Svaka boca Luke Krajančića neopterećena je, ali ne i lišena tradicije, i ispunjena vinom s jasnim okusima i mirisima Korčule, crnog otoka bijelih vina
Luka Krajančić u vinarskim krugovima sinonim je za ‘nadrealno’ dobre pošipe poput Intrade, dok je, za prave poznavatelje, svoje mjesto pod reflektorima vinske scene izborio odležanim vinima (sur-lie), koji otok Korčulu, ovu sortu i njega samog predstavljaju u novoj perspektivi. Svaka boca Luke Krajančića neopterećena je, ali ne i lišena tradicije, i ispunjena vinom s jasnim okusima i mirisima ovog crnog otoka bijelih vina, kako on to voli reći.
Kao i sve njegove etikete koje pomno slaže sa slikama i riječima za svaku ediciju, od ozbiljnog Statuta, preko Opere i Mora, pa sve do zaigranih edicija Ježine i Rosea, Luka je nositelj nekoliko talenata, od kojih se s filozofijom vina savršeno isprepleće njegovo pjesništvo, koje nesebično dijeli kad god je dobra prilika. Sljedbenika obiteljske tradicije, ali i u potpunosti predanog viziji što bi moderno vino trebalo biti, Luku smo posjetili u njegovu domu/kušaoni u Zavalatici, s pogledom prema moru i nekoliko milja udaljenom Mljetu, te uz ‘orange’ pošip Operu, Moro, i njegov budući plavac, pokušali otkriti tajnu korčulanskih vina na Krajančićev način. Vinarija Krajančić svakom svojom novom sezonom oduševljava ljubitelje vina, pošipa naročito, i tako još od 1993.
Povijest vaše obitelji vezala se uz vinovu lozu davno prije. Što za vas osobno znači bavljenje vinarstvom?
Moj posao je usko vezan uz obiteljsku tradiciju jer se moja obitelj spominje na venecijanskom popisu 1538. i od tada do danas vezana je uz vino i masline. Kao šestogodišnjaka dida me stavio u badanj, govoreći: ‘Sinko, sad si dovoljno star da možeš mečit grozje.’ To je bila moja inicijacija u svijet vinarstva. Za mene vino nije egzistencijalna stvar, vino je filozofija, a u cijeloj priči moja obitelj usko je vezana uz dobru energiju. Ako mi možemo proizvesti nešto, napraviti vino koje je po našem guštu i ako ono dođe do srca konzumenata, onda je to zatvoreni krug. Vino je nešto što je duboko ukorijenjeno u našu bit – nas ljudi s otoka. S vinom se rađamo, a i kad netko umre, uz vino se okupimo i slavimo život.
Koliko vam znači ovaj krajolik, kamen, odnosno suhozidi iz kojih su vinogradi izniknuli i pristave kojim su čak i cijela brda kultivirana?
Kada čovjek dođe u neku životnu dob, kada treba dokazati sebe kroz nešto, otok ne ostavlja puno alternativa. Okreneš se oko sebe, sve je maslina i loza, kamen i more. Mi se tu bavimo prvenstveno pošipom, grožđem koje je autohtono korčulansko, koji je nastajao križanjem drugih dviju autohtonih sorti – bratkovine i zlatarice, bez upliva čovjeka, samo priroda. Položaj Čare i Smokvice priča je koja se razdijelila pojavom filoksere.
Prije pojave te bolesti vinove loze svi položaji su bili zasađeni, a nakon toga loza se udomaćila u ravničarskim terenima tako da je bilo lakše za obrađivati. Ono što me svaki put fascinira kada dođem na taj položaj iznova, priča je o Pavlja luci i Žrnovskoj defori (južna strana). To su vjerojatno i najekstremniji položaji za sadnju na svijetu i još je jedan jedini vinograd koji je ostao tamo, urezan u brdu. Račišće je isto zaboravljena priča, nevjerojatni splet suhozida, stotine tona kamena za tristotinjak loza, pa skaline od jednog loza do drugog. Kada se iz dna vinograda penješ prema gore i dođeš na vrh, osjećaš se poput Zeusa!
Na natjecanju Decanter, Jakša Krajančić je za pošip Nericu 2018. donio prvo zlato za Korčulu. Može li se na tom planu napraviti malo više?
Bilo koja nagrada na svjetskim izložbama dio je naše priče. Tu moram spomenuti Branka Cebala, izvanrednog čovjeka, koji je prvi krenuo vino raditi u privatnom angažmanu. On je 2019. godine na IWC-u dobio medalju za svoj Grk, a malo se o tome pričalo. Što god više bude novih generacija vinara, ti ponekad tvrdi odnosi bit će sve mekši, a jasno je da bez zajedničkog pomaganja i zajedništva neće biti napretka, pa i nagrada.
