Knjiga o četrdeset godina djelovanja braće Jakopin i njihove tvrtke prava je enciklopedija nautičke povijesti, uz jedinstvene zapise o njihovim projektima, ali i pojedincima koji su obilježili nautičku industriju. Osim faktografskog značenja, knjigu možemo promatrati i kao sintezu mudrosti koju su slovenski projektanti stekli tijekom godina, a koju nesebično dijele s čitateljima
Četiri desetljeća su prošla otkad su braća Japec i Jernej Jakopin i njihov J&J studio predstavili nautičkom svijetu svoje prve projekte. U povodu toga, pripremili su knjigu u kojoj možete naći nevjerojatno zanimljive zapise iz povijesti nautičke industrije, u kojima se zrcali strast i ljubav prema moru koje naši dragi susjedi njeguju, živeći i stvarajući uz sjeverne obronke Julijskih Alpa.
Kroz to vrijeme oni su iznjedrili gotovo 400 projekata, po čijim nacrtima danas plovi više od 70.000 plovila za razonodu, a njihovi su projekti osvojili i 119 međunarodno priznatih nagrada. Gotovo tri godišnje! Okušali su se i u svijetu proizvodnje, ali razvoj je bio i ostao njihov najjači adut.
Bio je to izvrstan povod za razgovor s Japecom Jakopinom, koji nam je predstavio knjigu u kratkim crtama i podijelio s nama zrnce svoje mudrosti, koja je plod druženja s vodećim ljudima nautičke industrije. Istina je da Japec toliko voli svijet nautike da bi ga pažljivi slušatelj mogao slušati danima, pa je ova priča samo povod da, ako volite nautiku, ne preskočite zaista vrijedno izdanje slovenskih genijalaca.
Njihova priča počela je u Jugoslaviji, u trenutku kada je europska nautika doživljavala veliki procvat. Japec smatra da su u pravom trenutku bili na pravom mjestu, pa je o počecima skromno kazao: ‘Tada to nismo znali, ali kada pogledaš unatrag, tada vidiš da ne bi ništa bilo ni od nas ni od našeg rada da u tom trenutku nisu bili prisutni svi uvjeti. Ali tada je Jadran oživio, a Elan je jedini bio u stanju napraviti tehnološko napredne brodove. Ja sam morao otići s medicinskog fakulteta, a ostalo je povijest…’
RAZDOBLJE OD TADA DO DANAS POKUŠALI STE PRIKAZATI U KNJIZI. ŠTO SE NAJZNAČAJNIJE U NJOJ NALAZI?
Meni je najdraži prvi dio, koji se zove ‘Story’ i koji donosi povijest našeg puta, jer to je putovanje kroz vrijeme i kroz nautiku, ne samo slovensku, nego i europsku i šire. Radili smo sa šezdeset brodogradilišta u cijelom svijetu, ali za mene ne postoje tvrtke, samo ljudi. Oni su bogatstvo toga puta. Od njih smo puno naučili, ti ljudi su bili iznimno kreativni i puno su nam dali. Susreti s tim ljudima su najznačajnije u ovih 40 godina, pa smo o njima u prvom dijelu knjige napravili i portrete, puno pričica karakterističnih za njih, a puno njih je već umrlo. Htjeli smo da se to ne zaboravi jer se puno toga izgubi, a spomenute osobe bili su iznimni stručnjaci i genijalci, nautičke legende…
ŠTO SU VAS ONI NAJVIŠE NAUČILI?
