Moderni ‘samuraj’ grafike Yoshikatsu Tamekane

by Yachts Croatia

Moja percepcija života je da kroza nj ne putujemo sami, nego putujemo svemirom poput velike rijeke, a to putovanje je beskrajno jer ga nastavljaju naša djeca i unuci

U davna doba japanskog carstva Edo (1603.-1868.), vladalo je zlatno doba umjetnosti, a tehnika ‘mokuhanga’, odnosno rezbarenje drvenih pločica pomoću kojih su se tiskale prve grafike, platna, ali i knjige bilo je visoko cijenjeno umijeće i umjetničkom smislu dosegnulo je svoj vrhunac. Prekrasni prikazi svakodnevnog života, ženske ljepote i krajolika nastajali su mukotrpnim rezbarenjem drvenih blokova i ispunjavanjem utora različitim bojama te tiskanjem na posebnom papiru, a ‘Great Wave of Kagagawa’ umjetnika Hokusaia jedno od najpoznatijih djela japanske umjetnosti uopće u svijetu. No, u digitalnom dobu sve je manje mjesta za fizičku i ‘uokvirenu’ umjetnost napravljenu na tradicionalan način. Ipak, umjetnici poput Yoshikatsu Tamekane nastavljači su ove tradicije, pa iako je riječ o tehnici, odnosno alatima i procesima koje ovaj umjetnik rabi na način koji se nije mijenjao stoljećima, teme i prizori na njegovim grafikama fascinantan su uvid u intimni svijet samog umjetnika i nesputane komunikacije kojom se obraća svijetu lišen barijera prostora, vremena i jezika. Yoshikatsu Tamekane imat će 30. siječnja izložbu u Rijeci u organizaciji Dvorane kulture Joga u svakodnevnom životu i Akademije primijenjenih umjetnosti, dok će 1. veljače umjetnik održati radionicu gdje će se polaznici okušati u alatima i tehnikama drevne vještine rezbarenja drvenih pločica i izrade grafika, pa smo tim povodom razgovarali s Tamekaneom i pokušali proniknuti u umjetnikov svijet.
Japan ima dugu tradiciju tiska uz pomoć rezbarenih drvenih ploča (ukiyo-e). Je li vas ta tehnika zanimala od rane dobi ili se ta strast javila kasnije?                                                                                                                                                                                 Ukiyo-e je u našoj kulturi starinska slika koju često viđamo još od djetinjstva. U moderna vremena, Japanci tijekom školovanja najčešće proučavaju samo zapadnjačko slikarstvo. Kao dijete nisam smatrao ukiyo-e posebno zanimljivim. Završio sam srednju školu s 18 godina, studirao poslovnu administraciju na ekonomskom fakultetu četiri godine, a nakon diplome preispitao sam svoj način života i upisao umjetničku školu. Dakle, ukiyo-e sam ponovno primijetio tek nakon 22. godine, kada sam već postao dijelom umjetničkog procesa. Shvatio sam da je ukiyo-e jedinstven oblik umjetnosti u Japanu koji se razvio potpomognut posebnim tehnikama i kreativnošću. Međutim, otisci na drvu ukorijenjeni su u život Japanaca. Prije razvoja e-maila, mnogi su novogodišnje čestitke izrađivali sami, otiskom na drvo i slali kao čestitke početkom godine. Čak i sad gotovo svi Japanci sigurno su jednom probali izraditi otisak na drvu, jer je ta umjetnost, ta vještina, još uvijek dio kurikuluma za likovnu umjetnost u osnovnoj školi.

