Skriveni arhipelag

by Yachts Croatia

Počastimo se otocima

Idula, Sestrice, Tun Veli, Vrtlac, Bršćak, Mrtovnjak samo su dio ‘razreda’ od stotinjak otoka i otočića koji su se stisnuli između Pašmana i Dugog otoka i koji brode nekim svojim smjerom, pomalo zaboravljeni od nautičara

Skriven, pust, prelijep, ponekad blizu, a prečesto udaljen, sve je to zadarski arhipelag inače, a naročito krajem rujna, posljednjih dana dugog toplog ljeta na jednoj điti punoj iznenađenja i nimalo slučajnih susreta, jer je upravo ovo idealno vrijeme da se ‘počastite’ otocima zadarskog arhipelaga i svim tajnama što ljubomorno skrivaju. Idula, Sestrice, Tun Veli, Vrtlac, Bršćak, Mrtovnjak samo su dio tog ‘razreda’ od stotinjak otoka i otočića koji su se stisnuli između Pašmana i Dugog otoka i koji brode nekim svojim smjerom, pomalo zaboravljeni od nautičara, što je u ovom slučaju za nas samo prednost. Prema jugu, ‘prosuti’ Kornati istinski su biseri Jadrana, a prema sjeveru Silba, Olib pa Lošinj na svoj su način intrigantni, a između njih, kao u nekom vlastitu bazenu, položeni su Iž, Rava, Sestrunj, Molat i, poput jednog ugostitelja sa Zverinca, kao da ne žele biti u turističkim vodičima, kartama pa i medijima. Stoga i nećemo otkrivati sve tajne ovog akvatorija, no kada pogledate fenomenalne fotografije uvala i otočića, tirkiznih plaža okruženih borovinom i obale pune iznenađenja, nadamo se da će se vaš žar za istraživanjem rasplamsati, a jedini način da ga ugasite jest da pođete i sami na sličnu avanturu.

Vodenjak

Kao luku polaska možete birati između Tribunja i Zadra, ovisno o tome idete li od juga prema sjeveru ili obrnuto, a ako ovisite o količini vjetra u vašim jedrima, krenite prema sjeveru, prema trima Sestricama, gdje će sigurno biti jutarnjeg burina ili popodnevnog maestrala. Na najmanjoj Sestrici u priču nas uvodi jedan svjetionik, a na srednjoj Sestrici prva je pješčana plaža okrenuta prema Sestrunju i naznaka ljepota što nas čekaju. Brodska linija iz Zadra dotiče se ovog otoka i premda ima mjesta za privremeni vez, klasična otočna priča, toliko slična svim manjim otocima na Jadranu, lišila je ovaj otok živosti (osim po ljeti), mladih, na kraju i trgovine, pa se namirnicama dobro opskrbite prije đite. U prvim jesenskim danima, u ovom akvatoriju plovilo je manje od 20-ak brodova, pa su mir i tišina bili glavni stanovnici vala poput Sabuše ili Konoplje na jugoistočnoj strani sljedećeg otoka – Molata. Prolazom kroz Sestrunjski kanal ulazite u zagrljaj Molata, koji zbog svog ‘kraka’ prema otvorenom moru čini velik zaljev idealan za sidrenje. U samom mjestu Molatu moći ćete obaviti brodsku ‘provištu’, a ako ste za predah od brodskog kužinavanja, okušajte sreću u konobi Vrtlac, gdje vlada neformalna atmosfera i uobičajeni meni za male otočne restorane. U vali odmah iza Molata, 20 metara dubine pogodno je za sidrenje, a nastavite li prema samom kraju zaljeva, otkrit ćete mjesto Brgulje. U samo jutro kada smo pristigli, kao da gledate neki stari film: tipična mediteranska scenografija gdje u malom portu skupina ribara isteže staru pasaru na kraj, a malo dalje postariji bračni par uz gunđanje kapetana izvlači vrše, dok mačka na obali čeka svoj obrok. Stari dio mjesta niknuo je na uzvisini (zaštita od gusara) i ako imate vremena, upustite se u šetnju, vjerujemo da će i usred ljeta biti mnoštvo ‘crno-bijelih’ kadrova koje ćete moći snimiti kamerom. Mi smo, pak, podigli dronove u zrak, jer mali Brguljski otočić, osim što je nautičarima omiljeno sidrište, iz zraka je nevjerojatno fotogeničan, a i s te visine pruža se nevjerojatan pogled kako prema jugu i Kornatima, tako i prema sjeveru i Kvarneru. Ipak, nismo se dulje zadržavali, jer smo htjeli imati mirno i bistro more kada dođemo na pravu senzaciju – lokaciju potopljenog broda sjeverno od svjetionika Veli rat.

