Marina Cvetić: Duša Abruzza

Postoje ljudi koji čuvenu rečenicu Martina Luthera Kinga 'I have a dream' pretvaraju u stvarnost. Jedan od njih bio je Gianni Masciarelli, čovjek koji je u brdima Abruzza vidio ono što drugi nisu: vinograde sposobne za svjetsku slavu, sortu Montepulciano dostojnu velike pozornice i regiju koja je samo čekala da je netko ozbiljno shvati. Taj san nije ostao njegov usamljeni pothvat. Dijelila ga je žena koju je upoznao 1987. godine, Marina Cvetić, supruga i poslovna suradnica, a nakon njegove prerane smrti 2008., i nasljednica te vizije.

Danas Masciarelli vodi Marina, uz pomoć kćeri Miriam Lee. Od početnih 2,5 hektara vinograda, proizvodnja je narasla na 320 hektara i dva milijuna butelja godišnje. Vinarija je među vodećim proizvođačima crvenog Montepulciano d'Abruzza, a njihov Castello di Semivicoli, obnovljeni dvorac iz 17. stoljeća, simbol je luksuznog vinskog turizma i gostoprimstva. 

Marina Cvetić tijekom rujna bila je posebna gošća festivala Taste the Mediterranean u Malom Lošinju, gdje su se njezina vina točila na ekskluzivnoj večeri u restoranu Alfred Keller u Boutique Hotelu Alhambra. Bolja prilika za razgovor teško da se mogla poklopiti: linija vina koja nosi njezino ime obilježava 35. obljetnicu, a talijanski predsjednik Sergio Mattarella nedavno ju je odlikovao prestižnom titulom Viteza rada (Cavaliere del Lavoro).

MEĐU VITEZOVIMA RADA NALAZIMO IMENA POPUT ENZA FERRARIJA, GIORGIA ARMANIJA I MIUCCIE PRADE. KAKAV JE OSJEĆAJ NAĆI SE U TAKVOM DRUŠTVU, I ŠTO ZA VAS OSOBNO ZNAČI TO PRIZNANJE?
Primanje ovog odlikovanja za mene predstavlja iznimnu čast i duboku emociju, ali i veliku odgovornost, kako za mene kao ženu, tako i kao osobu koja je Abruzzo strašću i predanim radom učinila svojim domom. 

Ovo priznanje ne doživljavam samo kao osobni uspjeh, već ga želim podijeliti sa svojom obitelji, svim ljudima koji svakodnevno rade uz nas te samom regijom Abruzzo, koja nas neprestano nadahnjuje i koja je dokazala da se u svijetu vina može natjecati na najvišoj globalnoj razini. Ovo odlikovanje ujedno pripada i viziji Giannija Masciarellija, koji je od samoga početka nepokolebljivo vjerovao u izvanredan potencijal vina iz Abruzza.

VEZANI STE ZA VINO PRAKTIČKI OD DJETINJSTVA?
Moje prvo iskustvo s vinom seže u najranija sjećanja. Dio mojih korijena potječe od obitelji Buljubašić iz okolice Imotskog, gdje je moj djed radio bačve i vino. Sjećam se kako mi je baka povjeravala ključeve od konobe, a ja sam to mjesto u sebi zvala vratima raja. Voljela sam provoditi vrijeme s djedom dolje u podrumu, među bačvama koje je sam izradio, ali i vani, među redovima loze, tijekom berbe. 

Dalmacija je za mene ta mediteranska povezanost sa zemljom, s kulturom zajedništva oko stola, korijeni koje sam ponijela sa sobom kamo god pošla. Pravi početak, ipak, dogodio se onog trenutka kad sam upoznala Giannija Masciarellija.

