Simone Moro, poznat i kao Zimski Maestro, jedini je alpinist u povijesti koji je uspješno izveo četiri zimska uspona na ‘osamtisućnjake’ (Shisha Pangma 2005., Makalu 2009., Gasherbrum II 2011. i Nanga Parbat 2016.)
‘Koliko bi vas uložilo novac u posao u kojem je šansa za uspjeh samo 10 do 15 posto?’ upitao je Simone Moro uzvanike tijekom prezentacije Garminovih proizvoda, na koju je pozvan kao suradnik američke kompanije i motivacijski govornik. ‘Vjerojatno jako malo jer se bojite neuspjeha, ali moj je posao ići izvan svih granica. Kod mene riječ nemoguće ne postoji’, glasio je Simoneov odgovor na vlastito pitanje.
Kad pogledate životopis Simonea Mora, shvatite kako te riječi imaju veliku težinu. Koščati Talijan, grubih i preplanulih crta lica, jedan je od najvećih živućih alpinista. Poznat je i kao Zimski Maestro jer je jedini u povijesti ispenjao četiri ‘osamtisućnjaka’ (Shisha Pangma 2005., Makalu 2009., Gasherbrum II 2011. i Nanga Parbat 2016.) u zimskim uvjetima. Osim toga, četiri je puta bio na Mount Everestu, sudjelovao u više od 50 ekspedicija te izdao devet knjiga.
U okrutnom alpinističkom svijetu prepoznat je i po humanosti jer je 2001. prekinuo vlastiti uspon i riskirajući život u potpunom mraku spasio Britanca Toma Mooresa na padinama 7906 metara visokog Lhotsea, a dugi niz godina vodi i vlastitu spasilačku službu, koja je 2013. izvela najviše helikoptersko planinarsko spašavanje u povijesti, kada su na 7800 metara kod Everesta izvlačili ozlijeđenog planinara.
Sjajno pričate priče. Kada čovjek posluša vaše motivacijske govore, i sam poželi osvajati vrhove?
Volim pričati priče i dijeliti neka svoja razmišljanja. Moja iskustva su primjenjiva u svakodnevnom životu. I vi na poslu imate neke svoje ‘osamtisućice’ koje trebate ispenjati, neke svoje izazove s kojima se trebate suočiti. Dosta često se ljudi plaše riječi ‘nemoguće’, a ta riječ dosta često služi samo kao isprika. Limiti se mijenjaju. Nešto što prije nekoliko godina nije bilo moguće, danas je normalna stvar. Uvijek se nađe netko tko pomiče granice. Moji govori ljudima pokazuju kako uvijek treba sanjati velike stvari. Pritom je najbitnije da volite to što radite, a ne samo da vam je atraktivno. Postoji ogromna razlika između te dvije riječi. Kada nešto volite, onda ste posvećeni i spremni ste sve učiniti za tu ljubav. Pritom je nebitno je li u pitanju planinarski vrh ili poslovni cilj. Poruka je univerzalna. Ljudi se također boje padova, a oni su tako životni. Trideset posto mojih ekspedicija završilo je porazno. No, puno sam naučio iz tih neuspjeha i vraćao se jači i čvršći. Za snove trebamo živjeti, a ne poginuti zbog njih. Uvijek se sjetim sjajne izreke pokojnog Riccarda Cassina, slavnog alpinista koji je doživio 100 godina. Jednom mi je poručio: ‘Simone, nije teško postati slavni alpinist. Teško je postati slavni stari alpinist.’
Kako ste se odlučili baviti planinarenjem?
Odrastao sam u dijelu Bergama okruženog brežuljcima koji kasnije postaju centralne Alpe. Na tim brežuljcima proveo sam cijelo djetinjstvo, tamo sam svladao svoje prve male ‘Evereste’. Bavio sam se i drugim sportovima, skijanjem, nogometom, ali oduvijek su me privlačile planine. Dok su druga djeca kao idole imala različite pop-zvijezde ili nogometaše, moja je inspiracija bio Reinhold Messner. Čak i danas, kada sam prešao 50 godina, smatram ga nekim uzorom, idealom. Osobom koja bi mogla uspjeti u bilo kojem poslu. Messner je bio penjač, alpinist, pisac, menadžer. S tim bi se sposobnostima uklopio u društvo filozofa, biznismena, sportaša. Pokušavam slijediti njegov put.
Tijekom veljače 2018. bili ste u Sibiru. Ostvarili ste prvi zimski uspon na vrh Pobeda s penjačkom partnericom Tamarom Lunger. Zašto baš Sibir i koliko je to različito od uspona na Himalaju?
Ideja mi je došla dok sam čitao članak u jednim talijanskim novinama o najhladnijim mjestima na svijetu. Volim nova i nepoznata mjesta, a naše se putovanje u Sibir pretvorilo u pravu istraživačku ekspediciju. Ovo je doslovno bilo na kraju svijeta. Avion do Moskve više od tri sata, potom još dva leta koja su zajedno trajala deset sati, onda je uslijedilo cjelodnevno putovanje u minibusu i potom još pola dana na motornim sanjkama do naselja gdje žive tamošnji nomadi. Od tamo do baznog kampa trebalo nam je još tri sata na sanjkama. Što se tiče uvjeta, smrzao sam se kao nikad u životu. Bilo je minus 71,3. Kada vam to kaže čovjek koji je jako puno vremena proveo na himalajskim zimama, onda znate da je bilo ekstremno hladno. Cijelo se vrijeme moraš kretati jer ako zastaneš, znoj koji tijelo luči pretvara se u led. Vrh je visok nešto više od tri tisuće metara, pa je fizički manje zahtjevno nego ‘osamtisućice’, nema bojazni od visinske bolesti i imaš dobar apetit. Sam uspon smo realizirali po oblačnom vremenu jer smo shvatili kako čisto plavo nebo znači ekstremnu hladnoću.
Svjetski ste poznati po zimskim usponima. Zašto ste se baš odlučili za zimu?
I ovaj Sibir o kojem smo maloprije govorili pokazao mi je kako još uvijek, bez obzira na sva otkrića na Zemlji i svu dostupnost putem digitalnih medija, postoje mjesta u svijetu na kojima se možeš osjećati kao pionir. Poput davnih istraživača. Gladan sam otkrića, a tri mjeseca čekanja na dobro vrijeme tijekom zimskog razdoblja ima definitivno svoje čari. Ljetno penjanje po Himalaji postala je industrija. Shvaćam kako su tamošnji ljudi to shvatili kao priliku za zaradu, ali sve je otišlo predaleko. Sve se pretvara u masovni turizam. Zimska penjanja imaju svoje čari u tišini i mirnoći, daleko od ljudi. Kao mladi planinar sam svoju drugu ekspediciju odradio po zimi i zaljubio se. Kasnije sam otkrio kako sam puno učinkovitiji po hladnoći. Manje se znojim i ja kao penjač puno manje patim. Dosad sam odradio 15-ak zimskih ekspedicija. Ako računate kako svaka traje tri mjeseca, na ekstremnim hladnoćama proveo sam više od četiri godine.
Tekst Hrvoje Bulešić
Fotografije Arhiva Simone Moro
