Suhozid, igra bogova

by Yachts Croatia

Uvrštenje vještine građenja suhozida na UNESCO-ovu listu nematerijalne svjetske baštine priznanje je generacijama neimenovanih graditelja sa svih obala Mediterana

Legenda kaže da su jadranski otoci nastali iz igre bogova kad su pobacali višak stijena u more ne znajući što s njima, ali su tako lijepo rasporedili kamenje da su ostali zauvijek. Kada je čovjek počeo naseljavati ove krševite obale, možda je slijedio božanski primjer, jer nemajući ništa osim kamena i gole želje za preživljavanjem, dohvatio se kamena i izgradio impozantnu mrežu suhozida i objekata, od megalitskih prapovijesnih utvrda, preko malih skloništa u polju – trimova i bunja, do skromnih stambenih objekata i cijelih naselja, koja je stvorio ni iz čega – usuho. Jedan legendarni otočni novinar, nećemo mu spominjati ime, nek u miru počiva, jedan je od prvih koji je po škojima vodio turiste slijepe i gluhe, a na njihova učestala pitanja tko je i kada izgradio te nepregledne suhozide od samog mora pa sve do vrhova planina, furbasti škojar domislio se genijalnog odgovora – izvanzemaljci! I zašutjeli bi onda na trenutak prosvijećeni turisti, jer stvarno tko bi bio toliko lud da čupa iz zemlje kamen vapnenac, obrađuje ga i kleše po volji svojoj i gradi sebi kuće i ograđuje ogromna krška polja, puna kamenja koja leže tisućljećima i čekaju da ih netko obradi. Upravo je taj i takav mentalitet mukotrpno stvorio odraz čovjekov u prirodi, a te kamene strukture stvarane poglavito iz nužnosti postale su amblematične, kao snažno sredstvo povezivanja i poimanja identiteta lokalnih zajednica, stoga i jesu zaštićene kao nematerijalno kulturno dobro Hrvatske.

Suhozid Drywall

U želji skromnog težaka da nadvlada uvjete iznad i pod svojim nogama, stvorila se skromna, ali jedinstvena i neponovljiva arhitektura

Ako meandrirate morem kroz Kornate, nemoguće je ne primijetiti kilometarske mreže jednostrukih suhozidova, male ribarske kućice i ograđene oaze plodnog tla s pokojim stablom masline koje je uspjelo pustiti korijen na škrtom tlu. Upravo na Kornatima i po svim mjestima uokolo koja su živjela i još žive od Kornata, ali i na njima i od njih, naći ćete neke od posljednjih čuvara ove tradicije koja desetljećima polako nestaje. Regate na latinsko jidro na ovom području i sve što ide uz to, osnažile su volju i snagu Kurnatara, istu onu koja im je trebala za sate jedrenja ili jahanja do udaljenih lokacija, a lokalna identitetska kultura dobila je forcu za svoj novi zaveslaj i nove generacije nositelja tradicijske kulture. Zapravo nema otoka na Jadranu gdje nema nekog spomenika ljudskoj težnji da se sakrije od nevremena, ugrabi vodu ili ogradi djelić zemlje ne bi li preživio, i to sve propuštajući kamen kroz gole ruke. U toj isprepletenosti čovjeka, životinja i prirode, u želji skromnog težaka da nadvlada uvjete iznad i pod svojim nogama, stvorila se skromna, ali genijalno intuitivna i za svaki otok, svako selo, dol ili planinu, jedinstvena i neponovljiva arhitektura, a često, usudim se reći, prava umjetnost, jer gradili su to ljudi bez ikakva formalnog znanja, a opet genijalni u svom promišljanju okoliša i funkcionalnosti. Gledajući iz zraka sva ta krševita brda, rijetko se nađe padina, pogotovo na otocima, koja nije kultivirana suhozidnim podzidima, a prirodni nagib pretvoren u horizontalni komadić zemlje dostatan je za uzgoj loze, masline i svih plodova Mediterana. Stoga je i nedavno uvrštenje vještine građenja suhozida na UNESCO-ovu listu nematerijalne svjetske baštine konačno priznanje svim generacijama neimenovanih graditelja sa svih obala Mediterana, koji su ostavili nevjerojatnu baštinu, a koja zahvaljujući pojedinim udrugama, pojedincima i organizacijama odolijeva vremenu i aspiracijama modernog čovjeka.

