Tonči Stipanović jedini je hrvatski jedriličar koji je dva puta osvajao medalje na Olimpijskim igrama, u Riju i Tokiju
Za one koji ne znaju, Srebrni letač jedan je od najpopularnijih stripovskih junaka čije je glavno oružje moćna srebrna daska kojom leti svemirom. U hrvatskoj verziji naš ‘srebrni letač’ živi na planetu Hrvatska, glavno mu je oružje klasa laser, a specijalnost osvajanje medalja na Olimpijskim igrama, i to posebice srebrnih.
Riječ je o Splićaninu i članu jedriličarskog kluba Mornar Tončiju Stipanoviću, koji je, nakon prve, povijesne medalje za hrvatsko jedrenje u Riju, srebro osvojio i na Olimpijskim igrama u Tokiju.
Osvojene medalje samo su kruna dugugodišnjeg rada jedne iznimno talentirane generacije u kojoj su još Šime Fantela, Igor Marenić, Ivan Kljaković Gašpić, rada u skromnim hrvatskim uvjetima s puno srca i odricanja potrebnih da bi danas bili među najboljima u svijetu.
Prije pet godina, nakon Brazila, nije bilo lako biti Tonči Stipanović. Finalni plov protiv Toma Burtona počeo je kao najgora noćna mora. Sudački penal zbog udaranja u Australčev brod značio je i opraštanje od naslova olimpijskog pobjednika. Tonči je ostao na sjajnoj srebrnoj medalji, a potom je uslijedio mali pad. Mali pad u odnosu na ono što je Stipanović inače pružao na svjetskim i europskim prvenstvima te regatama Svjetskog kupa.
Sada kada gledamo ‘petoljetku’ između Rija i Tokija, čini nam se kako je splitski laseraš uzeo malu pauzu, a potom opet ubacio u višu razinu kako se približavao datum održavanja Olimpijskih igara. Povratak starog Tončija dogodio se na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu u veljači 2020. godine, kada se ‘narintao’ za brončanu medalju koju je osvojio posljednjeg dana jedrenja. ‘Ta medalja meni je bila velika poput Australije. Baš me podigla. Poslužila mi je kao velika motivacija jer nakon nekoliko godina rezultatske suše čovjek pomisli kako je zaboravio jedriti’, prisjetio se Tonči. U tom trenutku bio je spreman za novi okršaj na olimpijskom regatnom polju, ali Tokio je odgođen zbog pandemije, a sport je pao u drugi plan.
Tijekom izolacije prebacio se na kućni trening, a jedrio je i ‘na suhom’ uz pomoć stalka koji mu je zamijenio brod. Nova potvrda kako je na pravom jedriličarskom putu bila je regata u Vilamouri tijekom travnja 2021., gdje je osvojio peto mjesto.
‘Baš sam bio loš u Portugalu, ali i tako loš prošao sam relativno dobro. Usput sam vidio u kakvom je stanju ostatak flote’, kazao je Splićanin.
Prije odlaska u Japan odradio je kratke pripreme na Hvaru, a potom je bio spreman za Tokio vol 2. Pripremna regata u Enoshimi, na kojoj je pobijedio, odvela je samopouzdanje u ‘zeleno’, a potom se počelo jedriti za ozbiljno. Olimpijska regata bila je puna uspona i padova. Tonči je prije finalnog jedrenja bio brončani, potom je u jednom trenu ostao bez medalje, da bi u sjajnom finišu osvojio srebro.
Za razliku od Rija, gdje se stekao dojam da je izgubio zlato, u Tokiju je zaradio srebro. Postao je prvi hrvatski jedriličar koji ima dvije olimpijske medalje, a na vječitoj ljestvici najuspješnijih olimpijaca u klasi laser samo legendarni Robert Scheidt ima tri medalje (dva zlata i srebro). U Tončijevoj uspješnoj priči veliku ulogu ima trener Jozo Jakelić. Poput redatelja Martina Scorsesea i glumca Roberta De Nira, tako su Jozo i Tonči očigledno stvoreni jedan za drugog. Suradnja koja je započela 1. travnja 1996. godine obojici je trenutačno donijela devet medalja s velikih natjecanja (dvije olimpijske medalje, dvije sa svjetskih i pet s europskih prvenstava).
Kako sad gledaš na jedrenje na Olimpijskim igrama?
