Iva Dekaris: Svjetski priznata stručnost



10 min

Medicinska direktorica Specijalne bolnice za oftalmologiju Svjetlost i predsjednica Europskog udruženja očnih banaka Iva Dekaris govori o najsuvremenijim kirurškim metodama spašavanja vida i budućnosti zdravstvenog turizma nakon pandemije

Nevjerojatna je lakoća s kojom prof.dr.sc Iva Dekaris govori o kompliciranim operacijama spašavanja vida. U dvadeset i pet godina kirurškog rada, preciznom rukom, golemim znanjem i vidom bez dioptrija, izvela ih je više od 20.000 – od ultrazvučnih operacija mrene, transplantacija rožnice pa do ugradnje multifokalnih leća.

Iva Dekaris jedna je od vodećih oftalmologinja

Iva Dekaris Eye Clinic Svjetlost 01
Iva Dekaris je voditeljica Odsjeka za rožnicu Klinike Svjetlost

Iva Dekaris usavršavala se na prestižnim svjetskim sveučilištima, objavila više od 300 stručnih i znanstvenih radova, od čega pedesetak u renomiranim medicinskim časopisima i među vodećim je svjetskim autoritetima za kirurgiju oka. Smirena, zadovoljna, realizirana profesionalno i privatno, dobro se nosi s izazovima pred kojim se našla Klinika Svjetlost, vodeća regionalna bolnica za oftalmologiju.

Prekrasan je osjećaj da jedna mala Hrvatska može biti svjetski poznati centar za operacije oka i koristiti naprednije oblike leća i opreme nego većina europskih ili američkih očnih centara

Kako je biti medicinska direktorica Specijalne bolnice za oftalmologiju u vrijeme pandemije korona virusa?
Naša Klinika cijelo je vrijeme otvorena. Ambulantno zbrinjavamo hitne oftalmološke slučajeve, ali i izvodimo hitne operacije poput odljepljenja retine koje se za vrijeme posebnog režima ne obavljaju u državnim bolnicama. Kao medicinska direktorica moram stalno pratiti stavove stručnijih od mene, kolega infektologa i epidemiologa, te sukladno njihovim odlukama brinuti o zaštiti medicinskih djelatnika i bolesnika koji nam dolaze na pregled. Na ulazu u Kliniku njima se mjeri temperatura i uzima anamneza glede kontakata s osobama zaraženim korona virusom, te se provjerava da nam ne dođe netko tko bi trebao biti u samoizolaciji. Naravno da je opseg posla značajno manji nego u ‘normalno’ doba, a privatna smo ustanova koja se financira isključivo od svog rada. No to što radimo dobro je i za bolesnike i za osoblje. Kod nas nitko nije dobio otkaz, što u ova krizna vremena zaposlenicima mnogo znači.

Transplantacija rožnice na najbolji način

Koje su očne operacije najkompliciranije i zašto?
Visoko rizične transplantacije rožnice čiji je zahvat tehnički zahtjevan, a post-operacijska terapija vrlo individualizirana, tako da liječnik treba pažljivo i dugotrajno pratiti bolesnika. U tome i jest ljepota moga posla: malo toga je rutina, te ga bez stalnog stručnog i znanstvenog usavršavanja ne možeš dobro raditi. Pamtim riječi oca koji mi je kao maloj govorio: ‘Što više u životu znaš i naučiš, to si više svjestan koliko još stvari ne znaš.’

Koliko su se promijenila postignuća u oftalmologiji u odnosu na vrijeme kada ste počinjali specijalizaciju?
Da mi je netko tada govorio koliko ćemo napredovati, teško bih mu povjerovala. No oftalmologija se drastično promijenila. Kada sam počela raditi većina kirurga još je operirala mrenu na klasičan način, bez ultrazvuka. Bolesnik je imao dugačak rez na oku, vid se sporije oporavljao, komplikacija je bilo više, a krajnji vidni rezultat slabiji nego danas. Baš u vrijeme moje specijalizacije u bolnici Sveti Duh prof. Nikica Gabrić je nabavio prvi ultrazvučni aparat za operacije mrene, čime je u Hrvatskoj započela njezina nova era, a ja sam bila na pravom mjestu da uz njega učim taj zahvat. I transplantacija rožnice se radila na zastarjeli način bez provjere kvalitete donorskog tkiva u očnim bankama, te smo mi na Svetom Duhu još 1995. otvorili prvu očnu banku i počeli transplantirati rožnice na najbolji način. Tada je možda izgledalo nedostižno postati poput najboljih svjetskih centara, a danas k nama u Svjetlost dolaze bolesnici iz mnogo razvijenijih zemalja svijeta radi kvalitete kirurgije oka koju pružamo. Prekrasan je osjećaj da jedna mala Hrvatska može biti svjetski poznati centar za operacije oka i koristiti naprednije oblike leća i opreme nego većina europskih ili američkih očnih centara.

