Stipe Božić: Visoko, više, najljepše

11 MINUTES READ

Usponi na najviše planine svijeta i ljubav prema kameri odredili su ono čime će se najpoznatiji hrvatski alpinist Stipe Božić baviti u životu. Upravo kombinacija tih dviju ljubavi, od preživljavanja u najtežim uvjetima do fantastičnih zapisa života u zabačenim kutcima planeta, omogućila je da još puno prije ere interneta uživamo u ljepoti koja je ostala u oku i srcu njenog promatrača

Stipe Božić je sugovornik kojega, barem hrvatskoj publici, ne treba posebno predstavljati. Naš proslavljeni alpinist, snimatelj i vrstan pripovjedač proživio je epohu najvećih alpinističkih dostignuća kao aktivni sudionik brojnih ekspedicija, noseći hrvatsku zastavu na najpoznatije i najopasnije vrhove na planetu, ali i vraćajući se kući s vrijednim fotografskim i videozapisima u kojima je široj javnosti prenosio skrivenu ljepotu planina, kao i borbu čovjeka s prirodnim elementima.

Knjige Stipe Božića insipracija su svim naraštajima

Proslavljeni hrvatski alpinist
Proslavljeni hrvatski alpinist Stipe Božić

Svoju bogatu karijeru Stipe Božić nastavio je otkrivajući prirodne ljepote publici kao redatelj na Hrvatskoj televiziji, kao pripadnik Gorske službe spašavanja sudjelovao je u mnogobrojnim akcijama, a njegove knjige inspiracija su naraštajima. Stipu Božića teško je svrstati u jednu kategoriju, a razgovor s njim pokušaj je da se ispod površine zagrebe mrvica bogatog životnog iskustva što ga danas vitalni šezdesetdvogodišnjak nosi zapisanog na svom izboranom licu.

Prvi kontakt s alpinizmom bio je u izviđačima. Mi u društvu uvijek smo htjeli ići na divlje, drukčije od drugih, a to nas je potaknulo i da krenemo u alpinističku školu. Od nas četiri-pet u društvu samo sam ja ostao u tome, prisjetio se Stipe Božić

Kako biste vi sebe predstavili?

Profesionalno sam redatelj na Hrvatskoj televiziji već 20 godina, a ljudi me najviše poznaju po tome što sam se popeo na najviše planine svijeta. To ipak preteže, kad se spomene moje ime ljudi prvo pomisle – to je onaj planinar, alpinist. Treći će reći putopisac. Ipak, penjanje je najviše obilježilo moj život, iako je meni na početku to bio samo hobi. Hobi mi je zapravo i danas jer nikad nisam želio da mi alpinizam postane profesija. Još od početka karijere, kada se vidjelo da mi penjanje leži, nisam sebe vidio kao profesionalca koji živi samo od toga. Htio sam raditi još nešto uz to, a od malih nogu fascinirali su me fotografija i filmska kamera. Prvi novac koji sam zaradio potrošio sam na fotoaparat, jer to mi je bila prva ljubav. Kasnije sam počeo pisati, pa snimati. A to pisanje zapravo je došlo iz neke moje potrebe, jer uglavnom nisam bio zadovoljan kako su drugi pisali o stvarima kojima sam se bavio. To je uvijek bilo malo prenapuhano; ako bih ja rekao da je na planini puhalo 100 km/h, novinar bi to zbog dramatike preuveličao na 300 km/h, što je u novinarstvu možda uobičajeno, ali u našem društvu planinara to bi zazvučalo neozbiljno, a zbog preuveličavanja bi se izgubila vjerodostojnost.

Počeli ste s pisanjem u ‘onim’ vremenima; kako je to izgledalo?

Prvo sam počeo pisati u planinarskim časopisima. Potaknuo me i uputio Stanko Gilić, novinar i urednik časopisa Kamenjak u Rijeci. Rekao mi je da sam talentiran i tako je to počelo. Značajno je što sam počeo izvještavati s prve ekspedicije na Everest. Tad nije bilo interneta, ni izravne radioveze. Izvješća koja bih napisao u nekom šatoru na planini, teklić bi tri dana trčeći nosio do prve pošte, onda bi se to stavilo na mali aviončić za Katmandu, pa bi izvještaj otuda letio u Hrvatsku. Do Slobodne Dalmacije trebalo bi mu sedam dana. Ti izvještaji izlazili su u Slobodnoj jednom tjedno i bili su vrlo čitani. Ljudi su komentirali, govorili o tome, bilo im je zanimljivo jer je za ona vremena to bilo najfriškije. Tad su se nestrpljivo čekale nove priče, bilo je neke romantike u tome… Ali nije bilo romantično roditeljima i rodbini, koja je stalno strepila hoće li mi se što dogoditi.

