Stomatolog po struci i humanist po uvjerenju za naš magazin govori o svojim strastima, radu s djecom, osami u jadranskim uvalama
Smisao njegova življenja je: zadovolji sebe na način da voliš ljude kojima daruješ ljubav oko sebe i tada će sve biti u livelu, to je računica koja je vrlo jednostavna. Humanist koji je u svoju knjigu života upisao: suprug, roditelj, doktor znanosti, profesor i ono što rijetki imaju, šaptač djece s posebnim potrebama. Pa slijedi: pilot, moreplovac, motorist, muzičar, lovac.
Profesore, kako je tekao vaš životni put, tko je imao najveći utjecaj na vas i usadio vam ljubav prema najteže oboljeloj djeci u stomatologiji?
Rodom sam iz malenog slavonskog mjesta, od majke koja je bila profesor književnosti, a otac inženjer strojarstva i magistar ekonomije. Njihove želje su bile sve samo ne stomatologija. Poveznica je bila moja tetka koja je živjela i radila u Njemačkoj, i koja je stvorila ime i zaradila lijepe novce. Upisao sam se u matematičku gimnaziju u Zagrebu tražeći svoj put, a matematika mi se toliko ‘zgadila’ da sam poželio biti pilot. Kako sam imao veliku dioptriju, otpala je ta mogućnost, pa i arhitektura, strojarstvo i na kraju je ostala medicina ili stomatologija. Znam često kazati da sam odabrao manje zlo, što nije točno. U svojoj tetki sam vidio uspješnu ženu koja je zaradila lijepe novce, puno napravila u tuđini, na kraju osnovala svoju privatnu polikliniku i to je bilo nešto što je u principu mene potaknulo.
Na tom svom putu, bilo je mnogo izazova i zapreka. Kada vam je bilo najteže?
Tijekom studija nisam imao problema, sve je išlo glatko i na vrijeme. Ipak najteže mi je bilo 1991. godine, počeo je rat, ja u Zagrebu, a roditelji na prvoj, rekao bih preko prve linije obrane. Naša kuća je bila točno tamo gdje se razdvajala njihova i naša strana i gdje su borbe bile česte. Brinuo sam se za roditelje i stalno sam mislio hoće li preživjeti. Od jednog materijalistički nastrojenog djeteta, koje je imalo sve, postao sam netko kome to materijalno više nije predstavljalo ništa posebno. Samo mi je bilo bitno da svi preživimo. Tako sam završio fakultet i nekih velikih turbulencija nije bilo.
Tko vas je fascinirao?
Dobro pitanje, moram kazati ne puno ljudi. Oduvijek sam se družio s ljudima koji su bili debelo stariji od mene, po 20, 30 godina, mudriji i iskusniji. Od njih sam crpio mnogo. Stručno i znanstveno nikada nisam bio fasciniran od nekog previše, volio sam i volim biti u društvu prosječno pametnih, ali ne previše etabliranih ljudi koje ja jako volim. Recimo, u lovu kada naiđem na lovočuvare koji imaju neku esencijalnu mudrost i sposobnost koje ja nemam, pa s njima podijeliti trenutke koji su predivni. Ono što je istina, dobio sam vrlo čvrst odgoj, patrijarhalan, vrlo arhaičan, koji mene i danas fascinira. Ali to je jedan esencijalni dio mene koji nastojim prenijeti na moje kćerke Petru i Brunu.
U kojoj fazi posla vidite svoju najveću kreativnost, strast?
Strast polako sve više jenjava. Moram kazati da imam taj privilegij da radim samo ono što volim. Većina ljudi nema tu mogućnost. Na fakultetu gdje sam to što jesam, na klinici ono što radim, radim jer volim taj posao. Ono što ne volim, to ne radim. Ono za što nisam zaslužan, niti odgovoran, a u čemu sam najbolji, to je moja mogućnost rada s djecom. To me još uvijek fascinira, privlači, ono gdje ne može nitko ništa napraviti s djetetom, to je moj izazov. I tu sam među najboljima. Nisam ja za to zaslužan, s time se rađaš. Netko nema smisla za djecu, a ja ga imam. I s najtežim i najgorim djetetom s posebnim potrebama znam prije ili kasnije izići na kraj, što većina ljudi ne može. Kada sam došao na fakultet, nisam mogao birati specijalizaciju. Vidio sam se kao kirurg, ortodont ili protetičar, kao neki pravi muški posao. Dobio sam specijalizaciju iz dječje stomatologije. U početku sam bio nesretan, ali vrijeme je pokazalo da ni u čemu ne bih bio dobar kao u ovome. Isključivo to je prirodan dar, nije to ni talent, jednostavno sam, što bi neki kazali, ‘šaptač djeci’.
