Ne čudi da je Betina očuvana i na popisu zaštićenih povijesnih cjelina. Možda ne doseže UNESCO-ove kriterije po pitanju arhitekture i važnosti za čovječanstvo, ali zadovoljava one naše ljudske, ribarske i težačke, zbog čega nam je Betina i prirasla srcu
‘Od tri sina ča ih rodi mati jedan težak, a dva kalafati, zato, judi, istina je živa da u Betini i brukva pliva’, uklesano je na postamentu spomenika djetetu koji drži brod u novouređenom portu Betine, mjesta koje kao nijedno drugo mjesto i otok na Jadranu, pa i šire, živi svoju pomorsku baštinu.
Betinska gajeta u središtu pozornosti
U središtu je, naravno, betinska gajeta, ali i sve što plovi, a napravljeno je od drva i to rukama generacija meštara, sa znanjem koje se bez zapisa prenosilo s koljena na koljeno, a danas je dragocjenost koja se ne može lako i skoro nema gdje naučiti.
Tradicija i vještina gradnje drvenih brodova, koja je igrom sudbine doživjela uzlet s dolaskom obitelji Paška Filipija iz Korčule u Betinu prije gotovo tri stotine godina, te uz obitelj Uroda – kovače i kalafate, učinile su ovo mjesto centrom drvene brodogradnje na Jadranu.
Danas je to mjesto koje, kao i većina, doživi vrhunac ljeti, a onda svoj uobičajeni ritam živi iza ludila od sezone, kad su masline, kad sunce ranije zapada, kad u mjestu, osim nešto domaćeg svijeta, stranoga nema ni na vidiku. Zato smo i obišli Betinu krajem listopada, pa ako i nema neke gastro-ponude, sve ostalo je otvoreno za užitak.
Odvažite li se na zahtjevniju šetnju od one uz samo more, naći ćete crno-bijele kadrove, nadsvođene kogulane kalete, dvorove i balature – motive s razglednica iz tog vremena, očuvane i lijepe kao i onog dana kada su nastale.
Ne čudi da je Betina očuvana i na popisu zaštićenih povijesnih cjelina. Možda ne doseže UNESCO-ove kriterije po pitanju arhitekture i važnosti za čovječanstvo, ali zadovoljava one naše ljudske, ribarske i težačke, zbog čega nam je Betina i prirasla srcu.
U svojim najboljim danima Betina je brojila čak jedanaest škverova, donijela je mjestu u kojem danas živi tek oko osamsto stanovnika i cijelom otoku puno više od lijepe flote drvenih gajeta, leuta, bracera i koćarica.
Danas nanizani jarboli gajeta, leuta i guceva u portu svjedoče kakav je utjecaj manifestacija ‘Regata za dušu i tilo’ od prve organizirane regate 2002. do danas imala na život mjesta, pa nije suvišno reći kako te drvene prove, krme, jarboli i lantine ponosno stoje vezane u portu.
Kako i neće kad je i vještina gradnje betinske gajete zaštićena kao nematerijalno, a gajeta ‘Cicibela’, koja je živa i zdrava, kao pokretno kulturno dobro. Staro naselje koje se proteže od rta Artić prema Murterskom kanalu smješteno je i prirodno zaštićeno od nepovoljnih vremenskih uvjeta, a osim morem možete na Murter doći preko mosta u mjestu Tisno.
S marinama Betina i Hramina u Murteru, ovo mjestašce nudi u blizini sigurne vale za sidrenje poput Kosirine, pa je najpoželjnije odredište za obilazak Kornata.
Odmah iza puntina, odnosno brda na kojem se nalazio antički Colentum, niska je otočića, od Zminjaka, Radeja i drugih, ispred kojih ćete za lijepog vremena naći svoje mjesto s pogledom na ovaj predivni otok, dok ćete na drugu stranu otvoriti vidik prema najljepšem arhipelagu možda na cijelom Sredozemlju.
I dok šetamo rivom uz nebrojene brodove, kada se sunce taman gasi, iz leuta što su pristigli s Kornata prenose se vriće s maslinama spremne da se pretvore u ‘zlato’ zelene boje.
Malo otočno mjesto koje zapravo i nema granicu s Murterom, zbog nečeg predanog i vrijednog valjda u genima, uzdiglo se, kako ekonomski, tako i socijalno upravo preko brodogradnje, a Betinjani, odnosno Murterani, i onda i sada, slove kao vrijedni ljudi, kojima ni lašun (motika po murterski), čekić, ni mriža pa ni kalafatski alat nije problem staviti u ruke i raditi neumorno za obitelj, što je često značilo i preživjeti.