Uspon na Matterhorn

Kako ste se počeli baviti alpinizmom?

Prvi kontakt s alpinizmom bio je u izviđačima. Mi u društvu uvijek smo htjeli ići na divlje, drukčije od drugih, a to nas je potaknulo i da krenemo u alpinističku školu. Od nas četiri-pet u društvu samo sam ja ostao u tome. Privukle su me priče instruktora koji su to vodili, pokojnog Nenada Čulića, koji je nastradao na ekspediciji na Elbrus i čije su kosti našli tek prošle godine, pa onda Vinka Maroevića, sada starogradskog načelnika i još nekih kolega, koji bi u to doba otišli na neku ekspediciju, pa bi donijeli dijapozitive, prikazivali to i pričali o svojim avanturama. Čim sam vidio te ledenjake, vizure planina – zainteresirao sam se. Završio sam alpinističku školu, dobro mi je išlo, pa smo Maroević i ja otišli u Alpe, popeli se na Matterhorn. Tu se već vidjelo da mi visina ide, da mi to leži, a ja sam zagrizao. Ali tada je vladalo siromaštvo, pa sam morao prvo ići na brod, navigavat, zaraditi novac. Ukrcao sam se u Genovi, napravio par vijađa, vratio se nakon pola godine što je tada bilo čudno jer se plovilo znatno duže, uletio u prvi dućan sportske opreme u Genovi, napunio pun ruksak svih mogućih potrepština za penjanje i – pravac Alpe. Sjećam se da moja majka to nije odobravala.

Naravno da su važni znanje, umješnost, iskustvo…, ali isto tako i sreća. Na primjer, Nejc Zaplotnik je bio vrhunski obučen i iskusan planinar, jedan od vodećih u svijetu u to doba, ali naprosto se u krivom trenutku našao na krivom mjestu, pojasnio je Stipe Božić

Zatim ste krenuli u visoka gorja?

Poslije plovidbe sam morao u vojsku, a tamo sam upoznao Slovenca Vikija Grošelja, koji mi je postao i ostao najbolji prijatelj. Tako sam pomalo ušao u vrhunske alpinističke krugove, a uskoro su se stvorili uvjeti za prvu ekspediciju na Mount Everest. Ekspedicije su potom zaredale, nizao sam vrh za vrhom, a pritom sam, za razliku od mnogih mojih kolega i prijatelja, imao sreće: nije me nikad pogodio kamen u glavu, nije me zatrpala lavina, nisam zaspao u snijegu. Preživio sam, a više od pola mojih prijatelja alpinista nije.

Alpinizam je specifičan sport

Često ste bili u životnoj opasnosti i uvijek izvukli živu glavu. Drugi, nažalost, nisu, čemu to pripisujete?

To je faktor sreće. Naravno da su važni znanje, umješnost, iskustvo…, ali isto tako i sreća. Na primjer, Nejc Zaplotnik je bio vrhunski obučen i iskusan planinar, jedan od vodećih u svijetu u to doba, ali naprosto se u krivom trenutku našao na krivom mjestu na planini. To nitko ne može predvidjeti, nekoga pogodi, a nekoga ne. Moraš imati zrno sreće da preživiš, ali u nju se ne smiješ pouzdati, ne možeš računati u stilu ‘ja imam sreće, pa ću se izvući’. Naprotiv, uvijek moraš odabrati najbolji put, vrijeme, ekipu, a tek onda se uzdaš da neće baš tebe nešto poklopiti. Sreću se ne izaziva, ali ako se u nju ne uzdaš, nećeš ni krenuti na ekspediciju. Alpinizam je specifičan sport jer alpinist uvijek zna da može nastradati, poginuti, a takvih je sportova malo; možda automobilizam, skijaški skokovi… Ali i u tim sportovima ne gine baš puno ljudi. Ako ti se u alpinizmu dogodi greškica, gotov si, jer se nalaziš u područjima u kojima je teško organizirati spasilačku akciju. Ali ima to nešto što čovjeka goni, osjećaj da negdje može proći iako je pogibeljno. To je nevjerojatno, ta želja da negdje dođeš, bez obzira na strah.

