Englezi bi rekli ‘perfect moment’. Samo par tjedana nakon prvog teksta naš novi kolumnist Filip Jurišić osvojio je svjetsku broncu u klasi ILCA 7 i ostvario jedan od najvećih uspjeha u povijesti sporta na otoku Hvaru. Ovo su njegovi dojmovi iz Meksika
Povratak u Meksiko nakon punih šest godina, kad sam na istom mjestu jedrio Svjetsko prvenstvo i završio na 30. mjestu. Bila je to godina u kojoj sam sve češće imao izlete u prvih deset na Europskim prvenstvima i regatama Svjetskog kupa, međutim Svjetsko prvenstvo je uvijek bila regata posebnog izazova. Biti u prvih deset na Svjetskom velika je čast, a osvojiti medalju nešto je posebno što samo nekoliko ljudi uspije ostvariti.
Početkom svibnja stigli smo Jozo Jakelić (trener), Dario Karamatić (fizioterapeut), Tonči Stipanović, Pavlos Kontides, Bruno Gašpić i ja u Meksiko. Vruć i sparan kakvoga pamtimo od zadnjeg puta natjerao nas je da se više dana posvetimo aklimatizaciji i prilagodbi. To je jako bitna stvar jer u protivnom kako se bude dizao intenzitet regate, tijelo neće biti odmorno i spremno za ono najbitnije, a to je šest dana borbe na moru.
Uz to kao da je trebalo biti tako, charter brodovi koje smo rezervirali nisu bili dostupni jer kontejner kasni… Jozo je već ljut jer ne ide sve po planu i propuštamo uvodne treninge koji su nam bili itekako bitni. Svaka minuta na moru nam je jako važna da se upoznamo s uvjetima koji vladaju Riviera Nayarit zaljevom. Inače taj zaljev (širina cca 16nm) prepun je morskih kornjača, dupina i manjih vrsta morskih pasa, doslovno kao prirodni akvarij.
Ostalo je par dana do početka regate, nabrijanost i koncentracija se osjeća u našem timu, kao i u marini među ostalim jedriličarima. Svi glume i pokušavaju biti opušteni, ali nervoza u iščekivanju prvog dana regate ne može se sakriti. Charter brodovi u kojima smo svi obavezni jedriti izgledaju odlično, čini se da su svi u milimetar slični i naravno to daje jednu, onu staru, ali uvijek iznenađujuću sliku gdje nitko nema naviku i poznavanje svog broda u kojem si svaki dan već svi idemo podjednako i razlike u brzini ostvarive su jedino fizičkom spremom, tehnikom i znanjem taktičkog i strateškog jedrenja.
Samopouzdanje koje gradiš tijekom cijele zime i regatne sezone poljulja se u par dan prije Svjetskog prvenstva. Naravno, svjestan si koliko si radio za to, gdje su tvoje mogućnosti, ali jedna od bitniji stavki – iskustvo zna da svaka regata donosi svoje zamke na koje treba biti spreman.
Prvi dan (treće i šesto mjesto)
Super ulazi u cilj za otvaranje regate. Mali bolovi u skočnom zglobu koje još osjećam od prije početka regate, ali radim sve da ih otklonim.
Drugi dan (14. i 13. mjesto)
Prve orce sam jedrio kroz lošiju stranu što je rezultiralo okretima oko 30-40 mjesta na prvim bovama. Uz jako brz dionice niz vjetar (krme) i druge orce uspijevam se izvući na još uvijek dobra mjesta u prvih 15.
Treći dan (deveto i treće mjesto)
Zadnji je dan kvalifikacija, imam super ulaze i jedino što trebam je dvije regate bez odbacivanja kako bi mirne glave, visokog samopouzdanja ušao u prvi dan finalnih jedrenja.
Četvrti dan (treće i 51. mjesto)
Prvi dan je finala, muška regata dana ‘kreće’! Prvo jedrenje i odlično treće mjesto. Drugi start bio sam malo rezerviraniji na pinu (lijeva strana startne linije) i jako brzo sam se našao u nepovoljnoj situaciji iz koje se trebam što prije izvući do čistog vitra.
Čekam momenat u liniji za virati i doći do čistog zraka, međutim brod o kojem ovisin je Englez Michael Beckett (europski prvak) s kojim sam već imao epizodu sudara i protesta u Splitu na Svjetskom prvenstvu 2017. Michael je pravi britanski mentalitet i pomalo prgav ‘personaliti’… ne popušta ni rođenom bratu.
U momentu procijenim da mu mogu proći po provi (iako nisam na kursu i uzdama koje imaju prednost) i odlučim virat, ali on se odlučio napasti i mijenja smjer koji izazove blagi kontakt i prisiljava me na iskupljenje (okret jedrilice dva kruga). To sam morao napraviti kako bi se izolirao od daljnjih prosvjeda za zelenim stolom.
U toj situaciji nakon starta, ispod zida jedara u sekundi sam se našao doslovno u šah-mat poziciji. Borba do kraja, sve radikalne opcije isprobam, ali na kraju ipak 51. mjesto. Ulaskom u cilj brišem iz glave tu regatu i fokusiram se na daljnju rutinu koja mi je neophodna za nastavak prvenstva.
