Nema većeg komplimenta bilo kome uključenom u automobilsku industriju od usporedbe s Enzom Ferrarijem, a Horacio Pagani ga itekako zaslužuje
Horacio Pagani usnuo je san o najboljem automobilu na svijetu i ostvario ga: Huayra je remek-djelo dizajna i tehnologije, koje smo imali prilike upoznati i testirati. Taj superauto vrijedan 1,3 milijuna eura, koji postiže brzinu od 370 km/h, na trenutak me pretvorio u jednog od test-pilota iz zlatnog doba automobilizma. Nakon nekoliko nezamislivo brzih krugova stazom skinuo sam kacigu – srce mi je divlje tuklo, grlo mi se stegnulo od uzbuđenja i zadivljenosti – i uputio se prema niskom sjedokosom gospodinu koji je čekao moju reakciju. ‘Čestitam, gospodine Pagani; stvorili ste nevjerojatan auto.’ Taj je trenutak sam za sebe bio fantastičan – nakon divlje vožnje po stazi vratio sam ključeve najboljeg auta na svijetu čovjeku koji ga je stvorio.
U tom sam trenu znao kako se osjećao Alberto Ascari kad je izašao iz svojeg Ferrarija Tipo 375 Grand Prix i otišao do Enza Ferrarija izvijestiti ga kako je prošla vožnja, kako su se osjećali Bentleyjevi dečki dok su izvještavali Waltera Bentleyja o superbrzim krugovima na stazi Brooklands. Očigledno sam očaran i zanesen, što se odražava na mom pisanju, ali morat ćete mi oprostiti – moja generacija sportskih novinara nije imala prilike upoznati pionire tvorce starih superautomobila poput Enza Ferrarija, Ferruccia Lamborghinija ili Ferdinanda Porschea. U našem svijetu globalne sveprisutnosti u kojem brend Bentley pripada grupi Volkswagen, a Ferrari Fiatu, Pagani je rijetka iznimka: pripada Paganiju. A gospodin Pagani u tom je trenutku baš od mene očekivao ocjenu za svoj superauto.
Horacio Pagani u automobile se zaljubio u rodnoj Argentini i nimalo ne sumnjamo da je u tome svoje prste imao i legendarni argentinski trkaći as Juan Miguel Fangio. Kao mladi dizajner Pagani je ipak odlučio da je Italija pravo mjesto za njega, pa se tako sa suprugom Christinom (osobnom prtljagom, dva bicikla i jednim šatorom) uputio u Italiju i naposljetku tamo dobio posao u kući Lamborghini. ‘U to je vrijeme samo McLaren izrađivao komponente od karbona, i to za svoje bolide Formule 1 iz 1980-ih, a ja sam predvodio istraživanje o upotrebi kompozitnih materijala u proizvodnji automobila. Nakon pet godina sam počeo suradnju s kućom Lamborghini na stvaranju prve šasije od karbona za model Countach’, kaže Pagani. ‘Istovremeno sam pokušavao ostvariti i vlastiti san, otvoriti vlastitu kuću. U tome sam uspio 1999. i odonda polako stvaram prostor na tržištu za automobile kakve gradim. Automobili poput mojih u početku nisu postojali, a samo ste u Italiji mogli dobiti i nešto nalik njima – vrhunski kvalitetan automobil koji je do posljednjeg detalja prilagođen željama naručitelja.’
Pagani danas zapošljava stotinjak ljudi koji se bave i istraživanjem i razvojem i proizvodnjom. ‘Taj mali tim pod mojim vodstvom stvara sve sam.’ Skromne dimenzije i skroman karakter, kao i sposobnost i spremnost da sasluša (i posluša) klijenta, Paganija su potaknuli na stvaranje skromnijeg superauta uz Huayru. Taj model, koji je trebao stajati oko 800.000 eura i biti opremljen motorom V8 turbo, nikako da izađe iz pakla predprodukcije, ponajprije zbog američkih distributera kojima je draži imidž Paganija kao tvorca isključivo ekstremno luksuznih automobila. ‘Kad sam im predložio taj model, svi moji prodajni predstavnici u Sjedinjenim Državama odbili su koncept, čvrsto uvjereni da bi se ime Pagani trebalo povezivati isključivo s najskupljim superautima’, kaže gospodin Pagani. ‘To me razočaralo s dizajnerske strane, jer takav bi model za mene bio nov izazov, no ipak ne odustajem. Trenutno mi je vrlo zanimljivo tržište Bliskog istoka, tamo smo novo ime i klijenti često znaju nazvati i pitati kad ćemo predstaviti sljedeći model.’