Rođen sam u vremenu i prostoru koje se zapravo ne razlikuje previše od tog ‘himalajskog’. U Zavojanima, kod Vrgorca gdje sam ja rođen, nije bilo struje u to vrijeme, nije mogao doći ni auto ispred kuće. Kuhalo se na kominu, tu su žene rađale, kuhale, živjele, gotovo identično kao što je sada slučaj u nekim zabitim krajevima Himalaja, ispričao je Stipe Božić

Mislite li da postoji nešto što je čuvalo vas, a nije vaše kolege, da je njima pogibelj možda bila ‘zapisana’?

Ne vjerujem baš u teoriju da su te stvari zapisane u zvijezdama.

Dobro poznajete himalajsku kulturu, njihov način života, koji često ističete kao poseban?

Rođen sam u vremenu i prostoru koje se zapravo ne razlikuje previše od tog ‘himalajskog’. U Zavojanima, kod Vrgorca gdje sam ja rođen, nije bilo struje u to vrijeme, nije mogao doći ni auto ispred kuće. Kuhalo se na kominu, tu su žene rađale, kuhale, živjele, gotovo identično kao što je sada slučaj u nekim zabitim krajevima Himalaja. Tijekom samo jednog ljudskog života u mom rodnom kraju dogodila se milenijska promjena – od života uz vatru, u skloništu, bez struje, bez komunikacija, do ovoga što imamo danas. Te promjene vidim i u tim zabitim krajevima, i tamo se život u kratkom roku znatno promijenio. Ali tamo je život, bez obzira na sve promjene, i dalje puno prirodniji nego kod nas. U zapadnom svijetu se vrijednost mjeri samo brojkama, a u – uvjetno rečeno – primitivnijim društvima to je drugačije, tamo su i dalje važnije vrijednosti kao što su ljubav, prijateljstvo – dakle nematerijalno. Također, ako govorimo o ljudskoj ostavštini, mislim da je priča ono najvažnije što ostaje poslije čovjeka. Po tome će ga se pamtiti, a ne po kući ili autu koji je imao. Primjerice, Marco Polo bio je bogati trgovac, ali tko bi znao za njega da iza sebe nije ostavio svoju priču.

Kada su se Edmund Hillary i Tenzing Norgay prvi put popeli na vrh svijeta, to je bilo medijski popraćeno gotovo kao spuštanje na Mjesec, javnost je bila živo zainteresirana, bio je to spektakl. Danas toga više nema, razjasnio je Stipe Božić

Mount Everest je danas popularniji nego ikada, ali to nosi i negativne posljedice poput deponiranja smeća… Treba li zaštititi te predivne vrhove od potpune komercijalizacije?

Teško je to kontrolirati ili zabraniti. S druge strane, nisu zabranili ni penjanje po Alpama, tamo su danas brojni planinarski domovi, putevi, ima žičara i sve je to sređeno da čovjek ima gdje jesti, prespavati, obaviti higijenu. Pretpostavljam da će tako biti i na Himalaji. Na Mount Everestu je već bilo više od 6000 ljudi, na području baznog logora na ledenjaku Khumbu se postavi šatorsko naselje veličine Vrgorca. A to, kao i svugdje, treba urbanistički srediti, trebaju biti neke nastambe, kanalizacija, ekologija, prodavaonice, domovi, solidna osiguranja uspona. Pretpostavljam da će stvari ići u tom smjeru. Naravno, one pustolovine od prije više neće biti, jer ne može se niti dva puta otkriti Ameriku. Ljudi će tražiti nove izazove, ali nove kontinente više nećemo otkrivati, jer više ih nema.

U kojem smjeru će se alpinizam razvijati?

Bitno je naći nove izazove. Bit će to nove stijene, ima toga još dosta, a onda možda i brzina, ali sve će to teže ići, jer u tehničkom smislu više nema previše prostora za napredak. Spektakularnih pomaka više neće biti. Everest su ispenjali za 10 i pol sati, a nije neki naročit izazov i motiv obaviti to za pola sata manje. Kada su se Edmund Hillary i Tenzing Norgay prvi put popeli na vrh svijeta, to je bilo medijski popraćeno gotovo kao spuštanje na Mjesec, javnost je bila živo zainteresirana, bio je to spektakl. Danas toga više nema.

