Pjevačica osebujna glasa i originalnog scenskog nastupa, uz nastojanje da uvijek bude svoja, Josipa Lisac jedinstvena je pojava na našoj glazbenoj sceni. Iz njene snažne predanosti glazbi, otvorenosti prema različitim glazbenim stilovima i suradnje s mnogim glazbenicima proizlazi kvalitetan glazbeni izražaj – uvijek zanimljiv i drugačiji
Josipa Lisac fascinira nas godinama onako s krila gdje je svaki njezin koncert priča za sebe. Ne podilazi masama, već, kao i ljubav, njena glazbena čarolija traje u magičnoj interpretaciji. Ona bira sve po intuiciji, dodajući umjetničkom talentu kolure u izobilju, pa uvijek ispadne iz pravila. Stoga je treba suditi po užitku koji pruža i doživljaju koji izaziva.
Kako je glazba ušla u vaš život?
Trebala je ući, imala je potpuno slobodan put da uđe u moj život. Već s 11 godina sam postala službeno članica dječjeg zbora RT Zagreb, a s 12 godina sam osvojila Grand Prix i tada sam spoznala da me očekuje put glazbe i nisam nikada dvoumila.
Užasavate li se prosječnosti?
To je filozofija života, to može biti plus, ali i minus, zavisi koliko si hrabar i koliku imaš svjesnost da nosiš nešto drugačije u sebi. Ne da si poseban, ne u onom bahatom smislu… ne, već da mogu biti drugačija. Ja bih po svom, ali pronaći ću put. To ide i s velikom dozom rizika, kao da provociraš, izazivaš sve oko sebe. A ja tako nisam nikada razmišljala, nego naprosto, zašto bih ja napravila nešto kao ti. Željela sam pronaći smisao, razlog zašto je to tako. Na tom putu dobivate kritike, a to je rizik. Prosječnost stvarno nije dobrodošla.
Osmišljavate li koncept svojeg koncerta?
Izlazim na binu s istinom, iskreno pred ljude donosim sebe. Postoje trenuci, neki koncerti koje sam napravila kao predstavu. To je bio koncert u HNK posvećen Karlu Metikošu, u čast pisma koje ja neću nikada poslati. Još sam imala neke takve koncerte, a sve se sužava na kvalitetne glazbenike, na kvalitetno izvođenje, na nivo ispod kojeg se ne smije ići. Jednako tako predanost, srčanost, strast, emocionalan naboj. Idem k’o atomska bomba s energijom koju posjedujem. I to je to, ta istina, to sam ja. Nisam ni sada s vama drugačija, jer ja sam sada ona koja je i na sceni. Svi moji trenuci slobodni su u službi osobe koja je na sceni. Pozornica mi je svetinja, ljudi ne dolaze slušati CD, dolaze po neki doživljaj, vidjeti mene, moje uzdahe, dubine, visine, moje erupcije emocija. Sva se na sceni skinem, do poda. Nikada ništa nije napisano, predviđeno. A sutra ide novi dan, novi koncert, jučer je bilo nešto drugo, a za mene je danas nešto novo, kao da toga jučer nije ni bilo. I kao da je sve ispočetka.
Krenuli ste u mnoge suradnje, različitih stilova, naravno obogaćeni novim zvukom. Rado se prepuštate tim užicima…
Kada sam počela nabrajati s koliko različitih muzičara i umjetnika sam surađivala, iznenadila sam se. Moja antologija, reizdanje će ići dogodine, a kada sam stavila na papir, studijske albume, koncertne, etno sadržaje, pa toga ima u ogromnim količinama. Stvarno je fascinantan broj, od rokera, repera, Šabana Bajramovića, Cubisma, repera Stoke, Elvisa Stanića, Simfonijskog orkestra, pa do vašega Dina Dvornika… Karlo je za njega još ‘86. godine rekao: ‘Konačno je došao jedan pravi.’ Fascinantna osoba i jako me srce boli za njega. Još dugo, dugo, neće se pojaviti takva osoba na našoj muzičkoj sceni. A bilo je baš i veselja, naročito sa Salsa Cubana, pa s Nelsonom Hernandezom… U tim suradnjama sam bila sretna što sam mogla pronaći sebe. Najnoviju suradnju sam imala s riječkom grupom Quasarr i pjesmom ‘Ljubav’. Meni je sve to na mom putu, ono što je odabrano, zapisano, a sve zato što i jedna i druga strana to silno žele. Ponekad je to mali dio, ponese te da padaš u nesvijest od sreće. Nešto nisam još napravila, a imam ludu ideju da obradim naše hrvatske tradicionalne etno pjesme sa Simfonijskim orkestrom i zborom.
Što se događa na koncertu, koliko vas on iscrpi?
Ne mogu ići na koncert i dati 15 posto i da me baš briga, ne može se to tako. Svugdje je kao da je to prvi i zadnji put, svugdje je važno, nema mjesta da sada odabirem, veći ili manji grad. Na koncert su došli ljudi koji znaju što ja radim, tu je ta odgovornost koju imam, a ja dajem sve. Normalno da to iscrpi, ali jednaku snagu dobivam natrag istog časa. Ja sam sva ispunjena. Nikada nisam razumjela onu rečenicu da su poslije koncerta prazni. Neki će reći: ‘Vodenjak, ona je čudna.’ Ne, ja sam normalna, ako nisi dobio ništa natrag, onda ne znaš primiti i imaš veliki problem. Idem dalje i stvarno sam ispunjena, i fizički i psihički, ali o tome ne razmišljam. Možda sam mogla obući neke druge cipele, jer su me malo zaboljele noge zbog previsokih štikli. Došla sam praviti koncert, na nivou ispod kojeg ne silazim, to mora biti briljantno, veće u kojem dajem sve što mogu. A onda postoji i sutra kada kažem: ‘Ja mogu i bolje.’