Ova regata je specifična po tome što u jednoj grupi jedri po jedan najbolji natjecatelj iz svake države. I od početka do samog kraja jedriš uvijek s istima, a ne kao na drugim regatama kad imaš kvalifikacije, pa su prve regate lakše, a kad dođe finale, onda su teže. Ovdje je od prvog do zadnjeg dana regata dosta teška i znao sam da ću s jednim dobrim prosjekom doći do medalje. Bio sam maksimalno koncentriran i miran cijelo vrijeme i to me, uz dobro jedrenje i dobre odluke, dovelo do medalje.
Za takav odličan rezultat moraš imati odličnu glavu…
Na ovoj regati sam stvarno bio smiren i koncentriran samo na regatu. Ništa me nije moglo izbaciti iz mojih misli, a vjerojatno je to zbog toga što smo dosta vremena proveli tamo, tako da smo znali što nas očekuje na moru.
Koliko si sam sebi davao šanse za medalju prije samog natjecanja?
Dosta. Računao sam da u Tokiju mogu do medalje. Međutim, to sam držao za sebe. Naravno, kad te netko pita, kažeš da ideš pobijediti, ali znao sam da će biti teško. Nikad ne možeš biti siguran u ishod, baš zbog uvjeta koji su bili zeznuti.
Usput, Tonči je u Kielu s Tudorom Bilićem osvojio i srebro na Svjetskom prvenstvu, prvu svjetsku medalju u klasi zvijezda, i to manje od mjesec dana od završetka olimpijske regate, a potom i zlato kao član hrvatske reprezentacije na pripremoj regati za SSL Gold Cup.
‘Kad sam prvi put vidio stelu, to je za mene bio brod svih brodova. Malo mi je krivo što nije više olimpijska klasa jer se s tim brodom jedri kao u lasera, ima više trima, ali vožnja broda je skoro ista.’
Je li ti to hobi ili gledaš da bi u budućnosti moglo biti nešto više?
Postoji Star Sailors League gdje su lijepe novčane nagrade. Kako kod nas u jedrenju nema previše tih nagrada i mi živimo od stipendija što primamo od Grada i HOO-a, sva dodatna zarada dobro dođe. Ali, i gušt mi je. Došao sam s regate i odmah sam već krenuo sređivati brod. I ovaj novi projekt SSL Gold Cupa u kojem nastupam kao član hrvatske reprezentacije je obećavajući. Sakupili smo sve najbolje od hrvatskog jedrenja. Osvojili smo regatu u Švicarskoj protiv jakih reprezentacija. Brazil je imao Roberta Scheidta, Martine Grael, Kahenu Kunze, za Argentinu je jedrio Santiago Lange, domaći Švicarci su za kormilom imali Erica Monnina, jednog od najboljih u dvobojskom jedrenju…
Što bi još bilo bitno spomenuti u kontekstu jedrenja?
Kad sam počeo jedriti u optimistu, Mate Arapov je počeo s laserom. I onda je krenula politika kluba koja ulaže u optimiste i lasere. I prije Mate je bilo lasera, ali to nije bila olimpijska klasa. On je gurao svoj put i uvijek sam gledao u njega, što radi i kako se razvija. Iako moram priznati da nisam htio jedriti u laseru, to mi je izgledalo prenaporno. Uvijek sam volio jedriti po laganom vjetru i bio mi je gušt jer se trebalo više potruditi da bi brod brže išao, a kad je puhalo, bilo je bitno što više visiti. Kad bih vidio koliko treba visiti u lasera, bilo mi je ‘ajme majko’. Imao sam neke ideje ići u 470, ali trener je tu, na sreću, presudio. Na prvom svjetskom prvenstvu za juniore u laseru bio sam lako prvi i shvatio sam da je to za mene.
Postoje li sada uvjeti koji su ti gušt?
Uvijek mi je gušt do desetak čvorova, kad nije od velike važnosti da se trebaš ‘ubiti’, nego lagano visiš, a brod ide i koncentriraš se na trim i na vožnju. Mogu reći da sam pod tim uvjetima u krmu možda čak i najbrži kad je srednji val. To je moj forte.
Laser će opet biti u fokusu krajem godine, kada je u Barceloni na rasporedu Svjetsko prvenstvo, a potom kreće još jedan olimpijski ciklus. Iako će u Parizu s 38 godina biti jedan od najstarijih kormilara u ovoj najkompetitivnijoj jedriličarskoj klasi, Tonči je odlučio pokušati izboriti olimpijsku regatu i 2024. godine. Srebrni letač i Posljednji tango u Parizu. To bi bila priča…
Fotografije Sailing Energy / World Sailing, SSL Gold Cup, Star Sailors League