Druženje s Edmundom Hillaryjem

Upoznali ste puno alpinističkih velikana, tko vas se od njih najviše dojmio?

Dobro sam upoznao Hillaryja, radio sam nekoliko puta razgovor s njim za televiziju i novine. Kada govorim na motivacijskim predavanjima, često njega istaknem kao uzor. On mi imponira jer nikad nije bio ‘puvander’. Jednom mi je rekao: ‘Da, ja sam ugazio prvi na vrh, ali to nije važno, jer gore je išao cijeli tim i svaki član tog tima bio je zaslužan što smo uspjeli. Bez tima ni ja se ne bih popeo.’

Po nekim parametrima najbolje bi bilo živjeti u Kaliforniji, negdje ispod Sierre, recimo nacionalni park Yosemite, možeš se penjati, pa ima snijega, ima mora, dobar je standard, može se zaraditi za pristojan život. Ali opet, ja sam rođen ovdje, tu sam odrastao, odgojio se, tu su mi prijatelji, obitelj, ovdje pripadam, zaključio je Stipe Božić

Pisali ste o raznim peripetijama koje ste morali prolaziti da biste se mogli penjati, o trošnom kombiju, ‘kućnoj’ izradi klinova… Danas je sve to lako dostupno, ali alpinizam nije ni blizu popularan kao u vaše vrijeme?

Planinarstvo je doživjelo afirmaciju, postalo je trend i jako puno ljudi danas planinari. Alpinizam, pak, malo stagnira, što je razumljivo, jer više nema izazova kao prije. Ali danas se i kod nas često skupi ekipa, pa odu na Atlas, ili na treking u Nepal, danas je to puno jednostavnije izvesti i ljudi to koriste. Puno veći broj ljudi se kreće po planinama nego prije. A tak planinarske škole; danas ih imate u Dugopolju, Solinu, Kaštelima…, to se prije nije moglo zamisliti. Ima i puno aktivnih penjačkih klubova, speleoloških društava, tako da mi se čini da se ta kultura planinarenja razvila, a time se proširila i baza. Pa eto, i Milena Šijan je bila na Everestu. To jest bilo u drugom valu, više komercijalno, ali bez obzira, veliko je to postignuće koje govori i o današnjoj popularnosti alpinizma.

Između jedrenja i planinarenja

Bivakirali ste više puta na više od 8000 metara visine. Je li to najluđa stvar koju ste napravili?

Ne bih to nazvao ludošću. Ludost je stvar koju napraviš svjesno, a meni se ovo dogodilo, nisam to planirao. Čak bih rekao da je tu bilo više pameti nego ludosti, jer morao sam biti vrlo promišljen da bih preživio; morao sam racionalno koristiti prostor, vrijeme i svoje sposobnosti, jer inače bih ostavio kosti na tih 8000 metara. U toj situaciji možeš se pouzdati samo u sebe: imaš ruksak i ništa drugo, a 30 ispod nule je, puše vjetar, visoko je, moraš paziti da ne padneš, da se ne iscrpiš, da ne zaspiš, da održiš temperaturu do ujutro. I naravno, ne smiješ se prepustiti malodušnosti, a to – u tim uvjetima – nije nimalo lako. Ima toliko zamki i stalno trebaš promišljati što i kako, to je konstantna borba, a na kocki je – život.  Mentalna snaga tu je vrlo bitna, jer moraš znati da su oko tebe samo zamke.

Stipe Božić u pustinji
Stipe Božić u pustinji

Što ste najljepše doživjeli u prirodi?

Skijanje s vrhova Antarktike! To je nezaboravno. Snijeg je fantastičan jer tamo nema kristalizacije, pahulja kada padne, ostane tako deset godina, nema promjene temperature. Taj spust pamtit ću uvijek.

Osim planina, bavili ste se morem, ali i pustinjama. Što vas je privuklo tim prostranstvima?