Komunikacija s drvom

Rezbarenje drva je vrlo detaljan proces, ali daje mogućnost za stvaranje bogatih tekstura. Možete li nam opisati svoje stanje uma dok stvarate ovu umjetnost?                                                                                                                                                                     Budući da posebne noževe za rezbarenje koristimo godinama, izvještimo se toliko da se naš stvaralački proces ne razlikuje od, recimo, pisanja olovkom. Možda će vas ovo iznenaditi, ali najugodniji dio procesa za umjetnika je rezbarenje ploče. Noževima za rezbarenje možemo komunicirati s drvom, a kako je drvo nekoć bilo živo, potrebno je prilagoditi način kako ga rezbarimo smjeru i gustoći vlakana. Drvo podržava naš kreativni proces, tako da uvijek radimo sa zahvalnošću.  Tamekane 03
U svom radu osim primarnih boja obilno koristite i zlatnu boju. Što ta boja predstavlja za vas? Pridajete li joj uobičajene atribute ili ona nosi drugačije značenje?
U svom radu koristim listove zlata i srebra iz dva razloga. Prvi je moja želja da u svoj rad unesem element vremena. Zlato je najstabilniji element i ne mijenja boju. Otporan je na vrijeme. A srebro s vremenom oksidira i mijenja boju, naposljetku postane crno. Stoga djelo u kojem se koristi srebro postupno mijenja boju, a slika je na neki način dovršena kad konačno postane crna. Međutim, za radove čiju srebrnu boju ne želim mijenjati koristim aluminijske metalne listove. Drugi razlog je tradicionalni japanski osjećaj za estetiku i umjetnost. Zlato i srebro često su korišteni u tradicionalnim japanskim slikama. U usporedbi s klasičnim slikama drugih zemalja, očito su obilno korišteni. Naravno, postojao je razlog za to, jer su u starom Japanu nalazišta rudače koja je sadržavala zlato i srebro bila bogata. U Japanu postoji jedinstveni osjećaj za lijepo koji dobro koristi zlato i srebro za stvaranje elegantnih djela, a ne luksuza. Kao student klasičnog japanskog slikarstva mislio sam da bih mogao rekonstruirati japansku estetiku na moderan način.
Na prvi pogled se čini da motive pronalazite u intimnom svijetu mašte, ali s druge strane neki vaši radovi ima doslovnu simboliku. Što je od to dvoje bliže istini?                                                                                                                                                                     Puno hvala na dobrom pitanju. Rekao bih da su obje tvrdnje podjednako istinite. Moj rad često koristi poznate motive – primjerice, kad mi se rodila kći, u mojim djelima se pojavio mali pupoljak, simbol života. Također, dok sam joj čitao slikovnice kad je bila mala, pred spavanje, stvarao sam krajolike iz svijeta bajki. Izvorno, tema mog rada je bila ‘Život je putovanje’. U početku je to bio vrlo osoban motiv, mislio sam prikazati putovanje od rođenja do smrti. U svemu tome izražavao sam ono što sam otkrio, što sam smatrao i osjećao svojim djelom. Međutim, nisam živio sam. Prije dvadeset i pet godina veliki potres pogodio je moj rodni grad Kobe, usmrtivši oko 6000 ljudi. Prije dvadeset i četiri godine upoznao sam zgodnu pijanisticu u Parizu i oženio se. Četiri godine kasnije rodila se moja kći. Moja percepcija života je da kroza nj ne putujemo sami, nego putujemo svemirom poput velike rijeke. To putovanje je beskrajno, jer ga nastavljaju naša djeca i unuci. Razmišljanje o nečem vrlo poznatom također može dovesti do razmišljanja o svemiru i razlozima našeg postojanja. Sasvim je prirodno da su na mojoj slici prikazane obje strane.

Stoljetna tradicija

Kakve alate, papir i boje koristite, i jesu li oni izrađeni na tradicionalan način ili koristite ono što je dostupno?
Alat i materijali koje koristim zapravo jednaki onima koje su koristili majstori ukiyo-e prije više od 250 godina. Nekoliko vrsta noževa za rezbarenje, alata za rukovanje zlatnim listom, kistovi za izradu gradacija, ručno izrađeni japanski papir itd. Što se tiče boja, koristim tinte za gvaš, bakrenu ploču i litografiju, kao i tradicionalne pigmente. Da se vratim kroz vrijeme 250 godina, lako bih dobio posao.

