas, ispod naših stopa, poput pritajenog vulkana, vreba pritajena energija mistične i metaforičke povijesne magme. Ja vjerujem da prostor ima dušu. Zato uporno tragam za onim svojstvima prostora koji su izvan okvira materijalnosti.
Možemo li tvrditi da je vaš rad obilježen Mediteranom?
Ja sam uvjeren da arhitektura pripada mjestu. To je njezino najuzbudljivije svojstvo, to je čini uvijek drukčijom i uvijek iznenađujućom. Pripadnost mjestu imanentno je svojstvo arhitekture, poput onoga koje pridajemo svojstvu vina kroz pripadnost određenom ograničenom području. Dakle, kao što vinu pripada podrijetlo, tako i arhitekturi pripada locus. U tom smislu, moja je arhitektura mediteranska, dapače, ona bi htjela biti jadranska, a još više – dalmatinska!
U Šibeniku ste uredili šetnicu uz Kanal sv. Ante te hotel u D-Resortu. Oba projekta imaju poveznicu – a to je šetnica. Kako ste to postigli?
Želim da moji projekti oblikuju prostore djelotvorne društvene inkluzije, čak i onda kad se ne radi o javnim investicijama. Šetnica u Kanalu sv. Ante dobar je primjer uključenja atraktivnog litoralnog područja u korpus javnih prostora grada Šibenika, nakon što je taj prostor stoljećima bio iz njega nasilno isključen. Sviđa mi se ta novostvorena ‘demokratičnost’ prostora koju je generirala upravo spomenuta šetnica, kao što su i Šibenčani očarani novom dostupnošću i propusnošću obale Kanala. Isto tako, krovna šetnica nad hotelom u D-Resortu Mandalina nije ništa drugo doli pokušaj da se markantnim i afirmiranim javnim prostorima grada, njegovim tvrđavama i vidikovcima, pridoda još jedna metaforička točka. Sve je prisutnija svijest o razvitku onih oblika turizma koji su uključeni u lokalnu zajednicu, onih koji omogućuju plodonosni i inspirativni susret između emitivnih i receptivnih kultura. Moramo priznati da turistički hoteli znaju biti odvratno ekskluzivni u odnosu na ‘urođeničko’ okruženje. Nasuprot tome, krovna šetnica na hotelu u Mandalini mjesto je na kojem se u spontanoj šetnji susreću njegovi gosti i domicilni dokoličari. U tom susretu oni su radoznali ravnopravni šetači. Tema krovne šetnice arhitektonska je manifestna gesta s ciljem uključenja hotelskog ansambla u riznicu javnih prostora grada, u lokalnu zajednicu i njezinu kulturu.
Čini se da je Dogus grupa odlično prihvatila vaše vizije i rješenja?
Dogus grupa respektabilan je, moćan i iznimno poticajan investitor, otvoren prema novim idejama i novim trendovima. Njihovo prisustvo donosi nove vrijednosti na hrvatsku turističku scenu, na kojoj će ostaviti vidljiv trag. Naša suradnja bila je plodonosna, za obje strane ona je bila osebujno i nadahnjujuće iskustvo.
Ovo ljeto je otvoren i Portus Beach Club u D-Marin Dalmaciji čiji ste autor. Po čemu je taj klub specifičan?
I taj je kupališni prostor zasnovan na istoj ‘inkluzivnoj filozofiji’. Ne znam koliko će taj koncept socijalne otvorenosti biti održiv u stvarnom korištenju Beach Cluba. Međutim, u ovoj prigodi moram priznati da taj projekt najmanje slijedi moju tezu o arhitektonskoj pripadnosti mjestu. Hoću reći da je on najmanje dalmatinski, i da su, zbog toga što nismo u cijelosti mogli kontrolirati proces projektiranja i izgradnje, u njemu prevladali ambijenti iz ikonografije konzumerskog turizma, što nije bila moja namjera. Taj dojam je još više pojačan dizajnom interijera i opreme, koji, također, nismo mogli kontrolirati. Žao mi je zbog toga.
U posljednje vrijeme dosta radite na šibenskom području.
Moje prisustvo u Šibeniku traje već puno godina, ali projekti koje sam ranije realizirao nisu bili zanimljivi mainstream medijima. Bile su to pretežito sakralne teme. Iz tog vremena je i crkva sv. Josipa u Ražinama, koju držim svojim najautentičnijim kontekstualnim ostvarenjem glede uspostave kontinuiteta hrvatske urbane i religijske kulture, upravo one koja je u povijesti bila izložena traumatičnim lomovima. Moja recentna ostvarenja u Šibeniku, a i nadolazeći projekti, predstavljaju za mene veliku radost. Jednom sam rekao da Šibenik ima čudesni kreativni kvasac na kojem je kroz vjekove oblikovan grad čudesne urbane morfologije, drugačiji od svih naših jadranskih gradova. Na tom kvascu niknulo je i ono čudo od katedrale genijalnog ‘meštra’, Jurja Dalmatinca. Ali, ono što Šibeniku daje posebnu vrijednost, to je činjenica da je to jedini samorodni hrvatski grad na Jadranu. On je u potpunosti produkt hrvatskog narodnog genija i tu činjenicu treba stalno isticati.
