Snimanje ekološki angažiranog dokumentarnog filma ‘Horizont’ na najizoliranijem jadranskom otoku temeljito je promijenilo i urbani stil življenja svjetski priznate umjetnice rodom iz Splita
Nedugo nakon što je ljetos objavljen dramatičan izvještaj o klimatskim promjenama u svijetu, na filmskom festivalu u Sarajevu premijerno je prikazan dokumentarni film ‘Horizont’, autorice Tanje Deman. Njezina intimna priča o moru u doba ekološke i klimatske krize, snimljena na najudaljenijem izoliranom jadranskom otoku, promatra praiskonski morski pejzaž i slojevite promjene mora koje ga oplakuje. Ovaj niskobudžetni filmski esej što na gledatelja djeluje umirujuće, no već u drugom trenu uznemirujuće, doima se kao spoj kina i izložbe.
Nekako je to logičan razvojni put za vizualnu umjetnicu međunarodne reputacije, čije su instalacije u javnom prostoru te fotografski i video radovi izloženi u muzejima i galerijama širom svijeta. Njihova lista je poduža: 15. Biennale arhitekture u Veneciji, Ringturm toranj na obali Dunava u centru Beča, Amsterdam, Bonn, Buenos Aires, Jersey, Johannesburg, Moskva, Rotterdam, Trst, Dubrovnik, Rijeka, Zagreb… Za rođenu Splićanku, koja je diplomski i postdiplomski studij završila na Likovnoj akademiji u Zagrebu, te potom još jedan postdiplomski – iz filma i fotografije – završila u Rotterdamu, putovanja su godinama bila stil života. No rad na ‘Horizonu’ u mnogim je aspektima promijenio njezina promišljanja o stilu življenja.
Zašto ste za mjesto radnje filma izabrali otok Palagružu?
Priču za film napisala sam još 2015., ali mi je drago da ga tada nisam i snimila jer se u međuvremenu svijet toliko promijenio, a i u meni se štošta promijenilo, tako da je film zapravo nastao u pravom trenutku. Željela sam ga snimati na najudaljenijem i najizoliranijem otoku u Jadranskom moru, htjela sam doći na mjesto gdje su oko mene samo vodeni horizonti, sagledati more tamo gdje nema druge referentne točke.
Palagruža je od Splita udaljena 80 nautičkih milja, a do talijanske obale samo je 25 milja. Otok je dugačak svega 1600 metara, širok 260, a na njemu se nalazi jedan od najstarijih svjetionika na Jadranu. Izgrađen je davne 1875. Podmorje Jadrana počela sam snimati još 2015., i to u trenutku kada je hrvatska Vlada planirala dati koncesije za ekspoloataciju nafte i plina u Jadranu. To me potaknulo da u njega uđem s kamerom i snimim njegovu fragilnost, da pokažem što možemo izgubiti jednim krivim potezom.
Kako ste doživjeli Palagružu kad ste prvi put došli na otok?
Bilo je to u proljeće 2018., a kako nisam jedriličarka, stigla sam Plovputom s izmjenom svjetioničara. Došla sam na jedan dan, provjeriti je li to ono što sam zamislila. Palagruža je bila prepuna mirisnih cvjetova, buba i životinja. Čarobno! Nisam željela snimati u sezoni kada je oko otoka gužva, tako da smo morali čekati mjesecima i stjecajem okolnosti planirano snimanje smo odgodili za jesen 2019. No tada nas je dočekala jedna drukčija Palagruža, ali dominantna su ostala dva elementa koja gotovo zastrašujuće djeluju na tijelo: more i nebo.
Što u vama izaziva taj spoj mora i neba?
Fascinantno je stajati na takvoj jednoj hridi usred otvorenog mora, u potpunoj izolaciji, na mjestu čežnje, bijega i spasa, prepušten silama prirode. Čovjek je tamo stvarno malen. Dok smo snimali, deset dana smo živjeli u svjetioniku. Kamerman Hrvoje Franjić, dron operater Niko Gulan i ja nismo imali previše izbora što sa sobom ponijeti na otok: hranu i opremu.
Moćno izgleda scena kada počinje noćna oluja. Jeste li se bojali u mraku sobe svjetionika?
Tu me je najmanje bilo strah. Najviše sam se bojala hodati po oštrim hridima za određena snimanja jer se lako može pasti, Palagruža se stalno odranja. Inače, obožavam oluje, vidjeli smo je kako od Italije dolazi prema Hrvatskoj, prošla je preko otoka dok smo mi bili u svjetioniku. Sljedeće jutro pojavile su se pijavice koje stižu nakon oluje. Stvarno je bilo inspirativno raditi po cijele dane, jako dobro sam spavala jer tamo vlada potpuna tišina, a svjetla se ne smiju paliti zbog svjetionika. Ustajali smo u 5.30 kako bismo snimili prvi izlazak sunca, svako je jutro drukčiji. Tako smo snimali i zalaske sunca, nekad je jedan snimatelj bio u svjetioniku, a drugi je dronom snimao vani.
Na špici filma potpisujete režiju, scenarij i naraciju, a uz Hrvoja Franjića i kameru. Kako ste pronašli ekipu koja vas je bila spremna pratiti na ovoj otočnoj avanturi?
Nije bilo lako, osobito zato jer nismo znali točan datum odlaska, sve je ovisilo o vremenskoj prognozi i Plovputu kada će izmjenjivati svjetioničare. Osim toga, nije dovoljno samo naći ljude čiji rad volim i cijenim, nego naći karaktere koji pašu ovoj vrsti filma. Morali su biti avanturisti. Stvarno trebate biti fit za hod po tim klisurama, i više puta u danu juriti gore-dolje. Nisam se željela fokusirati na podvodni život, koristila sam otok kao promatračnicu prema moru.