Uvijek sam volio roniti. Kao dijete, kad bih sa sela dolazio kod rođaka u Split, naravno da smo svi odmah išli u more, s puškama napravljenim od dijelova kišobrana. Malo smo i jedrili i jedrenje mi se baš svidjelo, ali kasnije, kad se trebalo toga ozbiljnije uhvatiti, nije bilo novaca za upisati se u Labuda, kamoli za kupiti jedrilicu. A istovremeno sam krenuo u planine. Ali položio sam ispit za ronioca, što mi je kasnije dobro došlo, pogotovo kad sam s prijateljima i kolegama Joškom Bojićem i Tončijem Najevom odlučio raditi seriju Dubine. A pustinja…, majka i baka bile su u pustinji u Egiptu tijekom rata, djed je bio u Južnoj Americi, u Atacami, a izgleda da su i meni bile suđene. Imali smo slobodu te pustinje raditi kako želimo, sami sve organizirati, a bilo je i lakše jer je već nastupila era interneta. Libija me oduševila, to je bila terra incognita, nepoznata i neotkrivena. I pustinja Gobi je jedinstvena. Dobra priprema puno nam je pomogla, važno je kad dođeš negdje, znati gdje je što, znati ljude, imati servisne informacije.

Osvojio sam tri najviša svjetska vrha, potom svih sedam najviših vrhova kontinenata. Osvajanje vrhova danas je postalo kao neko pribrajanje, a ja se ne vidim baš u tome, kazao je Stipe Božić

Obišli ste cijeli svijet, jeste li ikada poželjeli živjeti na nekom od mjesta koje ste posjetili?

Ima zaista krajeva kao iz bajke, vrlo zahvalnih i udobnih za život. Nisam od onih koji glorificiraju Hrvatsku kao najljepše mjesto na planetu. Da, Hrvatska jest predivna, raznolika je, jedinstvena, ali nisu ni drugi krajevi ružni! Amerika? Rusija? Pa tamo ima fantastičnih mjesta, takve prirode. Po tim nekim parametrima najbolje bi bilo živjeti u Kaliforniji, negdje ispod Sierre, recimo nacionalni park Yosemite, možeš se penjati, pa ima snijega, ima mora, dobar je standard, može se zaraditi za pristojan život. Ali opet, ja sam rođen ovdje, tu sam odrastao, odgojio se, tu su mi prijatelji, obitelj, ovdje pripadam. Mnogi moji prijatelji koji su išli živjeti vani su – ni ovdje ni tamo. Kad su tamo, fali im Hrvatska, kad su ovdje, žale se kako je ovdje loše… Ja ne bih mogao tako.

Imate li još nagon putovati, istraživati, gibati se?
O da! Mene svrbe tabani kad god sam dugo na jednom mjestu. Prošlog proljeća bio sam u Iranu, tamo smo skijali s Damavanda, njihova najvišeg vrha i vulkana. A sad već postajem malo nervozan, dugo sam na jednom mjestu i uskoro ću najvjerojatnije na Tibet. Imam želju putovati i raditi, ali u sportskom pogledu više baš i nemam izazova. Osvojio sam tri najviša svjetska vrha, potom svih sedam najviših vrhova kontinenata. Osvajanje vrhova danas je postalo kao neko pribrajanje, a ja se ne vidim baš u tome. Volim planinariti i ako baš nigdje ne idem, užitak mi je barem svako malo otići na Mosor, onako rekreativno, bez sportskog naboja.

Upravo vam je objavljena nova knjiga o usponu na planinu K2, imate li neki novi redateljski projekt?
Pripremao sam jednu priču o jedrenjaku Bark Stefano, izgrađenom 1835. u Rijeci. To je bilo doba Austro-Ugarske, a na brodu je bila i hrvatska posada. Vozili su ugljen iz Cardiffa u Hong Kong i udarili u hrid na North West Capeu kod Australije. U havariji ih je pola poginulo, a ostali su uspjeli doći do plaže, ali u pustinjsko područje, te su počeli umirati od gladi i žeđi. Spasili su ih Aboridžini. Hrvatski brodolomci živjeli su s Aboridžinima pola godine, a jedan od njih vodio je bilješke. Od tih bilješki je nastala knjiga, koja se smatra prvim pravim opisom života Aboridžina iznutra. Dijelovi olupine njihova broda čuvaju se u pomorskom muzeju u Fremantleu. Htjeli smo ići raditi tu priču i sve je bilo spremno, ali onda je novo rukovodstvo na televiziji reklo da je projekt preskup. Šteta, jer priča je izvrsna i nikad kvalitetno ispričana.