SVI VINSKI ZNALCI SE SLAŽU KAKO JE MASCIARELLI PROMIJENIO SLIKU VINA IZ ABRUZZA?
Tako je. Gianni je kao vinar unio pravu revoluciju u Abruzzu, koji je bio poznat gotovo isključivo po masovnoj proizvodnji i jeftinim stolnim vinima. On je uveo radikalne promjene: drastično je smanjio prinose po trsu, uveo strogu selekciju grožđa i implementirao francuske hrastove bačvice (barrique) za odležavanje. 

Pokazao je da autohtone sorte Montepulciano i Trebbiano d'Abruzzo mogu dati strukturna, kompleksna i dugovječna vina sposobna za starenje. Te promjene su bile toliko radikalne da se u jednom trenu posvađao s vlastitim djedom, koji nije mogao razumjeti zašto siječe i baca zdrav plod te drastično smanjuje urod u vinogradu umjesto da teži što većoj količini grožđa, kako se u toj regiji tradicionalno radilo generacijama. Istrpjeli smo te kritike, a onda su krenula priznanja.

Naše remek-djelo, Villa Gemma Montepulciano d'Abruzzo Riserva, postalo je kultno vino i 2000. godine prvo vino iz regije Abruzzo koje je proglašeno najboljim vinom Italije od strane Gambero Rossa, uz niz od 14 uzastopnih Tre Bicchieri odlikovanja, nedostignut kod ijednog drugog talijanskog vina. Time je dokazao da Montepulciano pripada samom vrhu talijanskih crvenih vina, uz bok Amaroneu, Barolu i Brunellu.

KAKO JE BILO ŽIVJETI I RADITI S GIANNIJEM?
Imala sam veliki privilegij u životu: biti s čovjekom koji je bio jedan od mojih heroja. Gianni Masciarelli je bio hrabar, odlučan, ambiciozan, sanjar u najboljem smislu te riječi. Usred noći znao se probuditi s novom idejom koju je trebao isti tren staviti na papir, poput skladatelja koji smišljaju nove simfonije ili slikara koji svoju ideju moraju odmah prenijeti na platno. Imao je u sebi silnu količinu energije i vizije. Neke njegove poteze počinjemo shvaćati tek s odmakom od 10 ili 20 godina. 

Kada smo se sreli, postali smo srodne duše, osobe koje su se razumjele bez riječi i koje su jedna drugu gurale dalje…. Ja sam bila racionalna strana te jednadžbe. Vodila sam se Senekinom izrekom: 'Nijedan vjetar nije povoljan onome tko ne zna u koju luku plovi.' Organizirana sam i disciplinirana, volim imati jasno definirane planove i ciljeve. S druge strane, Gianni je bio maštovit i kreativan. Bili smo poput yina i yanga, dvije suprotnosti koje se rijetko tako spoje, pogotovo kad je riječ o muškarcu i ženi koji nisu samo životni, nego i poslovni partneri. 

U VOĐENJU TVRTKE POMAŽE VAM KĆI MIRIAM LEE. KOLIKO VAM JE VAŽNO PRENIJETI JOJ SVOJE ISKUSTVO I VRIJEDNOSTI, A ISTODOBNO JOJ DATI PROSTOR DA RAZVIJE VLASTITI NAČIN VOĐENJA POSLA?
Za mene se međugeneracijski prijenos ne svodi samo na odnos roditelja i djece, nego na susret različitih poslovnih kultura. Važno je sačuvati ono što smo godinama gradili, a istodobno ostati otvoren za nove ideje i drukčije poglede. Volim energiju i entuzijazam mladih ljudi, njihovu spremnost da propituju ustaljene načine rada i predlažu nova rješenja. Njihove me ideje vesele, ali važno je znati kako ih razviti, usmjeriti i pretvoriti u konkretne rezultate.

Da bi mogli preuzeti odgovornost, mladima treba pružiti znanje, iskustvo i kvalitetno mentorstvo. Želim da steknu sigurnost u vlastite sposobnosti i da ne preuzimaju samo određenu funkciju, nego razumiju što ona podrazumijeva i kako joj svojim radom mogu dati dodatnu vrijednost.