Upitali smo gospodina Paganija misli li da može proizvoditi pristupačnije superaute koji bi usprkos cijeni bili jednako kvalitetni, kao i njihova superskupa braća. ‘U ovom trenutku bih’, kaže. Kuća trenutno gradi nove pogone u Modeni, na terenu do starih – pet puta veće od njih, što daje naslutiti da se Pagani sprema na nešto veliko. Horacio Pagani sa smiješkom nas vraća u sadašnjost. ‘Trenutno smo jako zadovoljni ovime što smo postigli. Stvorili smo superauto vrhunskih performansa i građen prema najvišim standardima sigurnosti, i to bez ičijih ideja i pomoći, te oduševili internacionalno tržište.’ Kad utonete u kožom presvučeno sjedalo Huayre i obavijete prste oko njegovog upravljača, smirite se na trenutak i uživajte u pogledu na metalne detalje upravljačke konzole, u mirisima i ukupnom doživljaju. Svaki element ovog automobila osim mjenjačke kutije (Xtrac) i motora (Mercedes AMG, model M158) djelo je kuće Pagani – a usto moramo istaknuti da je i motor stvoren isključivo za Huayru i ne ugrađuje se ni u jedan drugi automobil. Nakon što sam nekoliko sekundi tragao pogledom za tipkom za pokretanje motora, shvatio sam da je Huayra nema – ima pravi pravcati ključ koji joj savršeno pristaje – jer izgleda kao mali model Huayre od blistavog čelika.
Na okret ključa motor Huayre se budi prigušenom tutnjavom koja podsjeća na zvuk motora mlaznih aviona, a nakon toga se smiruje u zamamno mrmorenje. Ubacujem u prvu brzinu i lijeno krećem iz boksova prema stazi. Huayra prede jako tiho, što samo pojačava moje nestrpljenje i uzbuđenje. Prošao sam kroz tunel na kraju boksova i izašao na stazu, svjestan da Huayra ima pogon na stražnjim kotačima dodajući gas mnogo opreznije nego inače. Huayra je ipak izletjela na stazu poput uznemirenog jaguara, zalijepila me za sjedalo i izbacila me kroz prvi zavoj poput metka. Koči, koči, koči! Takvo ubrzanje brzo je raspršilo moj sanjarski zanos. U idućih nekoliko krugova Huayra me ostavila bez daha, pogotovo stoga što je tih nekoliko najbržih krugova koje sam ikada odvozio u bilo kakvom autu (uključujući trkaće) proteklo u tišini. Pri brzini od 274 km/h klizio sam ravnim dijelom staze bez zvuka: nigdje ni traga režanju 6-litarskog motora V12 iza mojih leđa, tek nešto zujanja, mrmor i pokoji pucketavi zvuk dva turbopunjača.
Horacio Pagani možda je povukao najgenijalniji potez uklanjajući iz Huayre buku koja se inače povezuje s brzim automobilima, jer koliko god takva grmljavina bila romantična, od nje je nekako privlačniji osjećaj da se nalazite u borbenom mlažnjaku. Samo kokpit takvog aviona može se pohvaliti atmosferom kakvu ima Huayra. Sušta suprotnost drugim proizvođačima superbrzih automobila, koji svaki novi model obdare s malo više decibela nego prethodni, Horacio Pagani je stvorio automobil koji dok juri ne pušta ni glasa od sebe. Javi se tek povremeno, pri promjeni brzina. Kad smo kod mijenjanja brzina, recimo i da je Pagani uštedio 70 kilograma odustajanjem od sad već tradicionalnog prijenosa s dvije spojke – i dobio autić koji pri svakom dodavanju gasa zalijepi vozača za sjedalo i nabije mu glavu o naslon. Navodno ima čudaka kojima se takvo što sviđa… Ubrzanje donosi sa sobom još jednu zgodnu nuspojavu: desnim stopalom vozač dirigira 12-cilindarskom simfonijom u kojoj se kao solisti ističu dva otvora turbopunjača.
