Jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika i redoviti profesor na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu Ivan Đikić svoju je karijeru posvetio liječenju tumorskih bolesti
Ivan Đikić jedan je od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika. Redoviti je profesor medicine na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu, dobitnik najvažnije njemačke znanstvene nagrade ‘Gottfried Wilhelm Leibniz’ i od 2010. godine član Leopoldine, njemačke akademije znanosti, a u travnju 2019. izabran je za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti. Među brojnim prestižnim međunarodnim nagradama za znanstveni rad ističu se priznanja američkog (AACR) i europskog (EACR) udruženja za rak.
Ivan Đikić biografija
Više od 25 godina živite izvan Hrvatske. Koliko su vas promijenile Amerika, Švedska i Njemačka?
Svaka zemlja ostavila je svoj znak, odnosno dojam u meni kao osobi. Stvari koje su mi bile najčudnije kad bih došao u neku zemlju, na kraju su mi bile najdraže jer su me najviše promijenile. Na primjer, odlazak iz Hrvatske u Manhattan, lonac koji je kuhao 24 sata, bio je jako stresan za mene koji sam dolazio iz Zagreba. No, brzo sam se naviknuo da je izlazak bio u ponoć, a dinamika života je bila takva da smo stvarno živjeli radnim tempom koji traje 24 sata. Rad nije bio samo rad, nego je bio i uživanje, prijateljstvo, kultura, glazba, sport… Onda smo se preselili u Švedsku, u Uppsalu, možda je poznajete iz skandinavskih krimića, koja je bila potpuni kontrast u odnosu na košnicu kakva vlada na Manhattanu. Iz silne energije New Yorka stigli smo u mjesto tišine, mira i obiteljskog života. Supruga i ja smo se pitali: Kako ćemo se prilagoditi? Ali kako smo dobili dvoje prekrasne djece, odgovarala nam je ta promjena. Shvatili smo kako je socijalna jednakost u Švedskoj, taj osjećaj da su žena i muškarac zajednički odgovorni i rade za obitelj, nešto što treba primijeniti na drugim mjestima. Uppsala nas je nadogradila na brojnim područjima. Mirnoća, socijalna pravda, razmišljanje o ekologiji. Onda smo došli u Njemačku, gdje su kompetitivnost, red, disciplina, povjerenje u sustav stvari od kojih je satkano društvo. Raznolikost koje smo prošli u životu moja obitelj i ja naše su bogatstvo, te razlike su me napravile boljim čovjekom. Pritom je duboko u meni i dalje dominantna hrvatska kultura i odgoj, samo smo dodali pozitivni fine-tuning.
Znanost, sport i umjetnost su discipline gdje možete vidjeti koliko je Hrvatska izrazito talentirana, podvukao je Ivan Đikić
Nedostaje li vam Hrvatska i koliko primjećujete promjene u našoj zemlji?
Meni su Zagreb i Hrvatska u srcu. Bez obzira na to što više od dvadeset godina živim izvan Hrvatske, svaki put kada se vozim od aerodroma prema svom domu srce brže zakuca. To se nikada neće izgubiti. Emocije, kultura, hrana, mirisi, glazba, osjećaj da si okružen ljudima koji govore tvoj jezik i razumiju te dobro. Što se tiče drugog dijela pitanja, vidimo kako mnoge stvari nisu iste kao u doba kada smo mi studirali. Mijenja se Hrvatska, ali još je bitnije što se i svijet mijenja. Jako me žalosti što kod nas prave teme nisu u fokusu javnosti, vrlo se često govori o prošlosti i aferama, političke i kriminalne teme većinom su okupirale medijski prostor. Mladi ljudi su u tome izgubljeni, na počecima su karijera i zabrinuti što će biti s njima za nekoliko godina. Njihov odgovor na to je najčešće odlazak, što je dovelo do jedne od najozbiljnijih demografskih kriza na ovim prostorima. To se nije dogodilo zbog EU-a, nego zbog naših unutrašnjih problema, koje ne rješavamo. Kada je netko dobar u poslu, mora imati sigurnost kako će realizirati karijeru, a ne da mora razmišljati s kime će se družiti kako bi to ostvario.
Znanstvenici u Hrvatskoj
Ljudi poput vas ili Nenada Bana spadaju u svjetski znanstveni vrh. Zašto niste mogli u Hrvatskoj ostvariti svoje snove i ambicije?
