Davor Štern: Zagrepčanin zaljubljen u plovidbu



7 min

Hrvatski biznismen nam je u ljetnom broju naše revije otkrio puno zanimljivih detalja iz svoga bogatog života

Davor Štern uvaženi je stručnjak za energetiku i iznimno iskusan pojedinac čije je poznavanje globalne situacije na energetskom tržištu danas vjerojatno važnije no ikada. Ali on je i pravi zagrebački gospodin, vrstan glazbenik i veliki zaljubljenik u more i plovidbu, ujedno i jedan od prvih surfera kod nas. On je prije svega čovjek širokih pogleda na život, koji pripada starijoj generaciji biznismena, koji su poslovali i za vrijeme socijalizma i za vrijeme moderne hrvatske države. Kako sam kaže, danas sebe smatra aktivnim umirovljenikom, a njegova veza s morem nije slučajna pa je bilo pravo zadovoljstvo porazgovarati s njim i otkriti nekoliko zanimljivih detalja iz njegova bogatog životnog iskustva.

Kako ste počeli s plovidbom?

Kada sam se oženio, moja supruga Ranka imala je gliser dvosjed s Envirudom od 25 KS i mi smo bili atrakcija na Kvarneru jer je to bilo doba drvenih pasara. Kasnije smo došli i do plastične Primorke s Tomosovim motorom… Kada sam prije dvadeset godina došao u Dubrovnik, kupio sam Apreamare od 28 stopa, ali mi je kao svakom nautičaru falila ‘jedna stopa’ pa sam se odlučio na Fratelli Aprea, koji mi je odlično legao i s kojim sam plovio 12 godina. Uživao sam doći u petak popodne avionom iz Zagreba i otići na Elafite. Moram priznati da imam jednu čudnu naviku, a to je da ne spavam na brodu. Obožavam more, ali ga se i malo bojim. Jednom sam unajmio Sea Ray i doživio sam oluju na Pagu, u tri sata ujutro. Izvukli smo se i vrtjeli do jutra po zaljevu, i tada sam naučio da čovjek na moru mora biti uvijek na oprezu. Kako to nije moj prirodni habitus, ne mogu reći da sam imun na prirodu.

Sada ne plovite?

Fratelli Aprea sam prodao prije dvije godine jer mislim da je za plovidbu jako bitno znati granice svojih mogućnosti. Ne volim na brodu imati skipera i kada sam shvatio da više nisam toliko siguran kada sam samo ja na brodu, odlučio sam ga prodati jednom doktoru u Dubrovniku i drago mi je da se on njime služi.

Davor Štern ne odvaja se od klavira, pa makar i njegove moderne inačice koju rado nosi kamo god da ide

Kako vidite današnju situaciju nautičkog turizma na Jadranu?

Jedan od osnovnih hrvatskih problema je nedostatak dobrih servisa na Jadranu, jer serviser je tijekom ljeta najtraženiji čovjek u marini. Hvalimo se da smo velika pomorska nacija, ali nemamo logistiku, ništa osim diskutabilnog priveza nemamo. Sve se stvari daju urediti, samo za to treba postojati volja. Marine moraju imati servis, kada čovjek uplovi u njih, mora biti siguran da tu postoji netko tko ima znanje o popravku broda. Naravno da ne treba svaka marina biti specijalizirana za sve vrste motora, npr. Yanmar, ali danas postoji i brza dostava kojom se svašta može riješiti. Hrvatska čarter-flota je narasla do ogromnih razmjera, i tu bih uveo filtriranje korisnika. Ne može bilo tko doći, uzeti brod od petnaest metara i razbijati po luci samo zato što ne zna isploviti. Ja sam u Dubrovniku petljao po konopima dok nisam ugradio krmeni potisnik, iako je Aprea bila jako pokretan brod s dva motora, ‘thruster’ je bio potreban u maloj lučici.

Nedostaje li vam danas plovidba?