Koliko glazba u vašem poslu sudjeluje, stvara li ona neki sklad, harmoniju?
Od malih nogu sam usko vezan uz glazbu, završio sam nižu glazbenu školu, sviram klavir, klarinet i saksofon. Svirao sam po raznim bendovima, polu- profesionalno, a onda fakultet, pa 1991. godine kada smo ostali bez ičega, doslovno bez žlice, bez instrumenata. I tada je naprasno završio moj aktivni kontakt s glazbom. Moja fonoteka je ogromna, raznih žanrova, dok radim, doslovno samo što ne plešem.
Koje bi bile značajke vremena u kojem živite?
Teško mi je odgovoriti, kažem – jesam za ovo vrijeme, premda sam dobrim dijelom svog bića zarobljen u nekom arhaičnom dijelu gdje postoji riječ, ponos, viteštvo, ono što mi je otac uvijek govorio, ‘nemoj mi se igrati s prezimenom’ i ‘zapamti, gubiš ali ne poričeš’. To me odredilo da se tih postulata držim oduvijek. U profesionalnom životu relativno malo obećavam, ali to znači da je moj postupak izvršenja obećanja vrlo visok. Vrijeme u kojem jesmo, mislim da je ono najzanimljivije u povijesti, u tehnološkom smislu. Stvarno sam u tome duboko, volim nove gadgete, nema te elektroničke igračkice koja u meni neće pobuditi radoznalost. Volim sve što troši benzin, auta, motore, avione, premda volim i jedrenje.
Postoji demokratizacija u mnogim sferama društva, postoji li i u vašem poslu, i u kolikoj mjeri?
Postoji jedan oblik, kažem neregularnost nije dobra, preregularnost još gora. Ali u stomatologiji, čak u medicini, postoji neka demokracija koja ide do toga da svatko misli da može sve raditi. Kako ja radim u tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti, koja je specijalistička, visoko selektivna zdravstvena usluga, mislim da ni ja, ni bilo tko drugi, ne može raditi sve. Tehnologija je išla toliko naprijed da tu demokracije ne može biti previše. Ima što možeš i educiran si, a neke stvari ne možeš i nisi sposoban. U medicini je to malo bolje regulirano, u stomatologiji baš i ne. Po našim standardima, svaki stomatolog koji je diplomirao može raditi sve, što je jako loše. Taj oblik demokracije nije dobar.
Vaš stav o zdravstvenoj reformi koju svi priželjkujemo. Koliko je ona stvarna i u kolikoj mjeri ona mora biti radikalna?
Godine stižu i više nisam za revoluciju, više sam za evoluciju. Ako ćemo gledati socijalno, naš zdravstveni sustav je izuzetno socijalan. Korona je to pokazala, svi imaju pravo na sve. Je li on dobar? Može biti puno bolji, pričao sam puno o osjetljivosti gdje bi, ne privatnici kao medicinski djelatnici, nego kao osiguravatelji, trebali ući u sustav puno žešće, kao npr. u Njemačkoj da imamo osnovno obavezno osiguranje koje je svima dostupno, a s druge strane da imamo desetke privatnih osiguravatelja s kojima možete još dodatno dogovoriti određen nivo zdravstvene zaštite. Tako bismo rasteretili sustav, a dali ljudima da mogu dobiti ne bolju zdravstvenu zaštitu, već bolju sobu, TV, hranu. U Njemačkoj te pitaju koga hoćeš: Arzt, Oberarzt, šef Arzt, Profesor? I to ima svoju cijenu. Da kada dođeš u čekaonicu da je glazba, da su medicinske sestre nasmijane, da reformiramo ono što ništa ne košta. To je ono što ja tražim od svojih djelatnika, sve ostalo traži jedan evolutivni proces koji ne mora biti radikalan, ali treba krenuti sad.
Na kojem projektu biste voljeli raditi?
Nešto sam pokušavao, razgovaramo puno o tome, a radi se o banci matičnih stanica koje se dobivaju od mliječnih i trajnih zubi. Promislite da se možete liječiti tom terapijom, to su zubi koji ionako ispadaju, pohranimo i čekamo. To je npr. u Sloveniji već zaživjelo, nažalost kod nas je legislativa takva da bi sljedećih pet godina potrošio samo na njezinu rješavanju. A ja toliko vremena nemam, nažalost.
Rođeni ste Slavonac, živite u Zagrebu, posjedujete gajetu u kojoj svake godine bordižate sa svojom Tanjom nekoliko tjedana živeći spartanski, hraneći se onim što ulovite. Koje su vam slike najviše urezane?
Ono što tada tražim je apsolutna osama, buđenje u svitanje i mir u zalasku sunca. Guštam i u bonaci, i popodnevnom maestralu, ali mir i sidro je ono što tražim da sebe nagradim za odmor. Ne tražim marine, vrhunske restorane, premda ih volim, tražim što je u teći moja žena skuhala. I to bogatstvo je nenaplativo.