Jasno razdvajanje poslovnog i privatnog odnosa posebno je važno kada zajedno rade članovi obitelji. Onog trenutka kada moja kći uđe u ured, obiteljske veze ostaju pred vratima. Ondje sam ja Marina, a ona Miriam Lee. Nismo majka i kći, kao što u uredu nisam bila ni supruga svojem mužu. Svatko ima svoju ulogu, odgovornosti i područje rada koje mora poštovati.

Jednako mi je važno da svi koji rade s nama razumiju vrijednosti na kojima počiva naša tvrtka. Često kažem da svaki zaposlenik mora imati barem dio Marine i dio Giannija u sebi. Ne očekujem da nas oponašaju, nego da usvoje naš odnos prema poslu, predanost kvaliteti i svijest o tome da se rezultati grade disciplinom, trudom i dosljednošću. Važno mi je da razumiju zašto nešto radimo, a ne samo da slijede zadane upute. Na vodstvu je da svoju viziju prenese ljudima i objasni im što stoji iza nje. Tek tada svi mogu djelovati kao tim i održavati iste standarde, neovisno o tome tko se u određenom trenutku nalazi na čelu tvrtke.

OVE GODINE SLAVITE 35 GODINA LINIJE MARINA CVETIĆ, KOJA JE DOBILA IME PO VAMA….
Imat ćemo veliku proslavu i svjetsku turneju od Miamija do Dubaija, moja kći Miriam Lee se brine o organizaciji. Gianni je liniju Marina Cvetić stvorio iz poštovanja i ljubavi prema meni, a ja se o njoj osobno brinem već 25 godina. U svakoj boci tražim način da ostavim vlastiti trag, nešto što je prepoznatljivo moje. Želim da ta vina imaju karakter, da se pamte kao iskustvo, ne samo kao piće.

OSIM VLASTITE LINIJE, SVOJEDOBNO STE NA POKLON DOBILI I DVORAC…
Da (smijeh). Dok smo kao mladi bračni par putovali i prolazili pokraj dvoraca, Gianni je znao reći: 'Ovaj ćeš dobiti na poklon.' Ja bih se u šali pravila izbirljiva, znala bih reći: 'Ovaj mi se ne sviđa, previše je hladan.' Onda bi mi pokazao drugi, a ja bih odgovorila: 'Ni taj neću, u njemu sigurno ima duhova.' Bile su to naše male interne šale, naš način romantike.

Jedan dan Gianni je stigao kući s potpisanim ugovorom u ruci i rekao mi: 'Dobila si dvorac na poklon.' U tom sam se trenutku, priznajem, naljutila, jer sam vidjela u koliko je lošem stanju bio i koliko ćemo novca i vremena morati uložiti da ga vratimo u život. Na kraju sam se ipak prihvatila posla oko restauracije, i danas je taj dvorac Castello di Semivicoli naš vinski resort na koji smo jako ponosni.

KOJA JE VAŠA FORMULA USPJEHA?
Za mene je vino oduvijek bilo ogledalo života, potraga za ravnotežom. Dobar terroir je polazište, ali sam po sebi ne jamči ništa bez znanja koje ide uz njega. Treba znati da ne uspijeva svaka sorta na svakom komadu zemlje, treba poznavati povijest tog tla, gdje je što raslo prije dvije tisuće godina, konzultirati stare zapise, imati uz sebe pravog agronoma. No najviše od svega, taj terroir moraš nositi u sebi, jer tek tada on progovori kroz vino. 

Priroda traži da je slušaš, ne da je nadjačavaš. Onaj tko s njom postupa grubo, prije ili kasnije ostaje bez dobre berbe. Danas svi pričaju o održivosti prirode. Ali nitko ne govori o održivosti rasta. Ne možemo samo rasti i rasti, i proizvoditi i proizvoditi. To je ta težnja balansu i harmoniji o kojoj sam govorila.