Bez kvalitetnih struka i laboratorija u Hrvatskoj mladi moraju odlaziti van jer će inače njihovi talenti ovdje biti izgubljeni ili ugušeni. Nažalost, mladi nemaju povjerenja u sustav jer im ne pruža fer i pravičan odnos te stručno napredovanje koje zaslužuju po svojim sposobnostima. Znanstvenici odlaze jer ovdje, da se tako izrazim, ne mogu igrati u prvoj ligi. Da bi ostvarili svoje karijere, oni jednostavno moraju otići u druge zemlje i onda se mogu vratiti u Hrvatsku prenositi to znanje. Ili se vraćati u Hrvatsku poput mene, putem volonterskog angažmana. Još uvijek imam osjećaj zahvalnosti i odgovornosti prema državi koja je u moje obrazovanje uložila ogroman novac. U proteklih 20 godina vratio sam joj to na kvalitetan način javnim radom, otvaranjem laboratorija i edukacijom mladih, i ponosan sam na to. Kada bi svi toliko napravili, Hrvatska bi bila bolja i uspješnija zemlja. Znanost, sport i umjetnost su discipline gdje možete vidjeti koliko je Hrvatska izrazito talentirana.
Smeta li vas senzacionalizam u znanosti?
Umjesto da se promoviraju istine s dobrim i kritičkim stranama, pažnja javnosti je usmjerena na bombastične izjave koje su apsolutno neistinite. Naći jedinstven lijek za rak je nemoguće, a u proteklih nekoliko mjeseci bilo je mnogo takvih napisa. Mi danas znamo da je rak bolest koju teško možemo liječiti kada se pojave metastaze, ali liječimo ga vrlo uspješno u ranijim fazama. Prema tome, javnosti treba slati poruke kako je rak izlječiv kada je dijagnosticiran na vrijeme. Edukacija ljudi treba ići u tom smjeru. Senzacionalizam je jedan od najgorih uboda u leđa znanstvenicima jer današnji čovjek u moru informacija površno čita većinom samo naslove i s vremenom postane razočaran jer kao još uvijek nemamo toliko obećavani čarobni lijek za rak. Pri tome ljudi smatraju kako je znanost kriva za to, a ne shvaćaju kako tisuće znanstvenika diljem svijeta radi i po 60 sati tjedno, žrtvuje cijeli svoj život da bi otkrili i ostvarili nešto vrijedno u boljem liječenju raka. Taj rad se senzacionalizmom omalovažava, a ja sam posebno osjetljiv na to jer sam potpuno posvećen znanstvenom radu i smatram kako moram biti vokalni i javni promotor časnosti, korektnosti i pravilne prezentacije znanosti u javnosti.
Tumori su bolest zapadnjačkog načina života. Kako umanjiti rizik od obolijevanja?
Ljudi trebaju preuzeti odgovornost i voditi brigu o svom zdravlju. Kada pogledate statistike, velik broj tumora dolazi od pušenja, alkohola ili loše prehrane. Ali prvo treba obrazovati javnost kako biste mogli preuzeti odgovornost, jer ako to ne napravite korektno, stvore se male grupe koje odlaze u alternativne smjerove gdje vam ljudi obećavaju sve a daju vrlo malo… Kod ljudi koji nisu educirani, ne vjeruju sustavu, a preuzimaju stvari u svoje ruke, može se dogoditi situacija s necijepljenjem djece jer su čuli ili negdje pročitali kako to dovodi do, na primjer, autizma, što je znanstveno dokazano na jednoj od najvećih studija dosad kao potpuna neistina… Nedopustivo je da neobrazovani ili manipulativni pojedinci definiraju teme u zdravstvu. A i jako je opasno.
Kako birate ljude za laboratorij?
Ljude za laboratorij biram na temelju osobne kemije i uključivanjem raznih znanstvenih disciplina u laboratorij. Naravno i njihova znanja, ali kemija mora postojati među ljudima koji će raditi zajedno. To nije kemija samo sa mnom, nego s cijelim mojim timom. Glavni razlozi uspjeha u našem laboratoriju su timski rad, kreativnost i nedostatak hijerarhije. Mi smo svi identični tijekom diskusija. Studenti, doktori, profesori. Svi imamo jednak status i svatko može izraziti svoje mišljenje. Važna mi je i motivacija studenata koji će nam se pridružiti jer sam osobno jako motiviran i imam veliku radnu energiju. Tražim znanstvenike koji to mogu pratiti.