Pa nije slučajno da u neobično toplo i kristalno čisto listopadsko popodne na rivi susrećem Damira Kapova, čovjeka koji u sebi utjelovljuje betinski duh. Nekoć voditelj malene, ali prave konobe Stari mlin (betinske uljare) na samoj rivi, Damir je čovjek od stotinu talenata. Sam je sagradio svoj leut s kojim profesionalno ribari, maslinari u slobodno vrijeme, a u sezoni sa suprugom i djecom sada vodi drugi restoran.
Za one koji ga ne znaju, Damir je meštar za sušiti pase i mačke, naravno one morske, deliciju idealnu za ove blagdane. A sad je li stvar u njemu ili u mjestu koje je u ovo predzimsko vrijeme toliko spokojno, tko bi ga znao.
Brodovi se rade po zanatu
Na spomen Ante Fržopa, oni manje upućeni neće se snaći na listi ‘tko je tko u drvenoj brodogradnji’, no znalci će odmah znati da je riječ o vrhunskom meštru koji je zapravo izradio prvi školski brod – gajetu ‘Kurnataricu’, prije velebne ‘Kraljice mora’, i svi će se složiti, iako puno manju, neusporedivo ljepšu.
Nekad su tu cijele obitelji živjele od brodogradnje, a od 70-ih godina i dostupnosti plastike, stvari su krenule ukrivo. Njegov škver taman je dovoljan za jedan brod, ali kaže to mu odgovara jer tako se može posvetiti svakom detalju, a ako bi se trebao jednom riječju opisati, to bi bio – perfekcionist. A zašto? Jer ako se radi brod, onda se ‘radi po zanatu’ i nikako se ne može pomiriti s činjenicom da neki madir ili rebro krivo stoji i dok ga ne upaše, nema dalje!
Muzej kao čuvar brodogradnje
Ima u Betini i 20-ak vrsnih brodograditelja, no Ante je poznat zbog svojih linija i što bi se reklo ‘mota’ kojima tradiciji ne oduzima povijest, ali svakom svojem brodu utiskuje svoj osobni stil. Od prekrasne gajete ‘Kurnatarice’, preko leuta ‘Gušte’ do 14 metarske ribarice koju je skoro pa u potpunosti sam izradio, Ante osim za predani rad s drvom nađe i vremena da se bavi s turistima.
Nije to onaj klasični rad, već, moglo bi se reći, muzeološki, jer rado posjetiteljima Betinskog muzeja drvene brodogradnje pokazuje i svoj škver kako bi turisti osjetiti ‘pravu stvar’. Naime, otkad je 2005. otvoren ovaj gabaritima maleni, ali s utjecajem nacionalni muzej, Betina je postala puno više od turističkog mjestašca. Organiziraju se razne fešte, događanja i radionice, i sve se vrti oko brodogradnje, pa i novouređenje porta organizirano je kao vanjski postav muzeja.
Upravo je u ime muzeja ravnateljica Kate Šikić Čubrić nedavno primila Europsku nagradu za baštinu – Europa Nostra, i to baš za edukaciju i podizanje svijesti, jer muzej je tu da oživi tradiciju, a ne da je zatvori u vitrine i učini nedostupnom. A da su ovdje žene jake ne samo u muzejima, svjedoči još jedna tradicija dakako vezana uz gajetu (brod-majka).
Ženska regata na vesla pod imenom ‘Dlan & veslo’ najnovija je atrakcija i posebna je priča, jer otkada je obnovljena (zadnja održana 1979.), postala je pravi hit među domaćim stanovništvom, ali i stranim ekipama koje se dolaze natjecati. Regata se održava u sklopu ‘Dana Brganje’, odnosno posvete alatu kojima su ribari vadili školjke-kunjke, pa ako ste spremni sve to doživjeti u jedan dan, zaboravite listopad i dođite u Betinu u prvu nedjelju kolovoza.
‘Latinsko jidro’ puno je više od regate
Zaboravite na one uštogljene folklorne priredbe, u Betini se stvarno tradicija živi, bilo da se radi o plesu, predstavama, vjerskim običajima ili regatama, na što su zapravo najponosniji. ‘Latinsko jidro’ puno je više od regate tradicijskih brodova ili fešte, to je odavno punokrvni pokret koji se kapilarno proširio na skoro sve otoke Jadrana i postao identitetska kartica istinskih bodula.
Stoga razloga za posjet Betini, bilo da ste ljubitelj drvenih brodova, latinskog jidra, tradicije i folklora, lokalne gastronomije ili, pak, samosvjesnih Betinjanki, ima napretek, a Betinjani će sa svakim nesebično podijeliti dio svoje tradicije, odnosno života, kako ga samo oni znaju guštati.
Tekst Filip Bubalo
Fotografije Ivo Pervan, Boris Kačan, TZ Betina & Filip Bubalo
Video Yachts Croatia
