Mogu li oblikovanje budućih superjahta usmjeriti grafiti, ulična umjetnost ili ilegalni reklamni letci? Marnix Hoekstra i Bart Bouwhuis, direktori nizozemsko dizajnerske kuće Vripack, vjeruju da – dospiju li u prave ruke – svakako mogu
Nesvakidašnja priča o ovom studiju počinje 1961., kada je jedan čovjek u Amsterdamu počeo oblikovati brodove – do danas, 54 godine kasnije, izrastao je u najsveobuhvatniju dizajnersku kuću na svijetu, zašavši u svaki aspekt dizajna jahta i ostvarivši uspješno više od 7.000 projekata. Taj je čovjek bio Dick Boon, a kompanija koju je stvorio i danas nosi isto ime: Vripack. Boon je karijeru započeo kao nezavisni dizajner, izrađujući nacrte većinom malih brodova za brodogradilišta i pojedine naručitelje.
Raspon modela uključivao je motorne brodice, jedrilice i tradicionalna plovila ravnog dna od drva i čelika. Bez i najmanje sumnje, Dick Boon unio je vizionarsko svjetlo na području oblikovanja jahta. Kako je kompanija rasla, tako je i zapošljavala nadarene ljude, sve do sadašnjih 80, raspoređenih u pet raznih disciplina po kojima se studio Vripack izdvaja iz mnoštva. Kompanija se ne razlikuje samo po načinu na koji radi – stvarni začetak njihove različitosti leži u načinu razmišljanja njenih direktora.
Marnix J. Hoekstra i Bart M. Bouwhuis, obojica diplomanti Sveučilišta Haarlem, suvlasnici su Vripacka, izučeni navalni arhitekti koji su došli raditi u kompaniju prije nešto više od deset godina, u vrijeme kad se Dick Boon povlačio u mirniji život da bi krstario Sredozemljem brodom koji je sam dizajnirao upravo za tu namjenu. U svega nekoliko minuta od slijetanja na amsterdamski aerodrom Shiphol bilo nam je jasno da će to biti intervju posve drugačije vrste. Nismo krenuli prema gradiću Sneeku, gdje su im uredi, tik uz marinu na kanalu, nego u samo srce Amsterdama. Parkirali smo u podzemnoj garaži i našli se usred užurbanog grada, te krenuli u sporednu ulicu manje zakrčenu prolaznicima.
Dok smo tako koračali, zapravo smo sudjelovali u onom što Bart i Marnix nazivaju ‘trendovska šetnja’. ‘Nadahnjuje nas ono na što naiđemo na ulicama u gradovima diljem svijeta’, kaže Marnix. ‘Primjerice, grafiti se danas općenito spominju kao ulična umjetnost i u društvu se više cijeni talent njihovih autora. Svaki od njih ispisuje svoj kulturni komentar u obliku uličnih slikarija.’ Dok šećemo, oni nam objašnjavaju koliko je ulična umjetnost napredovala od slikanja raspršivanjem boje do izražajnih načina kao što su razne naljepnice, otisci s pomoću šablona, kolaža i čak cjelovitih trodimenzionalnih instalacija. Dvojica direktora, međutim, nisu jedini članovi onog što nazivaju VriThink.
‘Mnogi od našeg osoblja dio su ulične vojske promatrača trendova’, objašnjava Marnix. ‘Bavimo se time u deset najvećih i najvažnijih svjetskih gradova – šećemo svakim od njih da bismo stekli dojam što se zbiva na ulicama i u dućanima, nastojeći zamijetiti što je i gdje relevantno za trend. Među nama, snimimo i više od 10.000 fotografija godišnje, ali samo onoga što je po našem mišljenju novo i važno. Svaka od tih snimki, s podacima i opisom motiva, ulazi u našu bazu podataka kao referentna, ili da posluži u trenutku potrage za inspiracijom’, kaže Marnix. Ali funkcionira li to?’ pitamo. ‘Da, mislimo da funkcionira’, kaže Marnix.
‘Pogledajte Envy iz nove serije što je gradi Admiral Tecnomar. Tu smo liniju oblikovali za njihova novog klijenta, mladog vlasnika koji živi životom celebrityja: skicirali smo je slijedom trenda koji teži transparentnosti i jasnim linijama, koji smo iščeprkali iz naše baze podataka. Ta je jahta presječena na odvojene razine, s otvorenim središnjim atrijem, jer smo htjeli ostvariti transparentnost bez oslonca na obilje stakla.’
Posjetili smo Droog Hotel, izlog krcat dizajnerskim idejama i inovacijama. Klik, klik, klik… začuo bi se Marnixov fotoaparat svaki put kada bi spazio nešto novo i uzbudljivo. Skelom smo prešli rijeku Ij i posjetili NDSMwerft, nekadašnje brodogradilište koje je nakon prestanka rada procvalo kao golem i dinamičan kulturni centar. Sad ugošćuje festivale, razne umjetničke izvedbe i izložbe. Postalo je i dom mnogim umjetnicima, obrtnicima i kazališnim producentima, pa je čak i obližnja lučka dizalica pretvorena u čaroban trosobni hotel.