Postoji li rivalstvo u znanosti?
Osobno nemam rivalstva s drugim znanstvenicima, nego ostvarujem suradnju kada trebamo pomoć u projektima. No rivalstvo imam sam sa sobom. Poput skoka u dalj, svake godine želim malo više doskočiti, a u znanstvenoj zajednici vrijedim točno onoliko koliko mogu skočiti danas. O našim sposobnostima ovisi je li taj skok po rezultatu dobar u lokalnim, regionalnim ili svjetskim razmjerima. Znanost je uistinu poput sporta. Zanimljiva, egzaktna i mjerljiva.
Ivan Đikić i Genentech
Komercijalizacija znanosti…
Početkom svoje karijere bio sam uvjerenja kako je akademska znanost najmoralniji i najproduktivniji dio, a farmaceutska industrija i biotehnološke kompanije samo lovci na novac. No, radeći s Josephom Schlessingerom naučio sam kako se akademska otkrića mogu preko suradnje s biotehnološkim kompanijama pretvarati u nove lijekove. No uistinu nije lagano stvoriti novi lijek, to je dugotrajan proces koji zahtijeva ozbiljan i studiozan rad. Nakon 20 godina nezavisne karijere odlučio sam da ne budem samo učitelj i mentor drugim znanstvenicima, nego sam i ja htio nešto potpuno novo naučiti. Uzeo sam slobodnu studijsku godinu u Frankfurtu i otišao u Genentech, koji je među vodećim svjetskim kompanija u području onkologije, da vidim kako to izgleda kada farmaceutska industrija stvara lijekove. I u tom sam razdoblju naučio jako puno, uvidio da farmaceutske kompanije često imaju puno rigoroznije mjere kontrole novca koji ulažu u znanost nego što se to radi u akademskoj zajednici. To me ponukalo da prebacim dio svog iskustva i znanja iz kompanija u akademski svijet. Danas u Frankfurtu stvaramo tehnološke platforme u koje su uključeni znanstvenici koji svoje znanje istovremeno uključuju na nekoliko projekata. Primjerice, Frankfurt Cancer Institute dobio je jako puno novca na osnovi takvog radnog koncepta jer smo racionalizirali troškove, postali smo efikasniji, pa novac koji se ulaže ima puno veću vrijednost u novim otkrićima. Što se tiče lijekova, farmaceutska industrija nikada nije i nikada neće skrivati kako im je cilj zarada, ali veliki problem leži u nereguliranim zakonskim odredbama i ljudima koji su potkupljivi i dopuštaju rast cijena unutar sustava. Zadaća medicine je da služi svima, a ne samo onima koji si to mogu priuštiti.
Moj cilj je da se tumorske bolesti do kraja moje znanstvene karijere mogu liječiti kao kronične bolesti. Ako u 50 godina mojeg rada zajedno s drugim znanstvenicima dođem do toga, to će biti potpuno ispunjenje svega onoga što sam sanjao i želio ostvariti kao znanstvenik, zaključio je Ivan Đikić
Osjećate li pritisak zbog novca uloženog u istraživanja?
Svaki uloženi milijun znači veću odgovornost. Osobno sam jako motiviran da od toga novca napravim veću vrijednost, ali ne gledam na to kao stres, više kao novi izazov. Čovjek u životu može smanjiti stres s time da radi ono što voli. Znanost je moje zadovoljstvo i motivacija, pa kroz taj rad ne osjećam stres ili tlaku, nego užitak. Osim toga potrebno je i opuštanje i pronalaženje vlastitih vrijednosti. Mnogi profesionalci će danas reći da je najveća vrijednost kvalitetno vrijeme koje mogu odvojiti za sebe. Obitelj, znanost, putovanja, predavanja, novi ljudi. Sve je to dio jednog kaleidoskopa koji mene jako usrećuje.
Smeta li vas količina novca uloženog u sport ili neke druge zabavne industrije?
