Legenda hrvatskog glumišta i jedan od suosnivača glumačke družine Histrion Žarko Potočnjak progovara o svojim dvjema velikim ljubavima – daskama koje život znače i onima koje, pak, obrađuje, savija i pretvara u makete brodova
Poznati zagrebački glumac Žarko Potočnjak nedavno je obilježio pedeset godina glumačke karijere, a još kao srednjoškolac u Šibeniku je učio zanat drvene brodogradnje. Ta ljubav traje i danas, pa Žarko svaki svoj slobodni trenutak provodi izrađujući drvene makete brodova, što nam je, uz veliku obljetnicu, bio još jedan dobar povod za ovaj razgovor.
Žarko Potočnjak biografija
Krajem prošle godine proslavili ste jubilarnih pola stoljeća rada. Što ta brojka za vas znači?
U svakom slučaju iznenađenje. Iznenađenje što je to vrijeme tako brzo stiglo. Tijelo i svijest još imaju planova, ideja, mogućnosti – dok ta brojka od 50 godina rada upozorava da je onaj najkreativniji dio života prošao. No, još se uvijek ne dam. Nadam se projektima i snimanjima i dalje…
Kada se nađe koja slobodna sekunda, to je uglavnom noću, posvetim se brodomodelarstvu. To je, nažalost, sve od brodova što mi je ostalo. Vezan uz kazalište, dakle, uz Zagreb, usidrio sam kuću ovdje, dok moja jahta još uvijek slobodno plovi kroz moje plave misli, istaknuo je Žarko Potočnjak
Umirovljeni ste prvak Drame zagrebačkog HNK, a kroz karijeru ste bili i dio postave kazališta Komedija i Gavella. Kako je biti glumac početnik nekada i danas?
Nekada, ako ni zbog čega, a ono zbog neusporedivo manje glumaca, bilo je mnogo lakše. Kao što je glumac imao veću šansu birati mogućnost angažmana u nekom teatru, tako su i teatri imali veću mogućnost pratiti razvoj pojedinog glumca i angažirati ga ako je profil bio takav koji bi teatar zanimao. Danas je jednostavno previše glumaca. Automatski je i kvaliteta značajno niža.
Svojim glumačkim radom obilježili ste jednu eru hrvatskih filmova. Dajete li prednost kazalištu ili filmu?
Iako prevladava mišljenje da sam izrazito kazališni glumac (odigrao sam više od 200 premijera), srcu mi je uvijek bio izazovniji film. Puno je to veći adrenalin. U kazališnoj probi vi imate priliku svaki dan popraviti jučerašnje greške, iznalaziti brojna nova rješenja, a film je: sada ili nikada. Imaš dvadesetak minuta za snimiti kadar i kada si ga snimio, to ostaje za povijest.
Kako je nastala glumačka družina Histrion?
Histrion je posebna priča. To je paralelan svijet. Kao da živite dva života istovremeno. Histrionom sam se borio protiv samog sebe. Ono što bih ujutro napravio na probi u kazalištu, to bih poslijepodne rušio u Histrionu, tražeći nove mogućnosti, nove izraze. Tko je dobro pratio Histrion, imao je prilike vidjeti kako se nekad karakteriziralo pretjerivanjem, šmirom i glumom koja iskače iz dogovorenih kanona. Danas to isto (na puno primitivniji način) rade mladi glumci, samo se to više ne zove eksces, šmira – nego ‘maske’. Dakle, po mojoj procjeni, glumačka vještina je otišla nekoliko stuba unatrag.
Što spremate za ovogodišnju ljetnu turneju?
Ne znam hoću li ići na histrionsku turneju. Još svi planovi nisu gotovi, ali imam ponudu za petnaestak gostovanja. Komad još nije izašao, ali je apsolutno rađen estradno, zabavljački, bez ikakovih pretenzija da djelo bude ozbiljno. Jedna vrsta glumačkog showa.
Gluma je velika strast
Brodogradnju ste zavoljeli još u djetinjstvu. Traje li ta ljubav i danas?
Danas, nažalost, više takvih brodograditelja gotovo da i nema. Još se malo drži Korčula, dok je nekad svako mjesto imalo svog brodograditelja. Majstor koji je mene učio bio je pok. gospodin Torić iz Mandaline, vrstan majstor, a bogami i dobar pedagog. Da sam imao na raspolaganju još dvije godine, vjerujem da bi mi taj zanat danas bio posao. Obrađivati drvo, savijati ga, upoznavati svaku dasku, raditi teslom – to su velika majstorstva, ali i užitci. A da ne govorim o mirisu friško obrađenog drva. Ta ljubav traje i dan-danas. Često znam sjesti uz neko manje drveno brodogradilište (pojela nas je plastika) i gledati svaki detalj kako se radi i uspoređivati s tehnologijom kako se to radilo prije pedesetak godina.
Što vas je nagnalo da napustite studij brodogradnje i okušate se u glumi?
Logičan je nastavak bio studij brodogradnje, na kojem sam se zadržao pet semestara. No, grupa prijatelja nagovorila me da odemo na prijemni ispit na Akademiju za film i kazalište, a kako je gluma velika strast i lako vas ponese, tako sam i ja (neočekivano) ostao u toj branši, i nažalost, mislim, nikada nisam realizirao svoj pravi talent.
Kako stojite sa slobodnim vremenom?
Pitanje je lijepo, ali ja se, nažalost, ne sjećam kada sam imao slobodnog vremena. Kada bih ga i imao, bojim se da ne bih znao što bih s njime. Prosjek rada mi je u protekloj godini bio 16 sati dnevno. A kada se nađe koja slobodna sekunda, to je uglavnom noću, posvetim se brodomodelarstvu. To je, nažalost, sve od brodova što mi je ostalo. Vezan uz kazalište, dakle, uz Zagreb, usidrio sam kuću ovdje, dok moja jahta još uvijek slobodno plovi kroz moje plave misli.
S obzirom na broj uloga koje su iza vas, na kojim projektima trenutačno radite, i do kada planirate nastaviti raditi ‘ubrzanim’ tempom?
Trenutačno radim, nakon 40 godina, jednu dječju predstavu i jedan dvojni projekt s Brankom Brezovcem. Prvi dio je jesen 2018., a drugi dio 2019. A za ostalo – vidjet ćemo…
Fotografije arhiva Žarko Potočnjak i Aleksandar Saša Novković
