Duša ove vinske priče autohtoni je babić, i to dvadeset tisuća trsova na oko dva hektara većinom u vlasništvu obitelji Prgin
Okruženo mediteranskim raslinjem, stablima maslina i mirisom mora u zraku, malo mjesto Bilina u zaleđu Primoštena čini se kao neko provansalsko selo. No, ovo je ipak srce Dalmacije i ‘domovina’ babića, jedne od najzanimljivijih domaćih sorti, čiji se potencijal za vrhunska vina snažno razvio zadnjih godina.
Boutique vinarija Prgin
Uz nekoliko lokalnih proizvođača, Vinarija Prgin je jedna od najmlađih, ali zato s velikim ambicijama. Stara područna škola mali je, ali ugodan prostor u kojem su smještene i bačve i kušaonica, a spiritus movens nove dalmatinske vinske priče je Ivana Prgin Horvat. Nakon godina življenja u inozemstvu, primoštenski korijeni počeli su je privlačiti, pa se nakon preseljenja u Šibenik, pa u Primošten, našla u Bilini, gdje je pronašla svoj komadić mira, s djecom i suprugom Domagojem, s kojim osim braka dijeli i posao proizvodnje vina.
Ipak, vino je, za razliku od masline, puno dinamičnija priča, a sam proces proizvodnje vina zahtijeva uvijek neko novo traženje i to je ono što Ivanu intrigira. Kada je otac Goran Prgin, vlasnik NCP-a, započeo proizvodnju vina kao zanimaciju, Ivana je malim koracima preuzela taj ‘hobi’ i sama, ‘opijena’ vinskim lifestyleom, poslovnu priču vina odvela na jednu skroz novu razinu.
Duša ove vinske priče autohtoni je babić, i to dvadeset tisuća trsova na oko dva hektara većinom u vlasništvu obitelji Prgin, posađenih u svjetski poznatim vinogradima na Bucavcu, a suprugu Domagoju, inače profesoru povijesti, pripala je čast obrađivanja ovih amblematskih vinograda. Kamene mreže suhozida isprepletene ljudskim rukama u male suhozidne vlačice (kvadrate), koje je jednako onda kad su nastali tako i danas muka za obrađivati, ali koji daju jedinstvenu sirovinu iz koje nastaje ponos vinarije Prgin – Babić i Opolo.
Sirovina poslije prerade prelazi u drvene, i to veće bačve (hrvatski i američki hrast) od 500 litara, kako drvo ne bi imalo previše utjecaja na izvorno sortni okus. Trenutno se u Vinariji Prgin proizvede oko 13 tisuća litara sve tri sorte, od čega oko 5000 litara čini vrhunski babić, dok je ukupni kapacitet dvadesetak tisuća boca godišnje. Relativno novi na tržištu (prva berba je bila 2016.), već su prepoznati među ljubiteljima ove autohtone sorte, jer ima babića, ali babić primoštenski s Bucavca je ipak nešto zaista posebno.
Ponos vinarije Prgin – Babić i Opolo
Zato pri pokretanju vinarije, nikakav chardonnay, graševina ili malvazija nisu dolazili u obzir, jer ovaj kraj ima svog ‘bijelog konja’ za utrku, a riječ je naravno o autohtonom debitu. Potencijal debita Ivana vidi i osjeća u proizvodnji pjenušca i prosecca, koji je itekako tražen na tržištu, jer debit ima karakter laganog i pitkog vina sortnog okusa, te se modernom vinifikacijom može izvući iz dosadašnjih okvira podcijenjenosti.
Rose vina posljednjih godina uživaju strelovit uspjeh na globalnom tržištu i ova vina su mnoge vinoljupce privukla u svijet vina, jer su svježa, a i boja je primamljiva. Premda neki inzistiraju na provansalskoj boji (bljedoružičasta) dalmatinskih rosea, Prgin Vina nude opol malo drukčije boje, robusnijeg mirisa, a naročito okusa. Opol je ipak lakše vino, no jednako dobro ide uz predjela, pršut, sir, školjke, ali i uz dalmatinsku pašticadu, i ako je rose ambasador Provanse, zašto opol ne bi promovirao ovaj vinorodni kraj?
Babić iz 2018. godine koji smo kušali (uz mlado vino koje već pokazuje veliki potencijal), pune je boje i čvrstih tanina, s obiljem prirodne snage upakirane u voćne arome. Baš kako treba. Premda radovi na uređenju vinarije još uvijek traju, taj vječni ‘work in progress’ dio je ugodne atmosfere vinarije. Nekadašnji učiteljski stan u potkrovlju koji je Ivana vrlo kreativno uredila danas je boutique sala koja zbog starih greda izgleda vrlo nekonfekcijski, pa i intimno i potpuno opušteno za degustaciju Prginova debita, opola i babića. Naime, Ivanina vizija bila je degustacijski prostor za dvadesetak ljudi, te vanjska terasa za one ljubitelje vina željne tišine ovog pomalo zaboravljenog kraja.
Premda nema putokaza, ljeti kada zagužva u priobalnim mjestima, brojni posjetitelji otkrivaju ovo skrovito i mirno mjesto putem društvenih mreža, pa tijekom sezone nema problema napuniti tridesetak mjesta. Vinarija je idealna za mlade posjetitelje željne istraživanja ovih vinskih priča Dalmacije, a pogotovo za nautičare usidrene u obližnjoj marini, jer nude se i pjatance izvrsnog lokalnog pršuta i sira (kravlji, kozji i ovčji), uz kušanje debita, opola i babića.
Prijatelji Ivani u šali znaju kazati kako je napravila vinariju kako bi imala gdje pjevati, no kroz smijeh sama priznaje kako ima istine u tome, jer Ivana podjednako uživa u vinarstvu koliko i u glazbi. Tako se ljeti na platou ispred vinarije stvori mala pozornica, gdje vlasnica preuzima mikrofon, jer uz dosta posla u sezoni to joj dođe kao idealan predah. I čini se da joj podjednako dobro stoje obje uloge, jer obje zahtijevaju posvetu i strast, a prepustiti se uživanju je bit ‘bon vivre’.
Babić i pijetao
Da je riječ o moćnoj sorti iz koje se dobiva rafinirano i moćno vino, koje ili volite ili kojemu zbog snage niste dorasli, vidi se već na samoj etiketi Vinarije Prgin. Dizajnerica Mirna Ptiček na etiketi je uspješno povezala dvije lokalne tradicije, ‘zlatni kamen’ s Bucavca i lozu isprepletenu u liku pijetla, koji predstavlja obitelj Prgin (iz loze Pivčevih). Posve atipična, ali jasno prepoznatljiva slika, odmah daje naslutiti što se skriva u boci.
Tekst Filip Bubalo
Fotografije Mario Jelavić & Filip Bubalo