Definitivno je to želja za prenošenjem znanja. U nautici govorimo o industrijskom dizajnu koji ima puno disciplina, a u segmentu nautičke arhitekture najviše smo naučili od Douga Petersona, dizajnera triju pobjednika America’s Cupa, koji nas je zavolio i često dolazio u Sloveniju. On nas je iznenadio svojim stavom jer, baš kao i svi najveći znalci, dijeli znanje sa svakim koga to zanima i još je sretan kad ga se nešto pita. Najveći znalci ti sve kažu, nema nikakve tajne. Kad smo Douga pitali koliko zna više od nas, on je odgovorio – dvadeset i pet milijuna dolara, jer je toliko potrošio na tank testove koje mi do tada nismo napravili… Kada smo radili na projektu jedrilice Made in Slovenia, napravili smo konkurenciju tri biroa, sudjelovali su Doug Peterson, mi i Guillaume Verdier, koji je tada bio mlad dizajner, gotovo dijete. Radilo se o brodu od 30 metara i tada je Verdier bio relativno nepoznat i stalno je bio s Dougom. Dvije godine nakon toga održala se regata Vendee Globe, a Guillaume je imao četiri od pet prvoplasiranih. Nazvao sam ga da mu čestitam, a on mi je kazao: ‘Doug mi je sve prenio. Njegovo znanje nije otišlo u grob s njim!’ Meni je strašno drago da sam tome svjedočio, a danas smo kod projekta za BMW zbog toga bez problema dobili Verdiera za razvoj foilova. On se odmah odazvao i odbacio sve što je u tom trenutku radio… Sa svim ljudima koji se spominju u knjizi imamo prijateljske odnose, i to je nešto jako lijepo.
ŠTO JE JOŠ OBILJEŽILO VAŠ PUT?
To su odnosi s brodogradilištima. Radio sam za Jeanneau od 1988. do 1990., kada se rodilo poznanstvo, koje se produljilo kada je Beneteau kupio Jeanneau. Tada sam se svaki dan svađao s Jeanom Francoisom de Premorelom, koji je bio ‘mali mulac’, Bretonac, a i ja sam bio isti. On je tada radio projekt Lagoon i karbonske katamarane. Zbog toga su mu nedostajala tri prsta jer je stalno nešto rezao… Stalno je kritizirao naše nove proizvode i u puno slučajeva imao je pravo… Kada me nakon puno godina nazvao Bruno Cathelinais, nekadašnji direktor koji je značajno podignuo Beneteau, a njegova desna ruka bio je Dieter Gust, osnivač CNB-a, Jernej i ja smo došli na sastanak i tamo zatekli i Jeana Francoisa. Odmah sam im kazao da ćemo teško išta napraviti dok je on tu jer smo se uvijek svađali. Gospodin Cathelinais me ispravio kazavši da je Premorel tražio da dođemo… Ti odnosi koji su bili prisni i direktni također su bogatstvo našeg rada, a tako je bilo s mnogim tvrtkama s kojima smo surađivali. Uvijek smo težili da budemo okruženi ljudima koji znaju puno više od nas, jer to stvara osmotski pritisak znanja prema tebi, iako si najveći idiot za stolom – tako učiš. Ako si ti najpametniji, to ne služi ničemu.
ŠTO SE PROMIJENILO U OVA ČETIRI DESETLJEĆA?
Prije smo uvijek radili s osnivačima i vlasnicima brodogradilišta koji su sve radili da bi uspjeli. Danas su to neki fondovi koji imaju u glavi samo benefite za sebe, a ako tvrtka propadne, direktor će opet na LinkedIn. Prije si mogao nazvati nekoga; ako je bio problem s Harkenom, nazvali bismo Petera Harkena i ako neki dio opreme nije bio u redu, on bi u tjedan dana to sredio. Kad bismo imali problem s jarbolom, nazvali bismo jednog od braće Hall. Kad bismo primijetili da direktor radi nešto što je loše za tvrtku, porazgovarali bismo s vlasnikom, što je danas teško moguće. Mnoge tvrtke danas nemaju kompas, nego su poput aviona koji kroz maglu leti s autopilotom. To se, nažalost, promijenilo.
KOLIKI DIO KNJIGE ZAUZIMA GREENLINE, VAŠ PROJEKT U PROIZVODNJI JAHTI?