‘Naše je poslanje graditi što bolje brodove u što manje vremena, ali to ne znači da ćemo jahte graditi jeftino, nego vodimo računa o tome da je vrijeme novac, pa ako možemo projektirati jahtu koja će biti sagrađena u 25 posto kraćem roku, onda smo postigli što smo htjeli’, kaže Marnix. ‘Također’, dodaje Bart, ‘Kada kažemo bolje, mi ne mislimo na veću kvalitetu, jer je nju teško objasniti od jednog projekta do drugog. U našem slučaju to znači bolju pomorstvenost, bolje izvedene tehničke aspekte i bolju primjenu materijala. Kada stvaramo superjahtu, ili gradimo bilo kakav brod, to su nam kritični koraci prema remek-djelu, a ne samo promišljanje plovila za razonodu. Dugoročno, oni nas vode racionalnijoj potrošnji goriva, većoj brzini i udobnosti.’
Dva izvanredno važna projekta koji su izašli iz te kuće u njenim ranim danima bile su serije jedrilica Argonaut i motornih jahta Aquanaut, a slijedio je niz motornih jahta dalekosežne brazde pod imenom Doggersbank, 1968. godine. Prototip je mjerio skromnih 35 stopa (10,80 m), ali je 1971. sagrađen i prodan Doggersbank od 50 stopa (15 m), da bi se već 1973. pojavila verzija od 62 stope (19 m), godinu dana kasnije i ona od 78 stopa (24 m). U kasnijim desetljećima, pod imenom Doggersbank isporučeno je više od 500 jahta u velikom broju različitih inačica. Sve se promijenilo izumom računala. U Vripacku su zdušno prihvatili svaki aspekt računalnog oblikovanja, pa i dosegnuli savršenstvo u prilagodbi – u nekim slučajevima i stvaranju vlastita – softvera.
Ishod je bio dizajn Turmoila, prve jahte ovog studija u kategoriji explorer, s kojom je napušten koncept ‘svadbene torte’ s palubama natrpanim jedna na drugu, a koja je očito katapultirala Vripack u arenu superjahta. Danas Vripack djeluje kao studio za produkt-dizajn, projektiranje u strojarstvu i navalnu arhitekturu, te kao posrednički ured u poslovima od oblikovanja i gradnje do savijanja limova, proračuna pozicija brodskih sustava, dizajna interijera i upravljanja gradnjom jahta do posredovanja u kupoprodaji, pri registriranju brodova i pribavljanju dokumenata o klasi. Sjedište kuće nalazi se u gradiću Sneeku u jugozapadnoj Friziji, nizozemskoj regiji poznatoj po bezbrojnim kanalima. Divno je to mjesto, gdje smo proveli noć u Hotelu de Wijnberg, odnosno krasnom tradicionalnom Dutch Pubu i restoranu koji služe istoj svrsi još od 1651. godine.
Kroz prozor nad kanalom mogli smo sljedećega jutra vidjeti Barta i Marnixa kako stižu brodom i strpljivo čekaju da nas povedu na sljedeću etapu naše pustolovine. Stupili smo na Interboat Neo od 7 metara (23’), Vripackovu varijantu uvijek popularnog američkog plovila i isplovili uživajući u proizvodu kuće koji se odlikuje svim privlačnim stranama takvog dizajna: širinom, prostranim kokpitom sa sjedalima u pramčanom i krmenom dijelu, te upravljačkim mjestom za kojim kormilar stoji na nogama.
Za razliku od većine plovila te vrste, ovo ne pokreću izvanbrodski motori, nego jedan stabilni dizelski, ugrađen u središnjem dijelu brodice. Isplovili smo na kanal da bismo nazočili prvoj etapi natjecanja Frisian Solar Boat Challenge, šestodnevne utrke plovila pokretanih isključivo sunčevom energijom, na stazi dugoj 137 milja. Bart nam je objasnio: ’Danas smo ovdje da bismo promatrali brodice na solarni pogon, kako bismo istaknuli važnost oblikovanja njihova uronjenog dijela, kritičnog za maksimiranje autonomije i brzine koja se može postići uza solarne panele.’
I dok su brodice hitale prema sljedećoj postaji, mi smo se vratili na pristanište u vlasništvu Vripacka. I osnivač kompanije Dick Boon je sišao do mola da nas pozdravi. S neskrivenim simpatijama Marnix ističe: ‘Drago nam je da je tu, jer je Dick u tolikoj mjeri dio naše kompanije da ne možemo zamisliti vrijeme bez njega. Kad je pokrenuo kompaniju, Dick je prednjačio dizajnom i tehnologijom, onako kako mi danas vodimo u sektoru.’ Studio Vripack se čini vrhunskom radionicom u kojoj momci odrađuju projekte za gradnju superjahta svih vrsta. Možda su najslavniji u djelatnosti koja ne uživa osobitu slavu, ali ostaje činjenica da taj sektor brodogradnje ima valjanih razloga biti zahvalan Vripacku na njegovim nastojanjima – kojih će se i nadalje držati.
Fotografije Vripack