U prvom blogu za Yachts Croatia, Ivica Kostelić piše o svojoj novoj jedrilici Class 40 koja se zove Optimus Prime
Put do mojeg novog broda nepredvidljiv je još od veljače. Jedva sam čekao da konačno stignem u La Rochelle i preuzmem brod kada se situacija u Francuskoj zbog pandemije Covida-19 zaoštrila i proglašen je još jedan lockdown. Budući da je cijelo moje putovanje bilo isplanirano mnogo prije polaska, morali smo reagirati jako brzo. Moj co-skipper Nicolas Jossier čekao je kod kuće u Normandiji na poziv, pa smo dogovorili da će mene i ostatak posade sačekati u Nantesu.
Ja i Optimus Prime oči u oči
Znali smo da će za tu čitavu akciju trebati dokument za prolaz Francuskom, pa smo ga zatražili i dobili od Hrvatskog jedriličarskog saveza – dokaz da moj prijatelj Damir Čago i ja dolazimo u Francusku trenirati na jedrilici Class40, što je zapravo i bila istina. Treći član naše ekipe bio je fotograf Miroslav Zadravec, koji je već imao novinarsku akreditaciju za Vendée Globe, regatu koja je trebala početi nekoliko dana kasnije, pa mu naša pomoć nije ni trebala.
Konačno smo krenuli.
Pravila lockdowna sada su nešto blaža nego što su bila u rano proljeće, pa nismo ni naletjeli na policiju vozeći se iz Nantesa u La Rochelle. No, to je sada sve nebitno jer konačno smo se našli oči u oči sa slavnom jedrilicom Class40 Optimus Prime, a za one koji ne znaju riječ je o najuspješnijem brodu klase koji se dokazao na brojnim offshore regatama.
Život po Philu Sharpu
Prvi susret s tom igračkom o kojoj sam dugo sanjao u meni je ponovno probudila dijete. Sjetio sam se vremena kada sam kao klinac dobivao nove skije, svaki put bih prve noći spavao s njima u krevetu. Ne mogu ponijeti brod od 40 stopa u krevet, ali obuzela me snažna želja da se što prije smjestim na brod i nikada ne siđem na kopno.
Optimus Prime je predivan, a ja se osjećam kao da sam našao novog najboljeg prijatelja. Sviđa mi se svaki njegov detalj i konačno shvaćam zašto se brodovima u mnogim jezicima obraćaju u ženskom rodu
Nico i ja smo spavali na brodu.
U usporedbi s mojom prethodnom jedrilicom Class40, Optimus Prime je optimizirana ‘beštija’ za regate do posljednje sitnice. To naravno znači da ima manje prostora u potpalublju, ali ipak sam se osjećao kao doma čim sam kročio na palubu. Kokpit je prilično malen – ipak je dizajniran za solo jedrenje ili jedrenje udvoje, ali je dobro zaštićen.
Raspored prostora na svakom brodu odražava filozofiju njegovog skipera, a ovaj je uređen prema željama prethodnog vlasnika – jednog od najuspješnijih skipera Class40, Phila Sharpa. Njega smo upoznali ujutro idućega dana.
Phil je poznat po upornosti. Sviđa mi se njegov pristup – uvijek tjera i sebe i brod do krajnjih granica, a time je i zaradio velik ugled u klasi. Sada se preorijentirao na klasu Figaro i puca na Vendée Globe. Bio je užitak upoznati ga i slušati njegove savjete i filozofiju.
Kurs – moćni Atlantik
Tijekom iduća dva dana boravili smo u La Rochelle i naporno radili da oživimo sve brodske sustave nakon što je Optimus Prime proveo deset mjeseci na kopnu. Tu smo priliku iskoristili i da izmjerimo brod prema standardu Class40, što se radi svaki put nakon promjene vlasništva ili nakon opsežnijih izmjena. Pravila klase su vrlo stroga. Nije ni čudo – ovi brodovi spremaju se na otvoreno more, oni su prave moćne mašine spremne za najgore vremenske uvjete na planetu.