Palagružu su, naime, još u prahistoriji, prije izuma kompasa, stari Grci koristili kao orijentir pri plovidbi duž Jadrana. Meni su prozori, vrata i niše svjetionika poslužili kao vidikovci. Postoji sjajna knjiga ‘Palagruža: Diomedov otok’ arheologa Branka Kirigina, sadrži najopsežnije geološko i povijesno istraživanje, ona mi je bila prva podloga za priču. Imala sam priliku upoznati profesora Kirigina, srdačnu i toplu osobu, veselim se pokazati mu film.
‘Na početku karijere više sam bila fokusirana na arhitekturu, sada mi je ona periferni, a prirodni okoliš glavni element’
Koliko je rad na ovom filmu promijenio vaš horizont i način svakodnevnog življenja?
I prije filma željela sam unijeti određene promjene u svoj način života, a istraživanje za scenarij dosta me potreslo. Naravno, svi znamo određene informacije o klimatskim promjenama, globalnom zatopljenju i zagađenju. No kada se malo zadubimo, do svijesti nam dopre podatak da se riblji fond sveo na deset posto u odnosu na onaj kakav je bio polovinom 20. stoljeća. Ne samo u Jadranu, nego i u drugim svjetskim morima. Jugoslavija je istraživanje ribljeg fonda provodila u pedesetima, pa u šezdesetima, pa u sedamdesetima. Znanstveni ribarski brodovi istraživali su po cijelom Jadranu, i na točno određenim mjestima pratili su riblji fond.
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih on se polako počeo smanjivati, a najnovija istraživanja pokazuju da je devedeset posto ribljeg fonda – nestalo. Često se to može čuti u dokumentarnim filmovima koji ne dolaze iz Hrvatske. Takvi podaci zahtijevaju veliku promjenu u našem društvu, promjenu u sustavu vrijednosti, promjenu odluka čemu dajemo prednost u ekonomiji, te što će država subvencionirati. Definitivno, to nisu naftna, plinska i industrija ugljena, nego obnovljivi izvori solarne i energije vjetra. Svatko od nas trebao bi se zapitati gdje se ulaže novac koji iz svojih primanja izdvajamo za naš mirovinski fond, kojim ograncima industrije dajemo ono što bi nam se poslije trebalo vratiti.
Što ste vi konkretno poduzeli?
Suprug i ja smo odlučili da novac ne želimo davati u industrije koje nisu usmjerene na budućnost, na CO2 neutralnost i samoodrživost. Vozački ispit položila sam s 18 godina, no nikad nisam posjedovala svoj auto. Više sam koristila javni transport. Uvijek sam živjela u centru grada, ali kad smo se prije dvije godine preselili u Hamburg, odlučili smo da nećemo posjedovati auto, nego koristiti alternativne mogućnosti.
Nismo posve lišeni auta, električni stoji ispred naše kuće, a kada se želimo voziti, rezerviram ga putem aplikacije. Uživamo u car sharingu, pokazalo se da nam je to puno isplativije nego posjedovati auto, ne moram plaćati garažu, registraciju, osiguranje, ne moram ga ni prati, ni održavati. To sve drugi rade za mene, i dalje mi je jeftinije nego da kupim svoj. Jedna grupacija iz gradske uprave Hamburga došla je na tu ideju i razvila sistem, alternativu javnom transportu, i odlično funkcionira.
Kako ste uspjeli reducirati avioletove za 80 posto?
Prije sam dosta putovala avionom, no korona mi je pokazala da se i ne mora toliko letjeti. Namjeravam ih u budućnosti još smanjiti jer sam odlučila godišnje odmore provoditi u regiji. Velika je to promjena u odnosu na moj dotadašnji način života. Suprug i ja dugo smo tražili gdje bi nam u svijetu odgovaralo živjeti, a Hamburg, u kojem mu je ponuđen posao, pokazao se kao sjajno rješenje. Grad je inovativan i progresivan, urbanistički je odlično organiziran, te je bogat zelenilom i kulturnim sadržajima, što ga čini vrlo ugodnim za život.
Koje su bile prednosti vašeg odrastanja u Splitu?
Uživala sam jer je Split na moru, tu su i planine, okružen je prirodnim bogatstvima, kroz splitsku okolicu zaljubila sam se u prirodu. Kada sam živjela na drugim lokacijama po svijetu, uvijek je to bilo nekako blizu mora. Dalmatinski pejzaž jako je utjecao na moj rad, stalno se kroz njega provlači i uvijek mu se vraćam. Na početku karijere u svom sam vizualnom izričaju više bila fokusirana na arhitekturu, sada mi je ona periferni, a prirodni okoliš – glavni element.
Tko je Oscar komu ste posvetili dokumentarac ‘Horizont’?
Moj dvogodišnji sin.
Harmonija svijeta o kojem progovarate u filmu narušena je klimatskim promjenama i nebrigom čovjeka za prirodu. Pa ipak na takav svijet donosite još jedan novi život.
Da, jednog će nas dana djeca pitati: što ste to radili? Odgovornost je naša da se bavimo rješavanjem klimatske i ekološke krize, a ne njihova, jer su oni najmanje doprinijeli eskalaciji ovih problema. Svatko od nas može participirati u promjenama. Voljela bih da moj film potakne ljude na razmišljanje i djelovanje. Lako je pokrenuti malu, simboličnu akciju, a onda cijela lavina promjena dođe prirodno.
Tekst Dubravka Tomeković Aralica
Fotografije Yasin Emir Akbas & SFF Pres