Tamekane 00

Kao i na mnogim drugim mjestima u svijetu, i u Rijeci ćete održati radionicu rezbarenja drveta. Što za vas znači to tradicionalno znanje prenijeti na sve zainteresirane ljude širom svijeta i kako oni to znanje prihvaćaju?
Mislim da su otisci na drvu dio japanske kulture. Zapadna civilizacija je izrađena od željeza, kamena i nafte, dok je drevna japanska kultura bila od drveta i vode. Gruba je to klasifikacija, ali imam osjećaj da je točna utoliko koliko se odnosi na ovu umjetnost. Zadovoljan sam što ću predstaviti djelić japanske kulture i spreman sam uživati u našim razlikama održavajući radionicu.
Vaša djela nalaze se u mnogim muzejima i privatnim kolekcijama širom svijeta. Predavali ste u Sjedinjenim Državama i bili ste gostujući predavač u Europi i Hrvatskoj. Kakvi su vaši dojmovi o europskoj tradiciji izrade grafike i možete li usporediti europski i japanski način izrade?
Rekao bih da je izazov predstavljati svoje radove u inozemstvu ili održavati radionice. Želim dokazati sam sebi da mogu stati pred svijet i komunicirati s mnogim ljudima kroz svoje grafike. U Europi su umjetnici prihvatili grafiku kao umjetnički izraz mnogo slobodnije, mnogo šire nego u Japanu. Stoga je podjela rada na umjetnika i tiskara dobro označena, a u studijima za print u Europi i sad radi mnogo majstora tiska. Umjetnici imaju odriješene ruke u crtanju, a majstori vrlo dobro izrađuju otiske. U doba ukiyo-e, Japan je bio organizirao podjelu umjetničkog sloja na slikare, kipara i tiskare i taj je sustav vrlo dobro funkcionirao, ali u moderna vremena takve podjele gotovo da i nema. Danas većina umjetnika koji se bave rezbarenjem i tiskom sama izrađuje svoje ploče i sama ih tiska. Djelomično je tome razlog komercijalna neisplativost našeg oblika umjetnosti, ali i to što svaki umjetnik ima svoj način rada. To ima dobrih i loših strana. Dobro je što umjetnici mogu shvatiti elemente djela na koje utječe baš tehnika otiska i povećati učinkovitost. Loše je što tako najčešće gubimo pojam o esenciji slike i oslanjamo se na tehnike stvaranja djela. Tehnika može biti moćno oružje za jednog umjetnika, ali može biti i slabost. Za moj rad se često kaže da ima najviše veze s čistom umjetnošću, jer koristim čak i previše tehnika u jednom tisku. Možda će vam se učiniti neobičnim što ovo kažem, ali mladim umjetnicima savjetujem da se usredotoče na ono što žele izraziti. O tehnici moramo početi razmišljati tek kad za to dođe trenutak. Tehnika mnogih europskih umjetnika nije toliko savršena, ali su njihova djela moćna jer vrlo dobro izražavaju umjetnikove zamisli i filozofiju. A to je za jednog umjetnika najvažnije.

Estetika prolaznosti

Wabi-sabi (estetika prihvaćanja prihvaćanje prolaznosti i nesavršenosti ) i takumi (vrhunsku umijeće obrtništva) su japanske tradicije koje poimanju ljepote pristupaju na vrlo jedinstven i poseban način. Osjećate li da je nešto od te dvije estetike utjelovljeno i u vašem radu i koja vam je bliža srcu?
Postoji mnogo načina razmišljanja o wabi-sabiju, ali mislim da je ta estetika vrlo ograničavajuća. Mislim da je to vrlo jedinstveno za Japan, taj odnos prema suštini ljepote koji izbjegava napadno i uklanja beskorisno. Taj je pristup vrlo profinjen, ali profinjen mora biti i promatrač djela. Kao mladi umjetnik, nastojao sam stvarati takva djela. Međutim, kad sam 1995. godine doživio veliki potres u Japanu, razmišljao sam o tome što bih mogao učiniti kao umjetnik. Želio sam ponuditi promatraču iskustvo koje će ga iscijeliti, želio sam da se ljudi osjećaju bolje nakon što vide moja djela. Tijekom jednogodišnjeg boravka u Sjedinjenim Državama 2003. – 2004. čuo sam da su mnogi umjetnici sebi postavili isto pitanje nakon napada 11. rujna – Što ja sad mogu učiniti? Možda će odgovor na to pitanje za svakoga od nas biti različit. Odmaknuo sam se od razmatranja wabi-sabija i takumija, ali možda nastavim stvarati, nastavim razmišljati o tome i pronađem odgovor na kraju dugog puta. Dotad možda odbacim niz tehnika, možda pređem na djela u kojima ne koristim zlatnu i srebrnu boju. Tek sam stigao do pola puta.

Tekst Filip Bubalo
Fotografije Arhiva Yoshikatsu Tamekane

Toni Bartulović i gastro ribarnice novog doba
Kako Mate Rimac zamišlja automobilsku budućnost