Nedostaje, naravno. Planiram buduće plovidbe, ali teško je naći prijatelje koji mogu unaprijed odrediti datume. Ima jedna nelogičnost u penzionerskom životu: čovjek misli da ima više vremena, a zapravo ga ima manje jer smo podložniji obitelji. Ako netko ima dogovoreno s unucima, to je logičan prioritet u odnosu na prijatelje. Kada smo bili mlađi, odlučili bismo da idemo, i idemo… Ali, svakako bih s guštom plovio tjedan ili dva.

Bavili ste se i jedrenjem na dasci?

To je počelo tako da je jedan moj susjed, koji je živio u Njemačkoj, doveo na sjeverni Jadran dasku i jedro i otvorio školu surfanja. Moj sin i ja smo tada počeli surfati, jedrili smo do Krka i nazad po lijepom vremenu, to je bilo sedamdesetih godina. Onda sam 1982. otišao raditi u Moskvu, gdje sam imao prijatelja koji je također bio surfer, a kako Moskva ima ogromne rezervoare pitke vode, što su u biti jezera na kojima se Moskovljani kupaju ljeti, kupili smo po pola jednu dasku i jedrili smo na jezeru koje se zvalo Zaljev radosti. Stotine Rusa se skupilo oko nas, koji to nikada nisu vidjeli. Za dva tjedna su se već pojavile daske iz kućne radinosti pa smo mi zapravo razvili jedrenje na dasci u Moskvi.

Današnja nautička industrija počiva na fosilnim gorivima.Što mislite o alternativama?

Skeptičan sam prema drugim oblicima energije, sunčeva energija funkcionira na kopnu, ali ne vidim da će njezina upotreba na moru biti raširena, iako sam među prvim montirao solare na svoj brod. Težina akumulatora je prevelika, a dok se ne riješi pitanje pogona na vodik, neće biti napretka. Vodik nije energija, on je skladište električne energije koje se stvara uz pomoć solara i mora biti u posebnim uvjetima, pod tlakom od 300 bara, što nije baš jednostavno imati na brodu, jer vodik ima i tendenciju da prolazi kroz čelik. Ali dok se to ne riješi, nautika neće imati koristi od električnog pogona. Mislim da će dekarbonizacija po pitanju brodova morati pričekati nova tehnološka rješenja. Veliko je pitanje i infrastrukture i cijene nečega takvog. Mislim da će u dogledno doba cijene goriva postati limitirajući faktor i da će se ljudi manje voziti i ploviti. Ja bih prije išao na to da proglasimo ‘carbon free’ zone na Jadranu, poput Kornata, i da tu mogu ući samo brodovi koji nemaju pogon uz pomoć ugljikovodika. Vi u tako mirnim vodama možete i s električnim motorom manje snage dobro ploviti.

Kakav je vaš pogled na geopolitičku situaciju?

Mislim da će kroz godinu dana i prije sukob prestati, ali ostat će posljedice. To je jedna ničim opravdana, nenormalno visoka cijena energenata, pogonjena samo željom za profitom. Jasno je da će se određene skupine ljudi i dalje bogatiti na teret onih koji troše energiju, ali jasno je i da će se zelena revolucija primiriti, ali ne i nestati, jer je neodrživa na dulji rok. Potpune dekarbonizacije nikada neće ni biti koliko god ona bila potrebna, i stoga što nas danas ima osam milijardi i svatko proizvodi kilogram ugljika dnevno, pogledajmo metan koji ispuštaju krave… To je duboka filozofska tema, ali moramo biti svjesni ograničenja rasta populacije i ograničenih resursa. Paralelu možemo povući i s nautikom, ako samo pogledate koliko je bilo nautičara na Jadranu prije dvadeset godina, a koliko ih je danas. U što se to danas pretvorilo, nismo mogli ni sanjati, a tko će bogatim ljudima zabraniti da koriste ugljikovodike na jahtama koje su jučer izgrađene?

Vaša veza s morem nije slučajna?

