Martin Scorsese: Moj život je film



5 min

Iako su vrsni znalci priznali Scorsesea kao presudnog filmskog autora, desetljećima se borio protiv Hollywooda

Svakom djetetu je ulica u kojoj živi njegov cijeli svijet. Njegova obitelj je njegovo pleme. Bije svoje bitke i slavi svoje pobjede. Izvan granica svog asfalta, iza poznatih uglova i uličnih svjetiljki, nalazi se terra incognita. Ništa drugačije nije bilo ni na Manhattanovu East Sideu 1940-ih i 50-ih i da ste se slučajno našli u tom dijelu grada poznatom kao Mala Italija (Little Italy) i bacili pogled gore prema broju 253 u ulici Elizabeth, ugledali biste bljedunjavo lice dječaka koji je s četvrtog kata promatrao ulicu. To je bio Marty, Scorseseov najmlađi sin. Boležljiv, nervozan, asmatičar uvijek zatvoren u kući, jer je njegova zaštitnički nastrojena majka takav stav potencirala, dok su se druga djeca, bez sumnje i njegov stariji brat Frank, igrali vani prskajući se vodom iz napuklog hidranta. Bilo je to gadno susjedstvo, svijet daleko od današnjih urbaniziranih stanova i lanaca restorana brze hrane. Martin Scorsese, danas jedan od najutjecajnijih redatelja hollywoodskog drugog zlatnog doba, rođen je u ovom grozničavom fascinantnom svijetu i jasno je da ga u duhovnom smislu nikada zapravo nije ni napustio. Njegovi djed i baka stigli su u Ameriku na početku stoljeća s masom siromašnih imigranata sa Sicilije. Kao i većina novih etničkih zajednica u New Yorku – Irci pokraj njih u Boweryju ili Kinezi koji su Canal Street pretvorili u Chinatown – Talijani su se držali zajedno. Njegovi roditelji Charles i Catherine bili su obični marljivi ljudi. Oboje su se strogo držali života u Maloj Italiji, zakona lojalnosti i šutnje u neprestanom vrtlogu siromaštva, kriminala i nasilja. ‘Vidio sam ljudski talog, jadne lutalice i pijanice’,  pričao je kasnije mlađi Scorsese o svom djetinjstvu na ulici Elizabeth za časopis Playboy. ‘Sve sam vidio. Jutrom kad bih krenuo u školu, najčešće bih svjedočio kako se dvije skitnice tuku razbijenim bocama. Krvi je bilo posvuda.’ No osim prozora svoje sobe, Martin je gledao u još jedan ekran u tim dječačkim danima, a to je bilo u lokalnom kinu. Scorseseovi nisu bili osobito načitana obitelj, u kući nije bilo knjiga osim obiteljske Biblije, a glavna zabava bili su filmovi. Ponekad bi pogledao pet ili šest filmova dnevno. Kao većina dječaka, u početku je bio fasciniran akcijom i avanturom, pucnjavom i utrkom kočija, no kasnije, u srednjim tinejdžerskim godinama, Građanina Kanea doživio je kao prekretnicu. ‘Postao sam svjestan toga što režiser radi’, sjeća se kako je stalno iznova gledao kultni film Orsona Wellesa. Povijest nije zabilježila je li munja proparala nebo kad se nekoliko godina kasnije Martin Scorsese pripremao za film s Robertom De Nirom, ali za filmofile to se možda i dogodilo. Zapravo su odrastali nekoliko blokova udaljeni jedan od drugoga. De Niro, sin boemskog para umjetnika, povremeno se susretao s Martinom tijekom odrastanja na plesnjacima i sličnim događajima. De Niro, i tada poznat po distanciranosti i šutljivosti, ali sa zastrašujućom predanošću svojoj vještini, uživao je umjeren uspjeh u ranim filmovima režisera Briana De Palme, dok je Scorsese prema kraju 1972., nakon dugog i frustrirajućeg naukovanja pri njujorškom Sveučilištu na Odsjeku za film i malog uspjeha u Hollywoodu s neobičnim Rogerom Cormanom odlučio skinuti prašinu sa starog scenarija tada zvanog Season of the Witch/ Sezona vještice, te je uspio financirati kratko i škrto snimanje filma. Ponovo upoznat s De Nirom za vrijeme boravka kod Cormana u Hollywoodu, Scorsese je odlučio da bi kao srodna duša iz Male Italije baš on bio savršen za film, te je njemu i još jednom tada nepoznatom glumcu, Harveyju Keitelu, dodijelio uloge. Nastao je film Mean Streets/Zločeste ulice u kojem je Scorsese čudotvorno spojio dva utjecaja iz svog ranog života: nasilje i strah koji ga je prožimao za vrijeme odrastanja u Maloj Italiji, te tradiciju i simbolizam klasičnih gangsterskih filmova koje je gutao u lokalnom kinu kao dječak. Ovo je bio kriminalistički film obojen dokumentarnim realitetom koji je zaudarao atmosferom ulica s kojih je i došao. Naglasak je uporno na tragediji i očaju, nikako na glamuru prostodušnog Kuma – kojeg je Coppola tada snimao. Mean Streets/Zločeste ulice je tada bio ozbiljna izvorna pozivnica za stvaranje filma koji najavljuje bučan dolazak nove filmske generacije. Ipak Taxi Driver/Taksist je bio taj koji je prislonio pištolj na glavu Hollywooda i zategao prst na okidaču. Gola istina je da nakon Taksista američki filmovi više nikad nisu bili isti. Moramo zahvaliti živčanom slomu scenarista Paula Schradera na ovoj celuloidnoj revoluciji. U umjetničkom smislu Schrader i Scorsese su kao stvoreni jedno za drugo, no kao osobe su potpuno drugačiji. ‘Napisao sam Travisa Bicklea tako da kasnije ne bi postao Travis Bickle’, komentirao je Schrader. ‘Taj scenarij nisam napisao, jednostavno je iskočio iz mene.’ Sniman većinom na brzinu vrućeg ljeta 1975. Taksist je vjerojatno najveće postignuće Martina Scorsesea i Roberta De Nira. Stravičan izlet u urbani pakao i izmučen um luđaka odjekuje filmskom i ostalim kulturama do dana današnjeg. Scorsese/De Niro partnerstvo nastavilo se i narednih 20 godina izbacujući remek-djela vrtoglavom točnošću. Raging Bull/ Pobješnjeli bik (1980.) prikazuje uspon i katastrofalan pad boksačkog šampiona Jakea Lamotte s De Nirom, koji postavlja temelje stila za ekstremnu varijaciju u kilaži kako bi dočarao dramatičnu autentičnost. The King Of Comedy/Kralj komedije (1982.) pobrao je uzbuđenje Taksista i pretvorio ga u crnu komediju, satiru medijske kulture, dok su se Goodfellas/Dobri momci (1990.) vratili temi organiziranog kriminala i prikazali izvanrednu izvedbu trojke Ray Liotta, Joe Pesci i De Niro. U Casinu iz 1995. sam De Niro je trebao dobiti nagradu, a Sharon Stone je odigrala najbolju ulogu u svojoj karijeri kao njegova priležnica. Unatoč tome što su vrsni znalci priznali Scorsesea za presudnog filmskog autora kakav je i bio, desetljećima se borio protiv Hollywooda. Uvreda u obliku neobjašnjivog izostanka nagrade Oscar za režiju je bila konstantna. Unatoč tome što je bio na čelu gotovo pola ključnih poslijeratnih američkih filmova, Scorsese je konstantno odlazio praznih ruku s dodjela nagrada. Taksista je prešao Rocky 1977., Raging Bull/Pobješnjeli bik neobjašnjivo je izgubio od Robert Redfordova nezapamćenog Ordinary People/Obični ljudi iz 1980. Desetljeće kasnije, 1990., Dances With Wolves/Ples s vukovima je otplesao s kipićem ostavljajući Goodfellas/Dobre momke praznih ruku. Njegov stav je bio ignorirati omalovažavanje i nastaviti pratiti svoje idiosinkratične celuloidne interese. The Last Temptation Of Christ/Posljednje Kristovo iskušenje (1988.), stravično intelektualan prikaz raspela, zasigurno mu nije donio nove hollywoodske prijatelje, a Kundun (1997.), prikaz ranog života tibetanskog izgnanika Dalaj Lame, isto tako je izazvao polemiku i udaljio glasove poklonika okvira koji donose nagradu Akademije. No u jednom trenutku izgledalo je kao da ga sve to dira, te je lansirao bez imalo zadrške uvredu za Oscara. Njegovo oružje: epska skala i bona fide zvijezda. Leonardo DiCaprio bio je jednostavan mladi glumac s imidžem nemarnog kosmatog idola matineje, no Jack Dawson zle kobi mijenja tu sliku u svjetskom blockbusteru Jamesa Camerona Titanic iz 1997. Na jedan način Scorsese i DiCaprio su pomogli jedan drugom. Scorsese je DiCapriju donio kredibilitet koji mu je bio prijeko potreban, dok je mladac Scorseseu omogućio snagu zvijezde prilagođene Akademiji. Scorsese mu je isprva dao ulogu gangsterskog vođe Amsterdama Vallona u njegovom rubnom povijesnom gangsterskom epu Gangs of New York/Bande New Yorka (2002.), a potom, u frontalnom napadu na konzervativnu opsjednutost Akademije samo svojom senzibilnošću, u The Aviator/Avijatičar 2004. ‘Točku na i’ stavio je Akademiji dragi Jack Nicholson s The Departed/Pokojni (2006). Prošlo je više od pola stoljeća otkad je Scorsese pohodio kino kao dječak u Maloj Italiji i otkad je buljio s prozora svoje sobe u život koji je prštao iza stakla. Na svu sreću, on ne pokazuje znakove umora. Ovogodišnji delikatni kandidat za nagradu The Wolf Of Wall Street/Vuk s Wall Streeta dokaz je da on još uvijek ima apetit za skandal i šok, a njegov ukusan period pecanja Oscara je sada možda iza njega. ‘Volim filmove’, jednom je kazao. ‘Oni su moj život i to je to.’ Sretni smo zbog te strasti – strasti za gledanjem, za udisanjem te atmosfere – i za voljom da to isto podijeli s nama.

Share this article:


Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude

Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above