Greenline je bio odličan projekt koji smo 2008. pripremali za grupu Beneteau. Ponosno sam otišao s krasnom PowerPoint prezentacijom na francuskom jeziku u Pariz i prezentirao projekt Annette Roux, koja je inače rođena kao Beneteau. Žario sam od zanosa kako je to krasna ideja. Na kraju me ona pitala je li to hibridni pogon. Odgovorio sam potvrdno i ona me izbacila van. Poslije smo doznali da su napravili Lagoon 420 sa serijskim hibridom na četrdeset brodova. To nije radilo i to ih je tada koštalo puno milijuna eura. Bio sam očajan, a ostali Francuzi su mi kazali, ako je tako dobar projekt, da ga mi sami napravimo. Tako je rođen Greenline, da dokažem svima da je to stvarno dobro. Uz svaki projekt je vezana priča i to je dio knjige.
KAKVA JE PRIČA VEZANA UZ SHIPMAN?
Imali smo suvlasnika u Seawayu, financijsku instituciju i oni su inzistirali da gradimo brodove, ali mi smo se htjeli držati developmenta i ne biti konkurencija našim klijentima. Bili smo u jednom baru u Ljubljani, gdje su bili Doug Peterson, Bill Green, koji je radio karbonske jedrilice, i Giovanni Belgrano, vlasnik tvrtke SP Systems, koji je taman izmislio Sprint tehnologiju. On je predložio da gradimo karbonske jedrilice jer se tu radi o malim serijama, a čini se da nešto proizvodimo. To može biti i zabavno. Nakon još nekoliko piva obećao nam je svoju tehnologiju, a Bill Green je obećao obuku u izgradnji karbonskih jedrilica, jer su u Italiji taman završavali Prada 2. Tako je i bilo, njegovi sin i kći predvodili su tim od šest ljudi koji su nas naučili tehnologiju karbona, i tako je rođen Shipman.
U SVIH 40 GODINA NEMOGUĆE JE DA SU SVE BILE SLUČAJNOSTI. ŠTO MISLITE DA JE BILO KLJUČNO ZA VAŠ PUT?
To su bili radoznalost i srce za more i nautiku. Mene fascinira nautika, taj magnet je zapravo more, i zato se bavim i ronjenjem. Zbog toga što sam potrošio koljena u alpinizmu i turnom skijanju, sada ronim. Trenutno sam došao do dubine od 87 metara na dah, a cilj mi je dosegnuti 100 metara. Još samo – ili punih – trinaest je ostalo.
PO KOJEM STE KRITERIJU IZABRALI PROJEKTE KOJE PREDSTAVLJATE U KNJIZI, JER NIJE STALO SVIH 400, KOLIKO STE IH DO SADA POTPISALI?
Po srcu, to je kao da pitate majku koja ima puno djece koje joj je najdraže. Svih 400 projekata su naša djeca. Ipak su neki bili bliže srcu, a prva ljubav je bio Elan 31. Ni s jednim brodom nismo toliko prejedrili i imali toliko neprospavanih noći. Tu su i tri Jeanneau jedrilice, Sunbeam, te naši projekti Shipman, Greenline, Skagen, s njima smo se više povezali.
U POGOVORU SE SPOMINJE I BUDUĆNOST TVRTKE. KAKVA JE VAŠA BUDUĆNOST?
Moja intimna želja je da naš studio i dalje živi. Ako pogledate povijest nautičkih dizajnera, obično nijedan nije izdržao generacijsku tranziciju. Mi smo od samog početka željeli imati jaku ekipu, kod nas radi osam nacija u uredu i želimo da smo svi jedna obitelj. Imam veliku nadu da će mladi imati energije, kreativnosti i sposobnosti za vođenje našeg posla. Ništa nije zauvijek i ne znamo što nam budućnost nosi. Zbog toga smo i citirali Heraklita, da je put prema gore i dolje isti put. Imali smo sreću posljednjih 40 godina, i nadam se da će tako i ostati. Jerneja i mene uvijek pitaju kada ćemo u mirovinu. Nama je ovaj posao i veselje i hobi, a kako se iz hobija može ići u mirovinu?!
Fotografije Mlađan Marušić, Jure Korenc & Nicolas Claris