Croatian Ophthalmologist 01
Iva Dekaris usavršavala se na prestižnim svjetskim sveučilištima te objavila više od 300 stručnih i znanstvenih radova

Ni nakon gotovo tri desetljeća iskustva nisam posve relaksirana kada operiram jedino videće oko. Velika je to odgovornost i liječnik mora biti maksimalno koncentriran i pažljiv

Mnogi ljudi boje se operacija na oku: kako ih opustite, koliko je u tim trenucima važan pristup pacijentu?
Svi se boje operacije oka, i to je posve normalno. Uvijek sam nasmijana i vedra u odnosu s pacijentima i ‘nudim‘ im operaciju kada vjerujem da će im ona pomoći. Za vrijeme zahvata pričam s bolesnikom, da im skrenem misli, pustimo i ugodnu muziku u sali. Više od 90 posto bolesnika kaže nam da su se bez razloga bojali operacije i da je sve proteklo lakše no što su mogli zamisliti. Ako se netko ipak previše boji, naš anesteziolog mu može dati dodatno sredstvo za opuštanje.

Kada ste postali svjesni svoje sigurnosti u stručnost i vještinu, da bez straha možete obaviti svaku operaciju?
Kada izvedete nekoliko tisuća operacija onda posjedujete stručnost i vještinu, pa strah nestaje. No, treba imati na umu da se bez obzira na iskustvo, komplikacija može ipak desiti kod visokorizičnog oka. Zato liječnik nikada ne smije poprimiti dozu bahatosti i samouvjereno govoriti – ‘to nije ništa za mene’ – jer to jednostavno nije istina, a ishod i ne ovisi uvijek samo o liječniku. Ni nakon gotovo tri desetljeća iskustva nisam posve relaksirana kada operiram jedino videće oko. Velika je to odgovornost i liječnik mora biti maksimalno koncentriran i pažljiv. Naime, što više operacija izvedete i što ste ’poznatiji‘ kao kirurg, više vam se bolesnika s vrlo teškim dijagnozama obraća. U mojoj praksi to su visokorizične transplantacije rožnica kombinirane s drugim bolestima oka, a često je posrijedi i jedino videće oko.

Povezanost s Parizom

Do 2022. predsjednica ste Europskog udruženja očnih banaka – EEBA: nikoga do sada nisu na tu funkciju birali dva puta za redom, zašto vas jesu?
Jedan od najčešćih komentara mojih suradnika u Upravnom vijeću EEBA je da uvijek prva kažem svoje mišljenje o načinu upravljanja, da najbrže odgovaram na mailove i otvoreno prva kažem svoj stav o stručnim upitima. Još od 1995. svojim stručnim i znanstvenim radovima ali i prijedlozima o reorganizaciji sudjelujem u radu EEBA. Kako sam po struci kirurg, odluke donosim relativno brzo, bez suvišnih nekonstruktivnih rasprava i kada treba potegnuti i puno raditi, to mi ne predstavlja problem. Prije preuzimanja funkcije Predsjednice prvo sam bila član Upravnog vijeća EEBA-e, i zalagala se da odluke donosimo brže nego je to običaj u Europi, te da našu organizaciju umrežimo s drugim očnim organizacijama kako bismo ukazali na važnost očnog bankarstva u oftalmološkom svijetu. Promovirala sam spoj znanstvenog i kliničkog rada unutar udruge koja je nekad bila podijeljena na ‘liječnike praktičare’ i ‘znanstvenike’, a oni zapravo trebaju disati i raditi skupa za boljitak pacijenata. Taj se pristup mnogima u EEBA-i svidio te su me valjda zato dvaput birali na tu funkciju.

U mladosti sam bila sigurna da ću živjeti negdje na zapadu, poput Pariza ili Amerike. No, nakon dužeg samostalnog boravka u inozemstvu – godinu dana u Parizu, godinu u Bostonu i po nekoliko mjeseci u Njemačkoj i Nizozemskoj – shvatila sam da u biti čovjek ima samo jedan dom, a to je tamo gdje ti je obitelj i prijatelji