Mjeritelj je bio postariji francuski gospodin koji je pravilnik klase znao napamet i bez gledanja. Najspektakularniji test kojem je brod podvrgnut bio je onaj pod 180 stupnjeva: uz pomoć dizalice brod je podignut i okrenut u položaj da je jarbol paralelan s tlom. Nakon toga mjeritelj pričvrsti spravu koja mjeri momentum ispravljanja u kilogramima. Brod se mora ispraviti u normalan položaj čak i ako je na jarbol u vodoravnom položaju privezan teret teži od 320 kilograma. Mjeritelj tad zaključi koliki je momentum – 310 kilograma, 315, 320 itd.
Pri pogledu na brod kako klizi u položaj s jarbolom paralelno s tlom pitao sam se jesu li istinite sve one priče o jarbolima koji dodiruju vodu tijekom plovidbe
Iz luke La Rochelle krenuli smo u zoru, za plime. Bilo je prilično hladno, oko 5 C°, ali vrijeme je bilo lijepo. Phil nas je poveo na kraći test. Pokazao se kao sjajan tip i puno nam je pomogao tijekom pripremanja broda. Nakon sat vremena jedrenja i testiranja, uz vježbanje promjene jedara i poduke o specifičnim osobinama broda, iskrcali smo Phila i krenuli na sjever.
Čim smo izašli iz luke, zaustavila nas je policijska patrola na gumenjaku. Dokument koji nam je izdao Hrvatski jedriličarski savez bio je dovoljno uvjerljiv dokaz za sumnjičave policajce i uskoro smo se našli na moćnom Atlantiku. Pravac Lorient gdje ćemo riješiti probleme s autopilotom.
Dan je bio prelijep, hladni sjeveroistočni vjetar je puhao između 10 i 25 čvorova i napinjao Code 0 i J1. Valovi su špricali palubu, bili smo mokri ko miševi, ali uzbuđeni. Mene se najviše dojmila sposobnost broda da provu drži iznad mora. Miroslav nam je pokazao koliko vješto upravlja dronom i tijekom dugog zimskog zalaska sunca snimili smo nekoliko fantastičnih snimki.
Nakon što smo u 12 sati prešli 130 milja i to prosječnom brzinom od 10 čvorova bez ikakvog truda, našli smo se pred Lorientom – mekom offshore jedrenja. Bili smo mokri od valova, noć je bila hladna, a ja sam se veselio toploj vreći za spavanje. Marina za regatne jedrilice Lorient La Base je poznata po veličanstvenoj okolici: smještena je ispred golemih skloništa za njemačke podmornice iz Drugog svjetskog rata.
Čovjek bi očekivao da će tako veličanstvena građevina noću biti osvijetljena, ali samo je stajala u tami poput mračnog spomenika mračnim vremenima.
Moje ime je Bowman. Ivica Bowman
Naš predah od nekoliko sati protegnuo se na cijeli dan jer je brodom prošla čitava vojska majstora. Za to vrijeme, ja i ostatak posade smo slinili nad trimaranima, jedrilicama Class40, klase Figaro, klase Mini…
Jedrilice klase IMOCA bile su vezane u Les Sablesu, jer je Vendee trebala početi za nekoliko dana, a mi smo bili na pontonu na kojem je inače Jérémie Beyou i njegov Charal. Dok smo bili tamo, Thomas Coville se pripremao za Jules Verne Trophy i postavljanje novog svjetskog rekorda. U La Base se uvijek nešto događa!
Iz Lorienta smo otišli u zoru i krenuli na sjever, prema Cherbourgu. I ta je noć bila hladna. Čim smo izašli iz luke i okolnih kanala, podigli smo mali genaker na vjetru od 20-25 čvorova i skratili glavno jedro. Damir je bio za kormilom kad je brod udario nešto pod vodom, izgubio na brzini i naglo promijenio smjer.
Pokušali smo ispraviti kurs niz vjetar, ali ubrzo nam je postalo jasno da smo zapeli i da se jedva mičemo. Po običaju, ja sam bio na pramcu i većina posla je pala na moja pleća. Spremanje genakera bio je izazov jer nismo do kraja upravljali smjerom broda, a vjetar nam je samo odmagao.