Hoće li u Šibeniku ikad zaživjeti vaša ideja o povezivanju šibenskih tvrđava žičarama i eskalator za tvrđavu Sv. Mihovil?
Radi se o sustavu alternativnog javnog prometa, kojim se na specifičan način želi odgovoriti na sadašnje poteškoće u komuniciranju gradom, koje, u povijesnoj jezgri, već izazivaju zabrinjavajuće oblike urbane atrofije. Već sam spomenuo posebnost šibenske urbane morfologije, koja je proizišla iz osebujne topografije strmih obala estuarija rijeke Krke, i koja, upravo zbog toga, priječi kretanje u smjeru okomitom na obalu. Sustavom alternativnih prometnih sredstava, dakle onih koji se odvijaju mimo konvencionalnog gradskog prometa, želi se povezati grad u poprečnom smjeru, dotičući sve tvrđave šibenskog fortifikacijskog sustava, ali i povijesnu jezgru s katedralom. U takav sustav komuniciranja uključit ćemo urbane eskalatore, žičare i vaporete. To će istodobno biti i komunalni i turistički prometni sustav. On će omogućiti novi doživljaj grada i njegova šireg okruženja u neslućenim kinemaskopskim panoramama. Cijeli sustav nazvao sam Šibenskom okomicom, koja leži na pravcu: tvrđava Sv. Nikola – Minerska – Dolac – tvrđava Sv. Mihovil – Vatrogasni dom – tvrđava Sv. Ivan – Šubićevac. Na tom čudesnom pravcu izmjenjuju se spomenuta alternativna sredstva javnih prometala. Za razumijevanje funkcioniranja sustava bitno je znati da su njegove terminalne točke Minerska, na južnom polu, i Šubićevac, na sjevernom polu. Na taj način itinerari turističkog posjećivanja i razgledavanja grada mogu se odvijati kroz različite programske i doživljajne varijacije. Ako vas autobus doveze u Minersku, imat ćete priliku doživjeti grad prilazeći mu morem, a ako krenete iz Šubićevca, doživjet ćete grad iz ptičje perspektive. Bilo s koje strane da krenete, i bilo kakav program razgledavanja izaberete, autobus koji vas je ostavio na jednom terminalu, sačekat će vas na drugom. Tako će se turistički razgled grada odvijati potpuno autonomno u odnosu na postojeći urbani promet. Turističko posjećivanje odvijat će se ne dotičući i neopterećujući dodatno saturirani gradski promet, posredstvom kojeg je, zbog spomenute morfologije grada, sada nemoguće povezati posjet tvrđavama kroz suvisli prometni i posjetiteljski itinerar. Onima koji misle da je ovaj projekt futuristički ili megalomanski želim poručiti da su svi moji projekti sličnog karaktera realizirani ili su u procesu ostvarenja, iako je nekima za to trebalo više od trideset godina. Tako je i ovaj projekt, poput odapete strijele, krenuo prema svom cilju. Ništa ga više neće vratiti u tobolac, jedino je nepredvidljivo vrijeme potrebno da stigne do svojeg cilja. Pritom je najmanje važno hoću li ja to dočekati ili ne. Bit će onih koji sigurno hoće, a to je ono što je uistinu važno.
Križevi od suhozida na Kornatu mnogo su više od spomenika…
Da, to je uistinu tako. Oni su izraz pijeteta žrtvama jedne još uvijek nerazjašnjene i besmislene tragedije, koja je, poprimivši svojstvo nacionalne traume, ostavila trajan ožiljak na našoj cjelokupnoj zajednici. Daj Bože da to bolno iskustvo bude pouka za budućnost, za sve ono što smo propustili učiniti u trenutku kad smo bili izloženi strašnoj sili koju nismo mogli obuzdati. Ali to je ujedno spomen ljudskoj muci, po kojoj se ustrajnost opstanka na hrvatskom otočnom kršu uobličila u suhozidni krajolik megalitskih razmjera. Ipak, najveća vrijednost tog spomen-obilježja jest katarzični proces njihova nastanka, koji je ostvaren sudioništvom tisuća dragovoljaca, koji su, prinoseći svoj kamen križu, sami sebe ugradili u spomenik. Tako su kornatski Križevi dobili svoju nematerijalnu, duhovnu dimenziju, onu koja ih prevodi u mitska područja narodne memorije.