Ne, sport je od Rima i Grčke bio neophodan dio ljudskog života i zabave. I nije izgubio tu svoju vrijednost do danas. Možemo polemizirati o ciframa koje se vrte u toj industriji, ali to je zakon tržišta. Znanost ne pati zbog tih iznosa. U Kaliforniji na raspolaganju imate milijarde. Tamo gdje se taj novac koristi i oplemenjuje imat ćete ga dovoljno. Smatram da znanost također mora opravdati uložen novac.
Imate li neki svoj znanstveni cilj?
Moj cilj je da se tumorske bolesti do kraja moje znanstvene karijere mogu liječiti kao kronične bolesti. Ako u 50 godina mojeg rada zajedno s drugim znanstvenicima dođem do toga, to će biti potpuno ispunjenje svega onoga što sam sanjao i želio ostvariti kao znanstvenik. Naravno da uz to imam puno malih sitnih bitaka koje želim dobiti. Moja supruga uvijek kaže: Stalno govoriš da mi je samo otkriti ovo i objaviti, pa da mi je onda napraviti drugi projekt… I tako ja posljednjih 20 godina njoj stalno govorim isto. Tu se krije ključ. Znanost je toliko zarazna da čim nešto napravite, krećete na idući cilj. I sanjate o njegovu ostvarivanju. Konstantno gledate ispred sebe kao kada planinarite s brda na još veće brdo.
Poroci…
Moj glavni porok je znanost kojoj sam potpuno posvećen i zato dosta često nemam dovoljno vremena za druge važne stvari u životu. Užasno sam nestrpljiv i valjda mi je zato indijska kultura, odnosno pogled na život, dosta privlačna. Kad bih nekako mogao riješiti tu nestrpljivost (smijeh)… Neki put me ta moja karakterna crta dovela do krivih procjena, ali isto tako sam zbog nje puno puta bio uspješniji i brži u svojim otkrićima.
Tehnološka revolucija, umjetna inteligencija. Možemo li preživjeti 21. stoljeće?
Dobro pitanje s obzirom kuda idemo i kako brzo se svijet mijenja i pritom rušimo granice našeg genetskog materijala. Kao ljudi definirani smo svojim sposobnostima. Ako dopustimo da nas tehnologija počine ugnjetavati, onda je ozbiljno pitanje kako ćemo dočekati kraj 21. stoljeća. Zasigurno je da će umjetna inteligencija i kompjutori preuzeti mnoge funkcije. Opasnost se krije u mogućnosti da mali broj ljudi ili sami kompjutori počnu koristiti takve tehnologiju za kontrolu i dominaciju nad drugim ljudima ili prirodnim bogatstvima neophodnim za život. No, ipak duboko vjerujem kako ljudi svojom odgovornošću i snagom znaju postaviti granice koje se ne prelaze.
Kada je netko dobar u poslu, mora imati sigurnost kako će realizirati karijeru, a ne da mora razmišljati s kime će se družiti kako bi to ostvario, rekao je Ivan Đikić
Ove godine se navršava 500 godina od Da Vincijeve smrti…
Leonardo da Vinci je uzor mnogima. Meni je fascinantno koliko je bio svestran, talentiran i kreativan. S Da Vincijem dijelim jednu zajedničku poveznicu: veliku znatiželju za svijet oko sebe. Upravo mi je zato Leonardo jako blizak i funkcionirao je kao neki lajt motiv u mom radu. Kreativnost i originalnost zajedničke su poveznice u umjetnosti i znanosti. A upravo je to kod njega jako izraženo.
Yachts je revija koja se bavi izvrsnosti, ali i uživanjima u životu. Kako provodite godišnji odmor?
More obožavam. Kao dijete ljetovao sam godinama u Vranjici pokraj Trogira, a posljednjih 18 godina s obitelji Brela su naša ljetna baza gdje se osjećamo kao doma. Tu dolazimo napuniti baterije. Tri tjedna sunca, hrane, drugačijeg života jako nam pomažu da izguramo ostatak godine. Moja djeca neće ni čuti za neko drugo mjesto. Nudio sam im Grčku, Italiju, Havaje, ali oni žele samo Brela. Tamo imaju svoj mali privatni svemir u kojem uživaju. Jedriti sam probao u San Franciscu, koji je poznat po dobrim vjetrovima. Kolega sa Stanforda ima vlastiti brod i svako malo me zove na jedrenje. To je veliki gušt. Čovjek može uživati u moru, suncu, dinamici jedrenja i znanstvenim razgovorima…
Fotografije Damil Kalogjera