Suhozid Drywall

Gledajući iz zraka sva ta krševita brda, rijetko se nađe padina koja nije kultivirana suhozidnim podzidima

Urbana kultura pustila je korijene u tradicionalnu arhitekturu i ponekad je mijenja do neprepoznatljivosti, ali ona konstruktivna izražajnost proizišla iz potrebe da se život drži u skladu sa škrtim krajolikom, vidljiva je uvijek i na svakom pa i najmanjem zidu ili kamenoj terasi koja odgaja nepregledne trsove loze, brani vjetru do maslina ili čuva dragocjenu vodu u gustirnama. Upravo je ta genijalna jednostavnost ključ dešifriranja formule za opstanak. Čovjek je davno počeo ispravljati oble linije prirode i stavljati ih u sebi razumljivije pravilne oblike i stoljećima usavršavao umjetnost i svoj odnos s kamenom. Zidine Dubrovnika, Trogira, Dubrovnika ili Pule, brojne palače i skriveni dvorovi unutar gradova, sve je to slagalica od blokova koje su na tisuće udaraca kamena i špice dotjerivali lokalni meštri i stavljali u forme, prave kutove, kvadrate i pravokutnike, da markiraju svoje postojanje i ostave gotovo pa vječan trag u kamenu. Nigdje se ta uzajamnost čovjeka i prirode možda ne vidi bolje nego u gradu Korčuli i malim škojima ispred grada – Vrniku ili Kamenjaku, koji su, oblikovani kamenom, stoljećima hranili potrebu ljudi da grade sebi kuće i u kamen utiskuju uspomene i tradiciju. Zahvaljujući toj geomorfološkoj pogodnosti, odnosno obilju kamena, i čovjekovoj sposobnosti da upravlja prirodnim resursima, naročito vodom, nicala su mjesta, a potom i gradovi diljem Jadrana i zaleđa. Zato i volim frazu ‘arhitektura opstanka’, jer to tradicijsko graditeljstvo uistinu i jest, arhitektura dirigirana gospodarskom djelatnošću, (samo)održiva u svakom pogledu, u potpunom ekološkom balansu, bez deficita za Zemlju. Danas gotovo nedostižan standard.

Suhozid Drywall

Bez glasa kamena, plavac ne bi bio tako opor, a pošip ne bi bio tako zlatan

A običaji kao identitetski fenomen, pa i medij nacionalne kulture – zamrznuto je iskustvo i znanje predaka prenošeno stoljećima, koje je ne samo oblikovalo prostor, nego i nas same. Na ovim prostorima ljudi su naučili živjeti s kamenom, od kamena, a ponekad i za kamen, no često gledajući ne slušamo i ne osjećamo kamen. Priča kamen, zapravo pjeva, i nisu to mitske priče, pitajte svakog škarpelina, klesara kroz čije je ruke prošlo tone blokova i izišlo nebrojeno ljepote, pjeva li kamen. Nećete se začuditi samom odgovoru, nego ćete čuti jedan sasvim novi jezik kojim se s kamenom i ponekad razgovara, a to je jezik intuicije. Taj se glas ponekad i pretače u onaj okus skriven u maslinovu ulju za kojeg ne postoji organoleptičke jedinice, nepca ga osjećaju jer bez njega plavac ne bi bio opor, a pošip ne bi bio tako zlatan. Stoga ne čudi da se taj glas suhozida tek odnedavno skromno počinje pojavljivati na etiketama i brošurama. To je onaj tercijarni glas, odnosno okus, to je onaj bouquet o kojem svi pričaju, a to je zapravo okus vapnenca i suhozida. Terroir, tvrde stručnjaci, tajna je formula vrhunskih vina i nema boljeg dokaza od Pelješca. Baš je tamo dom jednom od najamblematičnijih plavaca i dolazi iz ekstenzivnog suhozidnog područja oko Ponikava, gdje ova sorta, preko tankog sloja zemlje, pruža duboko korijenje u vapnenac i crpi iz njega ono što mu najviše treba i što trsove i grožđe puni snagom i karakterom ili bouquetom, ako baš želite. I upravo je to esencija suživota Dalmatinca s krševitim krajolikom, u njegovoj želji i intuiciji koja ga je vodila do te spoznaje da prirodu ne iskorištava bezglavo, nego da joj ponudi nešto iskreno, da je oblikuje u skladu s tradicijom i da će mu ona zasigurno vratiti, bio to okus jedne čaše vina ili kap maslinova ulja.

Tekst Filip Bubalo Fotografije I. Pervan, M. Jelavić, D. Peroš, M. Romulić & D. Pačić

Ružičasta svježina
Djeca boga Peruna