Koja vas građevina, u svjetskim ili hrvatskim okvirima, posebno fascinira?
Mogao bih nabrojiti puno povijesnih ili suvremenih građevina koje predstavljaju planetarne arhitektonske ikone. Ipak, slijedeći vlastiti arhitektonski habitus, ovom prigodom spomenut ću samo jednu malu, skromnu građevinu koja dolazi iz dubine našeg graditeljskog nasljeđa, a koja predstavlja sublimaciju hrvatske kulture. Govorim o crkvici Sv. Križa iz IX. st. u hrvatskom kraljevskom gradu Ninu. Ta mala, nezgrapna, skromna, siromaška crkvica otkriva se kao astronomski komunikacijski uređaj, kontemplativna zemaljska žarišna točka za kozmički susret čovjeka i Boga. To je zaista impresivno dostignuće anonimnog protomajstora, koji je, oprljen velebitskom burom, obilježavao u kamenu prvu zraku sunca, koja bi ga, u izabranim danima iz srednjovjekovnog kalendara, obasjavala čim sunce poviri iznad mitske planine. To je djelo, odmaknuto od svake arhitektonske ‘grandece’, svjedočanstvo jednog povijesnog vremena i jedne male ali osebujne kulture, u kojoj znanja i umijeća nisu stavljena u službu monumentalnosti, već su usmjerena prema traganju za kozmičkom istinom. Suočeni s ovim impresivnim svjedočanstvom o jednom vremenu i jednoj kulturi, ne možemo se ne upitati kakvu ćemo arhitektonsku poruku iz ovog našeg vremena, opsjednutog površnim konzumerizmom, odaslati u našu budućnost.
Kako gledate na suvremenu hrvatsku arhitekturu?
Hrvatska suvremena arhitektura, osim časnih iznimaka, pretežito je odbljesak tuđih vrijednosti i tuđih iskustava. Sa svjetske arhitektonske ‘pijace’ nekritički se importiraju slike i obrasci koji nemaju nikakve veze ni s našom kulturom ni s našim podnebljem. Hrvatska arhitektonska javnost mora osvijestiti tu poraznu činjenicu i ustrajati na afirmaciji vlastitih vrijednosti. Ako smo u prošlosti mogli stvoriti ove čudesne gradove, ovu samosvojnu urbanističku i arhitektonsku kulturu, zašto danas nismo sposobni ostvariti njezin kontinuitet?
Kakva je situacija s urbanizmom danas?
Urbanizam u smislu nadahnutih planerskih ideja i uzbudljivih vizija više ne postoji. Ne postoji ni jedan novi grad ili njegov dio koji bi se danas razvijao na temelju snažne urbanističke ideje. Umjesto urbanističkih vizija, odluke o urbanizmu prenesene su u sterilne urede političkih moćnika. Stoga je urbanizam danas bezidejan i fragmentiran koordinatama interesnih linija. U toj shemi nema prostora za koherentne arhitektonske vizije. Zato su današnji gradovi sve nekonzistentniji i sve razmrvljeniji. Oni su suočeni i s rasapom vlastitih oblika i sa složenim unutrašnjim sukobljenostima. Htjeli, ne htjeli, danas se moramo suočiti s novim oblicima urbanih pojavnosti, kojima još ne znamo ni ime ni smjer kretanja.
Na kojim projektima trenutačno radite?
Zaokupljen sam s više zanimljivih projekata. Većina ih je u inicijalnoj fazi. Molim se Bogu da mi podari zdravlja i snage kako bih mogao doživjeti radost njihova ostvarenja.
Možete li nam otkriti nešto više o ulaganju Brada Pitta i izgradnji luksuznih vila u okolici Šibenika?
Nema nikakvih luksuznih vila u okolici Šibenika. Umjesto generičkog turističkog luksuza, promoviramo novi turistički i nekretninski proizvod koji se zasniva na ideji izgradnje utopističkog grada – zajednice, mjesta gdje ljudi žive, rade i uzajamno se poznaju, pozdravljaju i sklapaju prijateljstva. Bit će to grad kreativnog rada i kreativne dokolice, mjesto radosnog hedonizma i ludizma. Brad Pitt, zaintrigiran autentičnom filozofijom projekta, došao nam je u posjet kako bi upoznao ljude koji stoje iza projekta i mjesto na kojem se on misli realizirati. Njegovo zadovoljstvo viđenim iznad je svih naših očekivanja.