Ja sam kao muzičar svirao na brodovima, dva puta sam imao ljetnu gažu po Mediteranu od po mjesec dana, jednom na Liburniji, jednom na Jedinstvu. I moj tata je svirao na brodu, kada se vratio živ iz logora, ali bez prve obitelji, s obzirom na to da je završio konzervatorij, cijeli ostatak života je svirao na brodovima. Završio je na brodu Shalom, koji je Izrael dobio od Nijemaca kao odštetu u ratu. On je zimi plovio po Americi, a ljeti je plovio na ruti Haifa – New York i dva puta sam s njim preplovio Atlantik kao dijete. Tada sam se naučio malo o životu na brodu, a onda su došle na red i jahte preko ljudi koje sam poznavao. Imam i dobru anegdotu: plovio sam Hrvatskom sa Sammyjem Oferom, koji je bio vlasnik jedne od najvećih brodarskih kontejnerskih kompanija na svijetu. Proveo sam s njim tjedan dana na jahti imena New Sunrise, između Dubrovnika i Rijeke. Tadašnji predsjednik države je mojim posredstvom došao k nama na ručak na brod pokušavajući ga uvjeriti da je investicija u hrvatsku brodogradnju dobra ideja. Međutim, Samuel mu je odgovorio da je upoznao jako puno bogatih brodovlasnika, ali nijednog bogatog vlasnika brodogradilišta…

‘Dubrovnik je za mene bio grad glazbe. Kada sam u Gradu 2001. kupio stan, vidio sam koliko muzike ima u njemu’

I vaša veza s Dubrovnikom je posebna?

Dubrovnik je za mene bio grad glazbe. Kada sam u Gradu 2001. godine kupio stan, vidio sam koliko muzike ima u njemu. Od pokojnog Marka Breškovića, Janka Dangubića, Đela Jusića, od Trubadura i lokalnih ‘betula’ s gitarama i klapama, iz svake ulice se čula muzika… Sve se to izgubilo, napredak je učinio svoje, a današnji gosti nisu na razini turista koji su nekada trošili više, Grad je živio punim plućima. Danas je došla niža klasa gostiju, uvedena su i ograničenja radnog vremena i za mene je čar uličnog muziciranja nestala. Bilo je više bendova s kojima sam mogao svirati, a sada toga jednostavno više nema. ‘Trubadur’ je zatvoren već dvije godine, a to je bilo kultno mjesto Dubrovnika, gdje smo sjedili noćima i noćima… U Bužama je bilo muzike do pet ujutro, jedina muzička oaza je osta ‘Luči’ kod kojeg se još uvijek može popiti i kava po normalnoj cijeni. I uz dobru muziku. Ali je s vremenom spoj mora, Dubrovnika i glazbe jenjavao i nekadašnja tri mjeseca koja sam u komadu mogao dolje provesti sada radije mijenjam za kućicu u Zagorju. Iako, još uvijek sam između jer kada sam tamo, razmišljam zašto nisam u Dubrovniku, a kada sam u Dubrovniku, razmišljam zašto nisam u Zagorju.

Što vi kao aktivni umirovljenik danas radite?

I dalje sam uključen u energetiku kao savjetodavac, iako me uglavnom nitko iz novije garniture vlasti nije pitao što mislim o Ini, energetici i sličnim temama, jer tu imam 45 godina iskustva. Moj zadnji veliki projekt bila je izgradnja Arena centra, a radim i dalje dosta s nekretninama, primjerice, hotel koji sam osmislio na uglu Amruševe i Petrinjske se završava. Imam svoj bend koji zovemo Superstary i sviramo u ‘Koldingu’ svake subote u podne jer naša publika navečer ide spavati, a starčeki plešu rock… Ovog ljeta smo svirali na dva meni izuzetno draga događanja. Jedno je bilo 2. srpnja, na otvaranju manifestacije ‘Glumci u Zagvozdu’, a drugo sljedećeg dana na festivalu bluesa u Trilju. More i glazba su najbolji lijek protiv stresa.

Tekst Darko Šupuk
Fotografije Damil Kalogjera

Share this article:


Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude

Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above