Tatinjak

Ako nikad niste čuli za ovu lokaciju, pogledajte Gibonnijev spot ‘Ej, vapore’ i vidjet ćete kakav je bio ovaj brod (Michelle) prije dvadesetak godina, jer danas iz mora viri samo jarbolet i velika je ronilačka atrakcija, kojoj doduše treba prići oprezno s obzirom na pličine uokolo. Samo oko Dugog otoka je 50-ak otočića, a razvedenost je donijela i nekoliko nevjerojatnih lokacija poput Zmajeva oka, odnosno prirodnog bazena uz samo more kod Brbišćice. U Salima, Brbinju, Zaglavu i Božavi uređene su lučice u kojima se možete opskrbiti vodom i strujom, no najbliža svjetioniku je marina Baotić u Velom ratu, također dobro opremljena, a sam put do lanterne vodi kroz ‘Napoleonov drvored’, makadam kroz borovinu kao prirodni tunel idealan za skrivanje od ljetne žege. Tražeći dobar kadar za snimanje plaže, rekli bismo slučajno, mada to nipošto nije bila slučajnost, prihvatili smo poziv iz restorana Momi, gazde Dražena Mirkovića i chefa Ivana Buovca, da dođemo na janjetinu i ciple uhvaćene tog jutra ispred restorana. Poziv smo shvatili ozbiljno, pa smo prije toga krenuli u osvajanje još dviju najvećih atrakcija ovog dijela otoka. U ovo doba godine, oko osamsto metara plaže Sakarun, kao jedne od najpopularnijih plaža i zaštićenog krajobraza, bilo je gotovo prazno, s tek nekoliko brodova kao podsjetnikom na ljetnu groznicu. Nama se ipak više dopao Veli žal kod otočića Mežanj, čije pješčano dno i boje koje se iz dubinsko plave pretaču u tirkiznu, na fotografijama iz zraka izgledaju poput komadića raja, ali na nekoj drugoj planeti. Preko Velog rata krenuli smo i na Zverinac, pa iako smo potvrdili ‘morsku legendu’ o vlasniku restorana (nećemo ga imenovati) koji već 32 godine ima pauzu od 16 do 18.30, i za koje nema tih novaca, veza i gladi zbog koje bi prekinuo svoju tradiciju, uhvatili smo ga taman pred odmor. ‘Ovdje se kuha kako je meni činila none’, odgovorio je gazda kratko na pitanje o meniju, pa dvojbe nema, svakako posjetite Zverinac. S druge strane, otočić Rava, iako je najmanji otok u ovom društvu, proglašen je od strane mještana ‘centrom svita’, pa su u mjestu postavili i ploču. A istina je da je svit otišao s otoka, da trenutno živi tek 40-ak ljudi, od kojih je najmlađi davno prešao pola stoljeća. Na rivi se može privremeno vezati i obaviti kupnja u trgovini, a za centar mjesta i, naravno, svita, mora se prijeći nemali uspon na uzvisinu, a stara škola, ‘popova kuća’, te tradicionalna arhitektura uglavnom zatvorenih škura, podsjetnik su na neka življa vremena. U drugu ruku ta vremena možda i bolje da su iza nas, jer stari vojni potkopi u uvali Zagračina na Dugom otoku grubi su ožiljci ljudskih ruku u predivnoj prirodi, ali, za razliku od onih na Braču, održavani su i uredni, pa se može po potrebi i unutra vezati.

Ako nikad niste čuli za ovu lokaciju, pogledajte Gibonnijev spot ‘Ej, vapore’

Napuštajući Ravu smjerom prema Zadru, na putu nam se našao i mali uvučeni rukavac Vodenjak, s malenim Školjićem ispred, a ako ne nađete mjesta na jednoj od desetak bovi u uvali, za lijepa vremena slobodno se usidrite u okolici otočića i probudite se rano zbog predivnog izlaska sunca. I da se vratimo na Veli rat i restoran Momi koji je u sklopu kampa, a u koji smo doslovno banuli slučajno i ostali počašćeni kao malo puta do sada. Premda već zatvoreni nekoliko dana (otvoreni od 15. 5. do 20. 9.) nisu se šalili oko ručka, pa nas je dočekalo čak tri slijeda, ali onako po domaću, jer kuhinja se ovdje vodi jednostavnim principom – stari recepti i moderne tehnike spremanja! Gazda još uvijek ribari sa svojim ocem, a na meniju ima i jastoga, šampjera, škarpina, pa brudeta, gregada, peka, a verdura je od susjeda lanterniste. A nakon priče krenuo je slijed: souffle od kruha, pancete i pršuta s brudetom od liganja, potom paška janjetina s bižima, koja se jednostavno topila i ‘još živi’ cipli s blitvom. Nakon čarobnog deserta u kojem smo samo detektirali zelenu boju, poveo se razgovor o vinima jer chef Ivan je, kako i spada, sommelier na zadovoljstvo gazde Dražena. Potom je iz podruma izronio nevjerojatan Chardonnay sur-lie Krešimira Ivančića s Plešivice, od kojega su i oni ne skloni vinu zadovoljno trljali nepce. I ako ovo nisu sastojci za jednu istinsku priču o naravi ovdašnjih otočana i gostoljubivosti bez zadrške, ako ovo nije kontra klišejima da su boduli tvrdi i škrti ljudi, i posezoni kao najboljem dijelu godine da se ‘počastimo’ otocima, ne znamo što jest. Mi samo znamo da se prvom prilikom vraćamo istim putem.

Rava

Tekst Filip Bubalo
Fotografije Boris Kačan & Filip Bubalo

Jahtom do vinara