Brački kamen se bere, s poštovanjem i zahvalnošću, kao dragocjen plod koji je priroda dala, a generacije vrsnih bračkih klesara žive i umiru s kamenom
Čovjek i kamen na otoku Braču pupčano su povezani od davnih vremena. Još u brončanom dobu stari Iliri su u kamenu dubili hranilišta za stoku, izrađivali skloništa i grobnice, no pravu vrijednost najvrednijeg otočnog resursa, koji će Brač proslaviti u svijetu, te kroz arhitekturu i umjetnost ostati vječno utkan u povijest, otkrili su Rimljani.
Brački kamen zadivio je Dioklecijana
Prije točno dva tisućljeća oni su zagospodarili provincijom Dalmacijom i odmah počeli crpiti fantastični bijeli mramor iznimne kvalitete, kakav se ne može pronaći nigdje drugdje.
Kamena izvrsne kvalitete ima po cijeloj Dalmaciji, svjedoče o tome brojni drevni i novi kamenolomi u okolici Splita i Trogira, na Korčuli i Hvaru, no nijedan se ne može mjeriti s onime s Brača, kroz koji je prošla velika žila najkvalitetnijeg, gotovo bjelokosnog mramora i obilježila ga za sva vremena.
Znao je to i Gaj Aurelije Dioklecijan, legendarni car iz doba sutona rimskoga imperija, koji je gradbeni materijal za svoju velebnu palaču pronašao baš na otoku Braču.
Pored izvrsne klime i povoljnog geografskog te strateškog položaja, upravo je blizina izvora najboljeg kamena presudila da se tu skrasi. Stotine rimskih robova neprestance su radile u kamenolomima oko Škripa, najstarijeg naselja na otoku, da bi se Dioklecijanova palača izgradila u rekordnom roku od deset godina. Kamenoklesari su pritom uživali isti status kao umjetnici, bili su cijenjeni i paženi, jer je njihov rad ostajao za vječnost.
Kamen koji cijene i umjetnici
Od tih dana pa sve do danas generacije vrsnih bračkih klesara žive i umiru s kamenom. Bračani kamen ne vade, nije tu riječ o pukoj eksploataciji vrijednog resursa. Brački kamen se bere, s poštovanjem i zahvalnošću, kao dragocjen plod koji je priroda dala. Iznimno ga cijene i umjetnici, neki su, primjerice veliki Ivan Meštrović, inzistirali raditi samo s njime jer takvu teksturu, čvrstoću i boju drugi kamen nema.
Od bijelog bračkoga mramora kroz povijest građena su veličanstvena djela arhitekture, nebrojene crkve, svetišta, oltari, vile i grobnice, cijele luke i rive. Može se reći da je cijela povijest Dalmacije ispisana u bijelom mramoru s najvećega dalmatinskog škoja. I ne samo Dalmacije, tko god je boravio ili vladao ovdje, crpio je bjelokosni mramor i koristio ga za gradnju reprezentativnih zdanja, središta moći i utjecaja. Od bračkoga kamena izgrađeni su Parlament i Novi dvor u Beču, Reichstag u Berlinu, Parlament u Budimpešti te Namjesnička palača u Trstu.
Brački kamen krasi šibensku i trogirsku katedralu, ali i katoličku katedralu u Liverpoolu, a mnogi tvrde, što je već postao i svojevrstan mit, da je baš od bračkoga mramora izgrađena i Bijela kuća u Washingtonu. Ne vjerujemo baš u to, jer prevesti toliku količinu kamena s jednoga kontinenta na drugi, i to davne 1792. godine, spada u domenu znanstvene fantastike.
Američki geolozi tvrde da je kamen za gradnju predsjednikove kuće došao rijekom iz nedalekog Aquia Creeka i odbacuju ideje da bi mogao potjecati iz Europe.
Ipak, neki izvori tvrde da se jedan neobično bijeli kamen koristio pri renoviranju Bijele kuće 1902. godine i to za izradu kamina, a to potvrđuje i računom potkrijepljena informacija da je stanoviti mađarski trgovac u doba Austro-Ugarske izvezao tri broda natovarena najkvalitetnijim mramorom u Ameriku.
Brački mramor i Bijela kuća
Priču je teško pouzdano provjeriti s bračke strane, budući da su sve spise vezani uz poslovanje tamošnjih kamenoloma uništili Talijani prije kapitulacije u Drugom svjetskom ratu.
Kako bilo, ako je brački kamen postao barem mali dio Bijele kuće, sigurno se nema čega stidjeti u društvu lokalnog kamena. Dapače. Brački kamen i danas je izrazito važna privredna grana na otoku, tamošnja Klesarska škola smještena u mjestu Pučišćima najstarija je takva ustanova u Europi, koja je odgojila stotine vrhunskih majstora, a mnoge obitelji generacijama su vezane isključivo uz branje i umjetničku obradu toga vrijednoga resursa.
Jedna od njih je i obitelj Jakšić iz Donjeg Humca koja se već kroz pet generacija, neprekidno više od stoljeća, bavi kamenom, a njezini mlađi članovi, koji su redom završili umjetničke akademije, od najboljih komada bračkog kamena izrađuju fantastične suvenire, bez kojih rijetko koji turist odlazi s otoka.
Jer zaista, možete li ponijeti bolju uspomenu s Brača i iz Dalmacije od punog, tvrdog kamena, čarobne mliječne teksture, koji je kroz povijest nadahnjivao umjetnike i careve i čiji su fragmenti ugrađeni u najznačajnije građevine diljem Hrvatske i Europe.