Nakon ubrzanja slijedi kočenje… dakle, kočenje. Kočenje je u Huayri nešto na što se treba naviknuti. Golemi karbonski diskovi kočnica ne obaziru se na mlake pokušaje i odgovore tek kad pošteno pritisnete papučicu, a i tada se ne daju lako impresionirati. Priznajem i da je zgodno doslovno osjetiti rad kočnica pod stopalom, ali i da sam se u prvih nekoliko pokušaja pošteno naradio zaustavljajući Huayru. Stisni još malo, još malo, još malo… i odjednom Huayra zaključi stop i ukopa se, a vi se okrenete na stazi. Prvo kočenje na zavoju izveo sam pomalo trapavo, a i priznajem da mi nije bilo svejedno jer sam se kretao oko 275 km/h, ali drugi i treći već su bili bolji. Sve je u praksi. AMG-ov motor sa 750 KS dolazi do izražaja više nego što sam i očekivao – u Huayri koja teži 1.360 kg snažan je koliko i 1.000-konjski motor u Veyronu Supersport ili LaFerrariju, a Huayra je i življa i brža od oba ta automobila pri izlasku iz zavoja. Fascinantno je to, a pogotovo znamo li da nema pogon na sva četiri kotača kao Bugatti Veyron ili najskuplji modeli Lamborghinija.
Opako savijen zavoj koji vodi do drugog ravnog dijela staze izazov je bilo kojem autu, no moja se Huayra nije nimalo zanijela – samo je sjela još niže uz asfalt, zaposlila kotače i provela me zavojem kao da se ništa posebno ne događa. Nigdje proklizavanja, nigdje zanošenja. Za takvo dobro ponašanje Huayre zaslužni su njezina nevjerojatno dobro oblikovana šasija i aktivna aerodinamika, odnosno dva mala krilca na stražnjoj strani i dva na prednjoj. Krilca rade neovisna jedna od drugih i reagiraju na svaku promjenu uvjeta – kočenje, pokret upravljača, promjenu brzine – apsurdno brzo. U početku nas je iznenadilo to iskakanje krilaca, no sa svakim novim krugom bilo ih je sve zabavnije promatrati kako odgovaraju na promjenu smjera ili brzine. Na kraju sam zaključio da me podsjećaju na guštera koji se sprema za napad, pa napne kožu na vratu.
Huayru je najlakše usporediti s nečim živim jer ona to i jest; dinamična je u svim situacijama i reagira na svaki pokret stopala ili prsta, na svaku vašu zamisao. Huayru ne vozite, ne upravljate njome – ona vam velikodušno dopušta da mislite da su njezine performanse djelomično vaša zasluga. Zatražite li od nje više, dobit ćete; potražite li granicu, do nje će vas dovesti. Iz te su me nirvane crnog asfalta, koncentracije, zamagljene okoline, probudila vrlo jasna slova na ploči koja su mi bliješteći davala do znanja da je moje vrijeme s Huayrom isteklo.
Podižući nogu s gasa, duboko sam udahnuo. Prvi put u dvadeset minuta, činilo mi se. Ugasio sam motor i sav znojan i usplahiren izvukao se iz Huayre kako bih vratio njezin ključ čovjeku čiji je genijalni mozak zaslužan za njezino savršenstvo. Cerek na mojem licu bio je širi nego ikad – takvo što nisu izazvali niti Lamborghiniji, niti Ferrariji, samo ovo fascinantno stvorenje. Na taj je smiješak, priznanje njegove genijalnosti, gospodin Pagani odgovorio skromnim, iskrenim. Pagani Huayra automobil je na kojeg može biti ponosan; njegovo životno djelo koje nosi njegovo ime. Gospodine Horacio Pagani, čast nam je što smo vaši suvremenici.