Osim mora, vaša strast je i lov.
To je, s obzirom koliko mu posvećujem vremena, postao i hobi. Po vremenu, ne po ljubavi. Ispred je more i letenje, jer sam i licencirani pilot. Ali, lov mi daje mogućnost da se skupim i otiđem na neku čeku na Velebitu bilo kada. Bitno je da nema signala i da sam strpljiv, nije važno hoće li neka životinja naići, bitan je mir i ljepota pogleda od milijun dolara. To je mir koji ja tražim.
Predstojnik ste Klinike za stomatologiju KBC-a Rebro, profesor na fakultetu u Zagrebu, Splitu, Mostaru, odrađujete posao s najranjivijom djecom koja imaju velike zdravstvene potrebe. Senzibilitet za ljude i njihovu pomoć. Taj humanitarni aspekt kod vas je posebno izražen…
Da, cijeli život je tu prisutan, premda što sam stariji mislim da ima nečeg nepoštenog u tome altruizmu. Strašno me veseli pomoći, pogotovo onima kojima je najteže. Kada dođe ili ne dođe zahvala, često znam kazati da u tome ima nešto esencijalno nepošteno. I to nitko ne razumije što hoću kazati. A stvar je u tome što to ja radim zbog sebe, jer u tome uživam. Produkt, rezultat je dobar, možda je za pohvaliti, ali ponavljam to radim jer sam tada sretan i zadovoljan.
Ravnoteža između posla i života?
Mislim da nema ravnoteže, dapače da ona ne postoji. Svoju ravnotežu sam kompletno promijenio, jer sam prije 18 godina bio ozbiljno bolestan. Tada sam mislio da sam u velikim problemima, dok nije dijagnosticirana autoimuna bolest koja se, srećom, liječi. To je vjerojatno bio šamar životu koji sam jednom morao dobiti. Rekao sam sebi sad je dosta, život je nepredvidljiv, koliko imam ispred sebe, ne znam, i ja ću početi živjeti i uzimati ono što moja duša traži. Radim duplo radno vrijeme već 30 godina. Nekome moram oduzeti, a to je moja obitelj. Brutalno sam iskren. Moja supruga mora odraditi nešto sama, počeo sam poklanjati nešto više vremena svojim kćerima, premda sam u njihovu razvoju dosta propustio. Srećom, one nešto vide u meni i razumiju. Starija voli lov, mlađa polaže za pilota, skače s padobranom, vozi motor, vjerojatno ih moja malenkost u svemu tome inspirira. Jedina stvar za koju bih zažalio jest da ne vidim kako će se etablirati moje kćeri, kako će život krenuti dalje. Ostalo sam sve ispunio, do zadnjeg svog dječačkog sna. Nemam neispunjenih želja, veselim se i najmanjim životnim stvarima. To me čini prilično slobodnim i prilično teškim za ozlijediti, jer nemam što izgubiti.
Kolika je spoznaja da se, pored znanja koje posjedujete, svakodnevno morate educirati, jer progres je uznapredovao svakim danom?
To je apsolutno nešto što nikada nije bilo do ovog vremena tako rapidno. Da bih se mogao nositi s mladima, izuzetno perspektivnim ljudima koje ja obožavam i s kojima cijeli život radim, u kojima ne vidim opasnost, nego nekoga tko će mene i moje sutra liječiti. Govorim o svojoj struci, oni su moj proizvod, ima ih toliko dobrih da sam ponosan. No nije jednostavno svake godine ući u predavaonicu s novom generacijom… Oni imaju znanost koja je na tanjuru, mi to nismo imali. Moram biti u stalnom toku da bih bio upečatljiv, vjerodostojan, a to zahtijeva puno truda.
Budući planovi?
Nakon moje bolesti, prebolio sam i COVID-19, bilo je pitanje kako ću završiti. Shvatio sam da planove volim stavljati na vrlo kratkoročne, ako je moguće što više usmjerene prema hedonizmu. Planiram završiti sve ono što sam zamislio da ova bolnica koja je jedinstvena u Hrvatskoj bude unikatna i još kvalitetnija s izuzetno kvalitetnim ljudima. Polako prebacujem stvari mladima, jer krug se polako zatvara. Želio bih mrvicu više naći vremena za sebe i obitelj, jer to najviše volim, čak više od stomatologije, kojoj sam posvetio veliku većinu vremena svog života. Odavno sam kazao da ne stvaram nova prijateljstva jer nemam vremena za njih, ali svako malo me život demantira i u moj život uleti netko tko zaslužuje to mjesto.
Tekst Damir Vrdoljak Mandeta
Fotografije Slavica Josipović