Peti dan (33. i prvo mjesto)
Sve je isplanirano za prvu regatu, izgleda jednostavno, ali baš tad je najopasnije. Loš start uz regatni brod (desna strana startne linije) i eto me opet u problemu tj. situaciji u kojoj ne ovisin samo o sebi… Borim se, čekam priliku, propuštan jednu šansu tijekom prve orce, ali ne odustajem i na kraju ipak 33. mjesto koje me već znatno udaljava od postolja.
Jozo je sad već vidno ljut, koristi onu zadnju kartu za aktivaciju mišićnih i moždanih vijuga, vika i udaranje šakom po konzoli gumenjaka. Ljut sam i ja kad propustim ovakve situacije, ali svjestan da se u preostala tri jedrenja nalazi još puno, puno bodova ili kako bi moj cimer Pavlos rekao ‘brate, ima tu još puno hrane do kraja!’. Pavlos inače voli puno jest pa mu je valjda lakše i draže motivaciju tražiti i uspoređivati s hranom. S tim stavom ulazim u zadnje jedrenje toga dana. Odlučim se za oštar start na pinu s Tončijem Stipanovićem. Izgleda odlično, ali odluka prije starta je da u ovoj regati ne taktiziran…
Odlučija sam se na malo veći rizik jer mi to trenutno treba… Upalilo je! Od prve bove Tonči je držao drugo mjesto, a ja vodeće. Tako ulazimo u cilj. To je prvi put u povijesti da su dva hrvatska jedriličara osvojila prva dva mjesta. Jozo nas je dočekao s tradicionalnom besom za pobjedu. Idemo dalje!
Šesti dan (dva druga mjesta)
ZADNJI DAN je uvijek poseban! Bez obzira jel se boriš za medalje ili si na 20., 30.mjestu, uvijek je ludo jer nitko ne kalkulira i svi se, kako bi skijaši rekli ‘bacamo na glavu’… Ulazim s 20 bodova zaostatka do medalje…znam da je moguće, al opet nije ni malo! Strategija je spremna, motiva ne fali, noge bole, al me nije puno briga…nemam šta izgubiti! Nalazim se na 8. mjestu. Nije loše, ali svjestan sam da biti 4.,5.,8., ili 10. dugoročno ne znači ništa.
Došao sam u Meksiko s onim osjećajem da to ja mogu (imam i svjedoke) i s tim stavom samo želim odjedriti regatu do kraja. Ta zadnja dva jedrenja teško da mogu i prepričati. ‘Ko tamo nije bio i vidio možda nikad neće znati koliko je to sve blizu i koliko je faktora odlučivalo o uspjehu ili neuspjehu. 7-8 nas je u igri za tri medalje!
U prvom jedrenju upisao sam drugo mjesto, a isti sam plasman osvojio i u posljednjem jedrenju na prvenstvu. Ulazim u cilj i vidim Jozo i našeg trenera sparing partnera japanske reprezentacije Yoichija raširenih ruku! Ništa mi nije bilo jasno! Znam da sam dao sve od sebe, znam da su osim dva druga mjesta. jedino bolja dva prva mjesta.
Zahvalan sam na takvom danu i jedrim prema Jozi i Yoichiju kao da je prvi dan regate i idućih pet dana se još jedri. Jedrim prema njima i promislin, Pavlos nije bio puno iza mene što znači da ima medalju, Tonči je jako blizu mogao bi i on…hm, onih 20 bodova ipak nisu bili tako daleko, tu negdje sam i ja! Stižem do gumenjaka i pitam Jozo šta ovo znači, on me grli i viče ‘imaš broncuuu!’ U isto vrijeme plačemo. Ne mogu niti slovo izgovorit!
U Split smo sletjeli u kasnu uru. Nisam očekivao toliko ljudi. Uspio sam se i rasplakati pred TV-kamerama. S aerodroma odmah krećemo u Mornara. To je već tradicija. Ekipa koja je s nama i kada je dobro i kada je loše. Stigli su mi i prijatelji s Hvara.
Dan kasnije krećem na svoj otok. Imam tradiciju da nakon svake regate odem na Hvar, makar na par sati. Vozim se navečer u posljednjem katamaranu za otok, a pred očima su mi slike dočeka koji su moji Hvarani za mene organizirali kada sam osvojio europsku medalju. Kad smo bili u kanalu, kapetan me zamolio da dođen na komandni most. Još nisam bio svjestan što se sprema.
Uplovljavamo u luku, špalir brodova oko nas, a riva puna mojih Hvarana. Suze su mi krenule na oči. Nasrid pjace je bina koju je grad Hvar napravio za tu prigodu i moj Laser na njoj. Poseban momenat, imao sam osjećaj kao da lebdim u nekom svojem filmu.
Taj dan nikad neću zaboraviti. Taj osjećaj da se ljudi zajedno vesele tvojem uspjehu je neprocjenjiv. Pjaca je bila najsritnije misto na svitu. Plima emocija u Hvaru.
NE MOGU VAM OPISAT KOLIKO MI OVO ZNAČI!!!
