Dizajnerica, arhitektica i urbanistica Sylvia Gottwald svojim unikatnim kreacijama od sedefa i bisera privlači biranu publiku, ali i aktivno promovira očuvanje mora i oceana
Školjke su dugi niz godina svojom ljepotom privlačile arhitekticu Sylviju Gottwald. Pažljivo ih je sakupljala tijekom svojih putovanja po svijetu, a onda je za novi milenij napravila potpuni zaokret u svom životu i uspješnu karijeru arhitektice i urbanistice zamijenila izradom ogrlica, naušnica, prstena i broševa od sedefa i bisera. Nakit zanimljivog dizajna vrlo su brzo prepoznali kustosi velikih svjetskih muzeja pa je svoje umjetničke radove izlagala u Parizu, New Yorku, Londonu, Pragu, Rimu, Milanu i Bangkoku. Kao veliki aktivist za zaštitu morskih okoliša, gospođa Gottwald za izradu nakita koristi materijale s održivih farmi školjaka, a svaka od njenih deset kolekcija ukazuje na problematiku zagađenja oceana i važnost zaštite morskog okoliša. Danas Sylvia Gottwald živi u Washington DC-u, a mi smo je zatekli u njenom ljetnom domu na Korčuli gdje ima svoju galeriju.
Zašto Korčula, pitali smo odmah.
Po struci sam arhitekt i urbanist i te mi se ideje stalno motaju po glavi. Na Korčulu sam prvi put došla 1970. kao mlada studentica arhitekture i očarala me. Studirala sam arhitekturu na Harvardu i došla sam sasvim slučajno. Bio je na fakultetu jedan oglas da se sprema internacionalni kongres planera i arhitekata u Veloj Luci. Prijateljica, arhitektica iz Zagreba, rekla mi je da će doći arhitekti iz Europe i pozvala me da dođem vidjeti kuću koju je naslijedila od djeda. Tada mi je rekla da je Korčula najljepši grad na Jadranu, a ja sam pomislila da to svi kažu za svoje. Došla sam i zaljubila se – u grad, njegove zidine i mir. Kako mi je otac obećao nagradu kad diplomiram, odustala sam od puta oko svijeta i kupila sam ruševinu u Korčuli. Bila sam mlada i luda. Zanijela sam se. Kapari su rasli iz zidova, a na jednom zidu je bila pukotina od potresa. Nije bilo ni vode, ni kanalizacije. Nakon rata, bila sam u Pragu u diplomatskom društvu i to je bila prilika da nađem donatore koji bi nam pomogli da učimo na primjerima drugih kako financirati i zaštititi kulturnu baštinu Dubrovnika i Korčule. Napisala sam studiju o samostanima od Korčule i Dubrovnika te sam čak uspjela organizirati da princ Charles dođe u dominikanski samostan na Mljetu. To me dosta preokupiralo, međutim u Korčuli nije bilo interesa lokalnih vlasti. Mislim da je bilo prerano. U Americi, u Washington DC-u, radila sam kao urbanistica na velikim projektima i shvatila sam do koje je mjere kapital jak, i opasan, s obzirom na to da je glavni cilj profit, a druge vrijednosti, poput kvalitete urbanog i prirodnog ambijenta, su sekundarne. Htjela sam preduhitriti tu navalu kapitala i uništavanje naših predivnih prirodnih i kulturnih resursa.
Sad kad gledate na to dvadeset godina kasnije, jeste li uspjeli išta promijeniti?
Uglavnom vidim dramatičnu devastaciju naše kulturne i prirodne baštine. Na sreću, te fantastične gradove poput Dubrovnika i Korčule je teško uništiti, ali ih je lako banalizirati i nagrditi, u čemu smo vrlo uspješni. Moram priznati da ne razumijem tu politiku degradacije naših urbanih dragulja. Nakon velikih izazova dok sam radila na master planu za Silver Spring (predgrađe Washington DC-a) i na ogromnom projektu Reagan (Pennsylvania Ave), vrijednom milijardu dolara, koji je trebao biti poslovni i kulturni centar, a postao je samo poslovni, shvatila sam da je borba protiv kapitala i korupcije ogromna. Rekla sam tada sebi: To je najveći projekt i posljednji. I potom sam kroz školjke počela raditi na problematici mora.
Zašto odjednom školjke?
Čini se neracionalno, ali je povezano. Taj je okoliš mora u meni bio dugo godina. Razmišljala sam kako se povući iz stresnog života i počela sam raditi sa Svjetskim spomeničkim fondom koji ima bazu podataka o svakom kulturnom i prirodnom spomeniku globalno, a pomaže ih American Express te predlaže neobične i nepoznate spomenike kao destinacije za putovanja. Radila sam na projektu u južnoj Indiji. U gradu Cochinu, postoje duboki zaljevi u koje su u prošlosti brodovi mogli ući i ukrcavati robu. Nekad su to bili začini, a danas su umjetnine i antikviteti iz cijele Indije. Tamo se mogu naći nevjerojatne stvari, poput predmeta od ružičaste školjke (turbo marmoratus) koji su rađeni u 17. stoljeću za portugalsku kraljevsku obitelj. Od te školjke su izvedeni vrlo strukturalno kompleksni predmeti i to me kao arhitekticu zainteresiralo. Godinama sam skupljala školjke i ti su me predmeti inspirirali. Kad me suprug znao pitati što će mi još školjaka, jer smo ih već imali dosta, rekla sam da im ne mogu odoljeti.