Ubrzo smo saznali što se dogodilo – zapeli smo za ribarsku bovu s užetom debljine 10 mm, koje je naposljetku puklo. Nasreću, uspjeli smo rasplesti uže omotano oko naše kobilice, a tu zgodnu ružičastu bovu ponijeli smo kao suvenir.
Ponovno smo podigli genaker i jedrili brzinom od 20 čvorova, a nekad i brže. Plovidba je bila divlja. Trebali smo još jednom kratiti glavno jedro kad je vjetar pojačao na 25 čvorova, ali pretpostavljam da smo bili hipnotizirani prizorom golemih brzih valova i tonama vode koje su se prelijevale našom palubom. Konačno smo odlučili spustiti genaker.
Vratio sam se za svoje radno mjesto na pramcu, spremio jedro u čarapu, ali uže nije se htjelo spustiti. Podigač je zapeo i ni makac, pa sam morao spremljeni genaker privezati za jarbol. Naposljetku smo riješili problem nakon malo promišljanja i čak se nismo morali ni popeti na jarbol.
Posljednja noć našeg izleta nas je odvela od Ouessanta do Raz Blancharda i pokazala se kao neugodna, dugačka plovidba pri 20 čvorova vjetra i valove koji su jurili prema nama iz La Manchea. Proveo sam veći dio noći u kokpitu. S vremena na vrijeme bih pročavrljao s Nicom, slušao njegove priče o La Solitaire i avanture iz Figara. Damir, strastveni pušač, bi povremeno provirio iz kabine i užareni vršak njegove cigarete bi zablistao u tami. Miroslav je spavao poput bebe, kao da ga se ništa od toga nije dojmilo.
U posljednja 24 sata prešli smo 230 nautičkih milja.
Raz Blanchard je navodno rt s najsnažnijim podvodnim strujama u Europi. Mi jedriličari s Mediterana ni ne znamo što su struje – one su potpuno novi element u našem jedriličarskom leksikonu. U jednakoj mjeri su interesantne koliko i zastrašujuće. Ovoga puta Raz Blanchard nam se smilovao. Struja je bila svega 3 čvora…
Naposljetku smo stigli u Cherbourg. Vanjski dio luke zatvara impresivni valobran dugačak 3,5 kilometra. Gradnja tako masivnog zida koji počinje na dubini od 10 metara u 19. stoljeću sigurno je bila veličanstven pothvat. Luka je dobro zaštićena i otvorena 24 sata dnevno, bez obzira na plimu i oseku. Port Chantereyne je marina Cherbourga i bit će dom Optimus Primea do starta regate Route du Rhum 2022. godine.
Za razliku od jadranskih, luke i marine na atlantskoj obali Francuske čekaju regatne jedrilice raširenih ruku i pružaju im svu potrebnu podršku, pogotovo kad je riječ o offshore projektima. Port Chantereyne je ponosan na svoju malu flotu jedrilica Class 40 i Figaroa. Ondje se osjećam i dobrodošlo i zadovoljno.
Ugodan zimski san – Optimus Prime
Po dolasku sam imao vremena za treniranje i pripremu broda u vodama sjevernog dijela Normandije. Damir i Miroslav su se vratili doma, a naša je misija i službeno uspjela. Nicu i meni pridružio se Marijan, Slovenac-Crnogorac koji radi na brodovima klase IMOCA.
Uz njegovu pomoć spustit ćemo jarbol koji treba proći ‘manikuru’. Nakon toga ću krenuti natrag doma, a Optimus Prime će hibernirati cijelu zimu. Mene čekaju planine i zovu skijaške staze. I sanjarenje o brodu po imenu Optimus Prime.
p.s. Najdraža igračka mog četverogodišnjeg sina je Optimus Prime. Izgleda da je istina što kažu – razlika između dječaka i muškaraca je samo u cijeni njihovih igračaka.
Pročitajte intervju s Ivicom Kostelićem
Fotografije Miroslav Zadravec
Tekst i video Ivica Kostelić (ostale materijale možete pogledati ovdje na Ivičinom YouTube kanalu)