Iva Dekaris With Students 01
Profesorica Dekaris sa studentima

Imate dobar uvid u opremljenost očnih klinika i njihovu stručnost u inozemstvu i kod nas. Na čemu vama zavide strani kolege, a u kojim bi se segmentima vi mijenjali s njima?
Strani kolege kada dođu u Kliniku Svjetlost prvo uopće ne mogu vjerovati da su u Hrvatskoj. Postoji uvjerenje da ovakva kvaliteta Klinike pripada samo bogatom Zapadu, tipa Njemačke ili Amerike. I ne varaju se! Jer mi imamo svu najmoderniju opremu i visokoobrazovani kadar kakav se rijetko sreće u svijetu. Mislim da nam zavide na brzini kojom uvodimo nove metode operacija i liječenja u svakodnevnu kliničku praksu, a pritom smo još i obrazovna ustanova koja provodi znanstveni rad. Rijetka je to kombinacija. Nema baš puno toga gdje bih se ja mijenjala sa stranim kolegama osim možda u odnosu društva prema privatnicima, jer kao zemlja proklamiramo privatno vlasništvo, ali nam još uvijek brojni ljudi iz državnih službi nisu skloni. Primjerice, nisam mogla prijaviti svoj znanstveni projekt u Hrvatskoj jer radim u privatnoj ustanovi, iako smo registrirana znanstvena ustanova. To mi se u nekoj drugoj zemlji Europe ili u Americi ne bi moglo desiti.

Kako to da ste rođeni u Parizu, što vas danas veže za taj grad?
Stjecajem okolnosti. U vrijeme moga rođenja obitelj je živjela u Parizu jer mi je otac radio kao znanstvenik-istraživač na Institutu Pasteur. Još dok sam bila beba vratili smo se u Hrvatsku, no kako nam dio obitelji živi u Parizu, redovito sam posjećivala taj prelijepi grad. Tamo sam nakon jednogodišnjeg boravka izradila i svoj diplomski rad na fakultetu medicine, na istom Pasteurovom istraživačkom institutu, kao i moj otac.

Usavršavali ste se u inozemstvu, jeste li poželjeli ostati raditi vani?
U mladosti sam bila sigurna da ću živjeti negdje na zapadu, poput Pariza ili Amerike. No, nakon dužeg samostalnog boravka u inozemstvu – godinu dana u Parizu, godinu u Bostonu i po nekoliko mjeseci u Njemačkoj i Nizozemskoj – shvatila sam da u biti čovjek ima samo jedan dom, a to je tamo gdje ti je obitelj i prijatelji. Poslovno, vidjela sam više izazova za povratak u Hrvatsku, da pacijentima prenesem znanja stečena vani, te da probam unaprijediti naš zdravstveni sustav. Vani sam bila samo jedan mali kotačić u već dobro razvijenom zdravstvenom i znanstvenom svijetu; pravo zadovoljstvo ipak je unaprijediti to u našoj zemlji. I nisam požalila odluku o povratku!

Redoviti profesor i znanstveni savjetnik Sveučilišta u Rijeci

Kakav ste mentor mlađim kolegama i možete li ih svojim vodstvom motivirati da ostanu u Hrvatskoj?
Trudim se motivirati ih da se osim strukom bave i znanošću. Tako su brojne mlade kolege osim specijalizacije oftalmologije sa mnom izradile i doktorat znanosti. Inače, to mi je jedan od najdražih dijelova posla, jer kada sam s mlađima od sebe, zavaravam se da se i sama pomlađujem. Vjerujem da su i moje kolege zadovoljne mentorstvom jer mi dolaze i iz drugih kuća, državnih i privatnih, s idejom da im vodim doktorat. Posebno sam ponosna na njih jer im je daleko teže izraditi dobar znanstveni rad nego mladim liječnicima u inozemstvu. Gdje bismo stigli kada bi svi mladi samo otišli.

Ophthalmologist Congres In Japan 01
Iva Dekaris tijekom kongresa u Japanu

U Svjetlosti radi puno liječnica: možemo li to tumačiti da vlasnik klinike prof. Nikica Gabrić ima više povjerenja u žene ili u medicini postoje ‘ženske’ specijalizacije?
Ne mislim da prof. Gabrić ima više povjerenja u žene, niti vjerujem u tezu da u životu možeš gajiti više povjerenja u određeni spol. Ljudske karakteristike važne za naš posao kao što su znanje, radišnost, manualna spretnost, dobar odnos prema bolesniku te sposobnost za timski rad, jednako su raspoređene među ženama i muškarcima. Međutim, značajno raste broj žena koje završavaju medicinski fakultet, pa tako pri zapošljavanju novih liječnika, osobu ranije spomenutih karakteristika lakše nađemo među ženama.