Što vas je privuklo toj metodi sur-lie (odležana) vina, koja su sada sinonim za vina Krajančić?
Sur-lie, kao i većina mojih vina, došlo je kao odgovor na najvažnije civilizacijsko pitanje: Zašto ne? Sad davne 2006. prvi sam krenuo u tu igru s finim talozima u drvenim bačvama. Kritike su u početku bile izrazito negativne, no to mi je bilo poticajno za daljnja istraživanja. Godinu kasnije preskočili smo zbog suše, no zato smo 2010. u Bordeauxu za ‘Pošip Sur-Lie 2009.’ dobili zlato. To je bilo prvo suho bijelo vino koje je dobilo zlatno odličje. Nakon toga, mnogi su krenuli s eksperimentiranjem u drvenim bačvama.
Macerirana vina vaše su polje za eksperimente. Kako odrediti granicu dobrog okusa i koje sorte imaju još potencijala?
Odnos čovjeka s maceriranim vinima sasvim je osoban, to je kao odnos čovjeka i Boga, muškarca i žene. Ako niste kliknuli, to ne ide. Vino ima poslanje, prije svega da isprovocira moždane vijuge i da vam probudi uspomene. Svi ti mirisi koji putuju po glavi, po njima možete složiti sliku nekog prostora. Naravno, poslanje vina je i da vas promijeni, da vas učini boljim ili gorim. To, naravno, ovisi o čovjeku, ali i o vinu.
Vino iz 2012. smo radili sa sto dana odležavanja, iz 2019. s 39 dana, a sad idemo na 28 dana. To je priča koja mene kao čovjeka vraća na početak jer takva su vina početak svih ostalih vina. To je i najteže vino za napraviti, pogotovo ako želiš napraviti vino koje nije opterećeno nekim efektima koji ne pripadaju vinu, koji nisu ugodni nosu i nepcu. Pošip ima potencijala za to, a posebno me veseli priča s maceriranim grkom (autohtona korčulanska sorta) koja će se pojaviti kroz koju godinu, a koju još nitko nije pokušao. Moj prijatelj Bire (vinar Frano Milina) upravo eksperimentira, pa ćemo za koju godinu vidjeti što nam ta korčulanska sorta nudi u maceriranoj verziji.
Vaša kći Ivana definitivno nastavlja obiteljsku tradiciju?
Ove godine Ivana je završila studij agronomije i vinu treba nova energija, drukčiji pristup. Dat ću joj odriješene ruke, jer sam svoj veliki dio ispričao, a sada ona nastavlja sa sličnim provokacijama! Kad su me jednom pitali tko mi je uzor, odgovor je vrlo jednostavan. Prvo did, pa otac i mati, koji su dijelili ljubav, a ništa nisu tražili zauzvrat, a sada kći. Sva ta inspiracija dolazi iz komunikacija s njima kao nositeljima prostora, onda i sa mnom, kao dijelom tog mikrokozmosa koji me čini takvim kakvim jesam. Nekad malo težak, malo uvrnut, ali to me određuje. Naša maksimalna proizvodnja je pedesetak tisuća butelja, na oko 6,6 hektara. To je dosta i previše. Čovjeka veseli raditi posao koji voli i onda ga ne smatra poslom, nego nadogradnjom sebe. I zato se smatram ispunjenim čovjekom.
Gdje vidite Korčulu u sljedećoj dekadi u smislu klimatskih promjena?
Evidentno je da klimatske promjene utječu na kulture koje su stoljećima tu, poput loze i masline. Mi smo evo ove godine prvi put bili prisiljeni navodnjavati jedan mladi vinograd zato što je počeo pokazivati nedostatke u smislu da dobivamo sirovinu iz koje ne možemo napraviti ništa. Za nas je to ozbiljno ulaganje i tu nema isplativosti. Klimatske promjene se događaju periodično nekih deset tisuća godina, sad je pitanje koliko čovjek utječe na to. Mi smo na otoku prošli i puno gorih stvari. Pandemija koronavirusa je u okruženju u kojem se ja krećem složila neke prioritete i stvari na svoje mjesto. Sad je najbitnije biti zdrav, čuvati obitelj i uživati u ‘malim’ zadovoljstvima, kao što je čaša vina.
Tekst Filip Bubalo
Fotografije Damir Pačić & Mario Zlokić
