Nakon gotovo tri desetljeća na čelu Sarajevo Film Festivala, neumorni kreativac filmske industrije jugoistočne Europe na otoku Lopudu stvara jedinstveni kreativni hub u kojem spaja oskarovce i talentirane mlade filmaše
Ići na posao brodicom umjesto automobilom ili biciklom, u životu Mirsada Purivatre nije samo promjena prijevoznog sredstva, nego i cijelog stila življenja. Na njegov ‘oproštaj’ od Sarajevo Film Festivala – najznačajnijeg okupljanja filmaša jugoistočne Europe – čiji je direktor bio 28 godina, došao je glazbenik Bono Vox. Posljednjih tri godine Purivatra sa suprugom Izetom Građević i Tildom Bogdanović na malenom festivalu Ponta Lopud spaja zvijezde svjetskog filma i talentirane mlade filmaše iz regije. Sve je manje u rodnom Sarajevu, od crvenog tepiha svjetskih festivala privlačnija mu je mirnoća kuće nedaleko Slanog i, kaže, ne namjeravaju postati veći, nego kvalitetniji festival. Na treće izdanje Ponta Lopuda, od 20. do 24. lipnja, stižu redatelj Ruben Ostlund i glumac Edward Norton.
Kako ste zamišljali svoju prisutnost u svijetu filma nakon odlaska s čelne pozicije SFF-a?
Poželio sam izaći iz operativnog procesa i baviti se samo strateškim stvarima vezanim uz SFF, te početi nešto novo, što bi mi dalo malo više vremena, a možda i drukčijeg zadovoljstva. Ideja o laganoj transformaciji od direktora operativca za sve zadatke do direktora kreativca u jednom manjem projektu, rodila se u vrijeme pandemije, kada smo supruga i ja na Lopudu upoznali Tildu Bogdanović i njezinu obitelj. Iz našeg neformalnog druženja nastao je Ponta Lopud, koji sada vodimo zajedno. Tako sam ostao u filmskom biznisu, nastavljam druženja sa svjetski relevantnim filmskim autorima, ali i s novom generacijom filmaša iz regije, što je uvijek bio jedan od mojih prioriteta.
Po čemu je Ponta Lopud poseban festival?
Prije je to kreativni hub za talentirane glumce i autore nego klasični filmski festival. Tu nema natjecanja, nego u pet dana na otoku, u poticajnom okruženju, oni imaju mogućnost steći nova znanja, iskustva i više sigurnosti u sebe, upoznati jedni druge i dobiti inspiraciju za nove projekte. I dok smo SFF jasno definirali kao međunarodni festival čiji je prioritet otkrivanje, podrška i promocija mladih autora iz jugoistočne Europe, Ponta Lopud je nadogradnja njihova profesionalnog razvoja, na unikatan način, što im drugi festivali ne pružaju.
Kako na otok uspijevate privući najvažnije protagoniste iz svijeta filma?
Veliki network stvoren tijekom SFF-a rezultirao je golemim povjerenjem pa se često sjetim rečenice redatelja Pawela Pawlikowsog: ‘Gdje ide Miro, mi za njime!’ Lijepo je priznanje kada oskarovci Frances McDormand i Joel Coen dolaze na neviđeno. Osobito me vesele i značajne promjene koje se događaju na otoku. Znatan broj ljudi iz svijeta dizajna, arhitekture i umjetnosti tamo je kupio kuće, tako da Ponta Lopud doprinosi tom ozračju, a i naši gosti se osjećaju dobrodošlo u takvom okruženju. Za mene je to idealan spoj u kojem su profesionalci i ljubitelji filma pronašli zajednički interes i užitak, a da pri tome doprinose kulturnom identitetu zajednice.
Što se Oskarovcima i mladim filmašima najviše sviđa na Festivalu?
Razmjena znanja i iskustva, a osobito energije, koja je vrlo važna ne samo mladima nego i afirmiranim autorima. Od tridesetak sudionika koliko ih se okupi svakog ljeta, mnogi su već počeli zajedno raditi na novim projektima. Tamara Kotevska, redateljica nominirana za Oscara, snimat će film s Goranom Bogdanom i Pavlom Čemerikićem, koji su pohađali njezinu klasu, a i redatelji Michel Franco i Pawel Pawlikowski već rade zajednički projekt. Svi naši dosadašnji gosti žele se pridružiti novim izdanjima festivala, kažu, makar i kao volonteri.
Kako ste postali kooproducent filma ‘Trougao tuge’, redatelja Rubena Ostlunda, predsjednika žirija Festivala u Cannesu i uskoro glavnog predavača na Lopudu?
Ostlund je nekoliko puta dolazio na SFF, njegov glavni producent Philippe Bober suradnik je i prijatelj SFF -a više od dva desetljeća, pa smo tako ušli u kooprodukciju s namjerom da im pomognemo osigurati nešto novca za završetak filma u pandemiji COVID-a. Izvan svih naših očekivanja, ‘Trougao tuge’ pobijedio je u Cannesu, pa je potom nominiran i za Oscara, a s tim referencama samo mu pršte nove ponude za rad. Divno iskustvo, svi možemo biti zadovoljni, a nešto ćemo i zaraditi.
Koje ste vještine morali svladati kad ste sa suprugom počeli više vremena provoditi u kući kraj Slanog?
Život u selu pruža nam dobru klimu, zdravu prehranu i relativno dobar internet, što je sve u skladu s mojom željom da živim mirnijim tempom. U Sarajevu sam se vozio autom i biciklom, a sada na posao na Lopud idem brodicom. Svladao sam vožnju do nivoa 3 i vezivanje, izbjegavam plovidbu kada najavljuju jače valove u Šipanskom kanalu, divim se ljepoti svih elafitskih otoka, a osobito sam sretan kada u našoj kući možemo ugostiti drage prijatelje iz Sarajeva i drugih krajeva. Posebno kada vidim koliko uživaju jer stvaramo neku novu vrijednost.
Tekst Dubravka Tomeković Aralica
Fotografije Ponta Lopud press