Za odmor biram naše prelijepo more – otok Vis ili planine Gorskog kotara i Austrije. Treba mi pokoja dobra knjiga, tenisice ili planinarske cipele za obilaženje prirode i ništa više

Usmjeravate li kćerku prema medicini, kakvo profesionalno opredjeljenje za nju priželjkujete?
S 12 godina još je premala da bih mogla procijeniti za koji posao ima najviše nadarenosti i ljubavi, a oboje je potrebno da bi bila sretna i uspješna u onome što radi. Međutim, kako zaista volim svoj posao, kroz entuzijazam s kojim ga radim i kako o njemu pričam, moja kći sigurno ima neki indirektni poticaj ka medicini, tako da ona sama govori da želi biti očni doktor. Već je pokušala raditi sa mnom operacije oka na životinjskom modelu i to joj se jako svidjelo, a vrijeme će pokazati hoće li to biti njezin trajni izbor.

Kakva je vaša veza s Rijekom i tamošnjim sveučilištem?
Moja akademska i znanstvena karijera je vezana primarno uz Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Naime, kad sam postigla dobre stručne i znanstvene rezultate, kao što su objava znanstvenih radova u nekim od najboljih oftalmoloških časopisa, postdiplomsko usavršavanje na Harvardskom sveučilištu (SAD) i obrana doktorata u 32. Godini, što je u Hrvatskoj prilično rijetko, riječko me sveučilište pozvalo da postanem njihov znanstvenik i predavač. Na tome sam im vrlo zahvalna, jer nešto slično u mom Zagrebu se nije desilo. Redovito predajem na riječkom sveučilištu, surađujem s njihovom Očnom klinikom, u Rijeci obavljamo transplantacije rožnice, njihovi studenti medicine dolaze na edukaciju u Kliniku Svjetlost. Ukratko, imamo jednu lijepu suradnju na dobrobit mladih kolega medicinara. To Sveučilište otvoreno je za kvalitetne ljude iz struke bez obzira otkuda su, i tako bi trebalo biti na svim našim Sveučilištima. Zanimljivo je također da sam postala službeni instruktor za kirurgiju katarakte pri Europskom udruženju za kirurgiju katarakte i na Sveučilištu u švicarskom gradu Luganu, i to prije no što sam konačno postala predavač i na Medicinskom fakultetu Zagrebu.

Mnoge poznate osobe iz svijeta filma, mode i biznisa, prepustile su svoj vid stručnjacima iz Svjetlosti: tko vas se od njih najviše dojmio i zašto?
Ne bih željela nikoga posebno isticati, svi bolesnici zaslužuju jednaku pažnju. Najviše me se dojme poznate osobe koje se ponašaju kao normalni ljudi, ne traže svjetla pozornice u svome liječenju, pristojni su prema svom našem medicinskom osoblju, a ne samo prema operateru.

Mala oaza usred Zagreba

Professor Dekaris 01
Profesorica Iva Dekaris je članica suradnica Razreda za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU),

Koliko će pandemija korona virusa utjecati na domaći zdravstveni turizam, u kojemu Svjetlost prilično participira?
Korona virus zablokirao je zdravstveni turizam. Oko 30 posto bolesnika na operacije nam je dolazilo iz inozemstva. No nisam pesimistična, ako cijela situacija ne potraje predugo, svi naši potencijalni klijenti će se vratiti nakon krize. Trebat će samo raditi znatno više da nadoknadimo izgubljeno, no na to smo svi spremni.

Kako izgleda vaša svakodnevica izvan klinike, što vas najbolje opušta?
Briga za dom i obitelj, po tome se ne razlikujem od drugih žena. Srećom, živim u kući s vrtom pa imam svoju malu oazu usred Zagreba. Opušta me druženje s prijateljima koje imam još od srednje škole, puno tišine, obitelj i priroda oko mene. Za odmor biram naše prelijepo more – otok Vis ili planine Gorskog kotara i Austrije. Treba mi pokoja dobra knjiga, tenisice ili planinarske cipele za obilaženje prirode i ništa više. Daleka putovanja više nisu moj prvi izbor, to sam obožavala kad sam bila mlađa, sada su mi naša Hrvatska i Europa dovoljne. Možda ponovno odem u Japan, tamo mi se stvarno svidjelo.

Tko kontrolira vaš vid, kome biste povjerili da vam operacijski skine dioptrije?
Vid rijetko kontroliram i tada to učini netko od mojih kolega s Odjela za rožnicu, nikoga ne preferiram. Dioptriju nemam, te je za sada još ne trebam skidati, a kada dođe vrijeme za to, voljela bih da to učini netko od mojih učenika. Jer pravi je mentor i profesor onaj koji iza sebe ostavi barem jednog mladog kolegu, koji struku poznaje bolje od svog učitelja.

Tekst Dubravka Tomeković Aralica
Fotografije Damil Kalogjera i Iva Dekaris arhiva

Share this article:


Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude

Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above