Kada ste ih počeli oblikovati u nakit?
Radila sam na jednom malom projektu – Refleksije Venecije u kamenu Korčule, nakon kojeg je uslijedila pauza od godinu dana, zbog NATO bombardiranja, i onda sam se sjetila školjki i rekla: Dobro, idem u Bangkok kod prijateljice jer sam znala da tamo ima puno školjki bisernica. Vratila sam se u Pariz s prvom kolekcijom. Otišla sam u Louvre, u Muzej za dekorativnu umjetnost, kako bih naučila više o francuskoj tradiciji sa sedefom. U muzeju su se iznenadili i oduševili. Zapravo, oni su mi bili prvi kupci. Tada još nisam dizajn sa školjkama ozbiljno shvaćala. One su mi bile jedna vrsta meditacije između drugih projekata. Međutim, u Parizu sam u dvije godine imala sedam izložbi u raznim muzejima i galerijama. Francuzima se jako svidio taj nakit s arhitektonskom disciplinom i minimalističkom estetikom.
Na koji su način povezane školjke i arhitektura?
Školjka je najefikasniji habitat koji postoji. Mekušac nosi kuću na leđima, izađe, pohvata što treba i povuče se u kuću. Zanimljivo je da su školjke oduvijek inspirirale arhitekte. Frank Lloyd Wright je napravio muzej Guggenheim inspiriran školjkom. Čitava Fibonaccijeva teorija o brojevima se ponavlja kroz školjke, kozmos. To je univerzala, spirala, bez koje život ne postoji.
Dosta vas zaokuplja zaštita okoliša, posebno mora i oceana.
Kako sam počela ulaziti u problematiku školjaka i oceana, sve se fantastično poklopilo. Jedan impuls za to je bilo i predavanje Jean Jacquesa Cousteaua koji je toliko pasionirano govorio o moru da sam sama sebi rekla da sam dobro izabrala i da je to što radim važno kao edukativna platforma o ekologiji mora.
Na čemu trenutno radite?
Upravo sam napisala knjigu koja se zove ‘Sea shells redefined’. Školjke su oduvijek bile mnogobrojne, jeftine i dostupne. Međutim, sad se pojavila jedna druga situacija, zbog kiseljenja mora. One će nestati, neće se moći formirati zbog pomanjkanja kalcija. Možda već za petnaest-dvadeset godina. U hladnijim morima koja sadrže više molekula karbonske kiseline taj je proces već počeo. Trideset posto ugljičnog dioksida iz zraka upija more kroz planktone i ostalo. Međutim, taj ugljični dioksid u moru postaje karbonska kiselina i te molekule karbonske kiseline otapaju u moru molekule kalcija pa njega ima sve manje. Na sjeverozapadnoj pacifičkoj obali uzgoj kamenica je već ugrožen. One svake godine kako rastu stvaraju novi sloj sedefa, a ako to ne mogu napraviti, njihov je imuni sistem pod stresom, prestaju se razmnožavati, obole od virusa i umiru. Drugi problem za školjke je zagađenje i pomanjkanje kisika. Moja knjiga ima dvije edukativne teme, pozitivnu i negativnu. Negativna je kiseljenje mora i to je ozbiljna tematika, a pozitivna je to što održive farme školjaka filtriraju more od nečistoća i time stvaraju bolji ambijent za druge morske životinje. Te održive farme su vrlo korisne, i s ekonomskog i socijalnog aspekta.
Kako nastaje vaš nakit? Kako dolazite do materijala?
Po materijal odlazim na održive farme na Baliju koje ne uzimaju školjke iz mora, nego ih oplođuju u laboratorijima. To je ogroman posao. Nakon dvije godine rasta školjka se injektira malim komadom sedefa ili drugog materijala i tako nastaju perlice. U knjizi sam predstavila kolekcije od deset vrsti školjaka – bijela i crna oštriga, turbo marmoratus, Petrovo uho/Haliotis iz Novog Zelanda, riječna školjka iz Tajlanda, Pteria penguin, sedefna školjka s Filipina, pink Conch iz Karipskog mora, Spondylus iz Južne Amerike… a svaka od njih ima svoju priču i svoju specifičnu strukturu. Sve zemlje Pacifika, od Japana do Indonezije, imaju sofisticiranu tradiciju izrade nakita i predmeta od sedefa. Početak svega je bio u Kini gdje su prije dvije tisuće godina stavljali u školjke bisernice minijaturne kipove Bude koje bi mekušci, da se zaštite od iritacije, obukli u gladak sedef.
Kako biste opisali svoju umjetnost?
Moju umjetnost su u američkom žurnalu Ornament nazvali ‘rokoko minimalizam’. Minimalizam je u mom dizajnu gdje nastojim slaviti prirodnu ljepotu školjke bez puno suvišnih detalja, a školjke su rokoko s tako fantastičnom i kompleksnom strukturom. U časopisu Moda WDC zovu je i ‘eko-luxe’ jer školjke nestaju, danas više nisu mnogobrojne kao nekad, nego postaju ugrožene i luksuz.
Iza vas su i mnogobrojne izložbe diljem svijeta. Što još imate u planu?
Uskoro bih trebala u Americi, u suradnji s Greenpeaceom, napraviti event Art Meets Science. Bit će to izložba o nakitu od sedefa školjki na kojoj će oceanografi iz Greenpeacea održati predavanja o važnim apokaliptičnim pojavama u oceanima. Cilj je da svatko od nas mora naučiti više i učiniti više da se spasi što se još može spasiti.