Što je vas čini sretnom?
Što je sreća? Sreća su trenuci životni, spoj tih trenutaka, a bilo ih je jako mnogo, kada sam upoznala ljubav u životu, upoznala čovjeka kojeg sam obožavala i obožavam ga i dan-danas. On je uzvratio istom mjerom i sve je vidio u meni. Podrška, govorio je: ‘Zlato, ja ću sve napraviti, a ti samo ajde dalje.’ On je razmišljao o svemu, a ja sam živjela, nisam samo ljubav upoznala. Zahvalna sam životu što mi je dao i neke sretne trenutke, ali i tužne. Na tom putu sam imala i svijet sa sobom u sebi, ali sam napravila nešto, da sam naučila izgraditi, da nema lutanja. To mi je sve život pružio, stalno me propitkujući: jesam li ja slaba? U životu moraš biti borac, biti jak. Nisam o slabostima nikada razmišljala, možda u nekom malom trenutku kada sam imala prehladicu kao malu provokativnu misao. Ali sam istog trenutka to micala od sebe jer ta zla misao se ponekad uvuče i zna vas poremetiti, a ja sam borac. Život ne poznaje slabosti, a ima je jako puno oko nas. Sretni trenuci su za mene bili i saznanje da sebe moram izgraditi kao osviještenu osobu. To je sreća, kada živimo u normali. Zbog toga sam izuzetno zahvalna.
Što biste promijenili?
Obožavam slikarstvo, kuća mi je puna slika. Ludujem ići na izložbe i tumačiti slike na svoj način, vidim nešto i poželim to raščlaniti. Zapravo želim znati sve. Čak i svaku pjesmu vizualiziram jer ona mora imati svoju priču koja može biti i izmišljena. Sjedeći sada na ovoj terasi, možemo pričati o moru koje je tako mirno, gliser juri nekamo, okružuju nas prekrasna brda, a Split nas promatra tamo u daljini. To isto more koje je divno, ponekad se uzburka i kod mene izazove veliki strah jer poklopi sve. To su zapravo fantastične slike koje nisu izmišljene jer se sve zapravo događa. Nagraditi sebe u umjetnosti znači gledati naše velikane kista, od Medovića, pa mog prijatelja Nebojše Uglješića, Jordana, Popovića, Vaništa, Saše Šekoranje, pa do kćeri moje prijateljice Ide Jakšić Dine koja će sada doktorirati slikarstvo. Ne smijem zaboraviti Džamonju, Murtića kod koga sve sijeva. Kada vidim sliku, čujem muziku.
Vašim primjerom i načinom poimanja umjetnosti dali ste pečat i pružate ruku mladima. Vidite li neku novu mladu snagu?
Baš jučer je bila jedna jako lijepa situacija, došla je od strane mladih i jako me je dirnula. Oni mene poznaju, a ja njih ne dovoljno. Neke sam proučila, pa sam ih upoznala dobro, jedna mlada Lucija, pa Damir Kedžo, jedna mlada pijanistica i vokalistica kojoj ni ime ne znam, pa iz Beograda Bojana… Pitanje je koliko je ovo društvo spremno, koliko je ovo vrijeme spremno dati šansu mladima, mogućnost da se oni razviju. To je ono što je teško. Naučila sam se u životu da je, ne uspoređujem ni vrijeme, uspjeh teško postići. Ništa ne pada s neba. Sada, današnji život kakav je, dosta je egocentričan. Zar je moguće da ja imam vremena za sebe? Zar ti nemaš vremena za sebe i obitelj? U toj ludnici, u jednom kaotičnom svijetu, ti mladi ljudi moraju progovoriti, a potrebno je vrijeme. Nije tu značaj u dvije minute jer treba ih slušati, gledati njihove finese, detalje. To se pitam. Hoće li oni dobiti to vrijeme, to svoje mjesto? Da se vratim na sebe s 18 godina. I ja sam razmišljala. Neću uspoređivati, ali hoću reći da je jednako bilo teško. Mladi čovjek uvijek vidi ono što mu se ne sviđa. A ono drugo vjerujem da će doći, napravit ću sve da to pronađem. U sličnim smo bili situacijama, hoću reći, teško je. A ja bih silno željela da se ti talenti razviju.
Što vas najviše može razočarati, a što oduševiti?
Jako volim čovjeka, čovjek je divan, dobar, i čovjek je zao. Snažan, jak i slab. A sada ubrati i pokušati to kontrolirati, upravo to, jer težimo postati dobri ljudi. Jer to i jest sastav i ne može sve štimati, mora biti nekih primjesa, dodataka, i onda zapravo sve štima. Čovjek je i racionalan i iracionalan, u balansu da pojednostavnim, iznad svega me zanima ljudskost i vidim isključivo nju. Vjerujem u dobro. Bijesnim, ljuta sam, a tada dobijem snagu, onako preko lijevog krila da živim i vjerujem u dobro.