Share on facebook
Share on linkedin
Share on twitter
Ovo je fotografija Premužićeve staze šetnja Hrvatska

Premužićeva staza: Velebitski Walk of Fame

Prije više od osamdeset godina nastala je Premužićeva staza, najljepši planinarski put u Hrvatskoj, koji i danas plijeni svojom ljepotom, ali i majstorstvom graditelja koji …

Ovo je fotografija dvorca Trakosšćn Destinacije

Zagorje: Bajka na dlanu

Nepunih sat vremena vožnje od Zagreba nalazi se Zagorje, regija prepuna zelenih pitomih brežuljaka, starih dvoraca, atraktivnih muzeja, gdje se može uživati u aktivnom odmoru …

Ovo je slika Tri vrha Lavareda Putovanja

Tri vrha Lavareda: Najljepša šetnja u oblacima bez kojih nijedan posjet Dolomitima nije potpun

Tri vrha Lavareda spadaju među najveće planinarske trofeje u ovom dijelu Europe. Uskočite u gojzerice Reinholda Messnera koji je za Dolomite rekao kako možda nisu …

Otok Susac Panoramska Slika 01 Plovidba

Sušac: Otkrivamo magične vizure jadranskog čuvara pučine

Pučinski otok Sušac jedan je od najegzotičnijih izbora tijekom plovidbe po jugu Hrvatske, a osim morskog, moći ćete uživati i u kopnenom ambijentu i netaknutoj …

Otok Brac Pogled Splitska Vrata 01 Destinacije

Yachtsov vodič za Brač: Otok kulturnog avanturizma

Osebujan i izazovan u svojoj specifičnoj ljepoti, otok Brač njeguje maslinu i lozu, ovcu i kozu, kamenarstvo i klesarstvo… dopunjujući turističku ponudu ljetnim fjerama i …

Plovidba

Zadarski akvatorij: Četiri dana plovidbe u magičnom labirintu između Zadra i Kornata

Posvećujući pažnju otocima najbližim gradu Zadru, pripremili smo prijedlog ‘đite’ koja vas neće ostaviti ravnodušnima. U četiri dana plovidbe upoznajte zadarski akvatorij, uz mogućnost posjeta …

Ovo je fotografija Bali 4.6 u plovidbi a testu Testovi

Bali 4.6 na testu: Predvodnik klase

Kao nasljednik modela 4.5, od kojeg su dizajneri uzeli najbolje sastojke, nastao je  moderan katamaran Bali 4.6 zaobljenih i mekih linija eksterijera, koji cilja na …

Jahting

Ljetna prilika za Frauscher 1414 Demon

Frauscher se svrstava među rijetke proizvođače čija ćete plovila prepoznati ‘na kilometar’, a upravo je takav ‘prvak stila’ i njihov najveći model 1414 Demon čiji …

Ovo je fotografija Teo Ivanišević i Luka Miletić, projekt Croeat Intervjui

Teo Ivanišević & Luka Miletić: Croeat jahtama nudi samo najbolje hrvatske proizvode

Prvoklasan izbor hrvatskih namirnica, vrhunska usluga i zarazni entuzijazam odlike su novog servisa za opskrbu jahti koji su pokrenuli Teo Ivanišević i Luka Miletić Teo …

Ovo je fotografija Breitling Superocean Heritage Ocean Conservancy Limited Edition ronilački satovi Luksuz

Ronilački satovi s ekološkim potpisom

Ronilački satovi posvećeni tajnovitim dubinama mora, veličanstvenim morskim bićima i legendarnim istraživačima podižu ekološku svijest o važnosti oceana za ljudsku civilizaciju IWC Aquatimer Chronograph Edition …

Ovo je fotografija restoran festa Gastronomija

Tri kornatske prijestolnice gastronomije: Fešta, Opat i Žakan

Plovidba predivnim labirintom Kornata nije potpuna bez užitaka na tanjuru. Restoran Fešta, Konoba Opat i Konoba Žakan nautičarima nude jedinstven doživljaj lokalne povijesti, tradicije i …

Ovo je fotografija Ivica Kostelić regata Sport

IVICA KOSTELIĆ BLOG Ocean dobrih ljudi i sjajnih jedriličara

U novom blogu za Yachts Croatia, Ivica Kostelić piše o svojem prvom prelasku oceana s jedrilicom Klase 40, Optimus Prime, na regati Les Sables-Horta Les …

Scroll to Top