Aktivist predan očuvanju oceana i daroviti umjetnik, koji je održao izložbu pod nazivom ‘Inspiration over Devastation’ tijekom nautičkog sajma u Monaku, poveo nas je iza objektiva i dopustio da zavirimo u njegov život
‘Moj rad u sebi nosi poruku, no ne pokreće me želja da obrazujem svijet’, odgovara Shawn Heinrichs iskreno na naše pitanje. Razgovor je uzbudljiv, zabavan; Heinrichs odiše samopouzdanjem i čvrstoćom uvjerenja osobe koja pred sobom ima velike ciljeve, ali i osobe koja je mnogo vremena posvetila analizirajući učinkovitost i rezultate vlastitih poteza. Aktivist posvećen zaštiti oceana, Heinrichs stvara fotografije čija ljepota privlači pogled, vuče ljude u ocean. Čistoća fotografija i videa koja stvara ulijeva ocean u dušu, čini se da pročišćava. Umjetnost Shawna Heinrichsa ne treba objašnjenje, komentar, podnaslov, niti scenarij; ona je jednostavna i jasna, predstavlja interakciju ljudskog i morskog života u njezinu najizravnijem obliku. Kontrast između tanahnih modela odjevenih u lepršavu tkaninu, koji bez straha plivaju uz neke od najveličanstvenijih i gotovo mitskih morskih stanovnika, prenose osjećaj povezanosti. ‘Moje fotografije uklanjanju sve one elemente zaštite kojima se inače oboružamo za susret s oceanom; maske, peraje, boce s kisikom, koplja i kaveze u kojima ljudi siđu pod more da bi se susreli s morskim psima’, ističe Heinrichs. ‘Radije prikazujem osjećajnost, inteligenciju i ljepotu tih bića, koje otkrivamo tek kad im se pod morem pridružimo bez straha. Zapravo nama nije potrebna nikakva zaštita od njih, dok njih od nas itekako treba štititi.’ Rođen u Durbanu u Južnoafričkoj Republici, Heinrichs je prije preseljenja u Sjedinjene Države u osmoj godini provodio dosta vremena na obalama jednog od najbogatijih, najživljih podmorja na planetu. To je obilje života ostavilo neizbrisiv trag na Heinrichsovoj duši. ‘Od malih nogu gledam život u oceanu, naravno da je to na meni ostavilo traga. Vidio sam jata srdela kako se nasukavaju na pijesku plaža, peraje morskih pasa kako sijeku valove, tisuće dupina kako se igraju blizu obale, grbave kitove kako skaču… Ta je obala bila jedan od posljednjih mjesta na kojima je ocean bio kao nekoć. Dok sam rastao, mislio sam da su oceani takvi svugdje, a kasnije shvatio da sve to propada i to jako brzo. To mi je slomilo srce.’ Heinrichs se u 1990-ima počeo baviti ronjenjem, a ubrzo počeo kombinirati svoje dvije strasti – novootkriveno ronjenje i staru ljubav, fotografiju. ‘Odmah sam se zaljubio u taj nevjerojatan podvodni svijet i pokušao smisliti kao da zabilježim to što sam vidio. U to je vrijeme podvodna fotografija bila u povojima; mogli ste ispucati tri role filma i nadati se da ćete dobiti jednu pristojnu fotografiju, ili dvije, ako vas posluži sreća! Krajem 1990-ih, s pojavom prvih digitalnih kamera, moja karijera i moja morska strast konačno su našle zajednički jezik.’ Heinrichs je hvatao svaku priliku za istraživanje podmorja dok je tijekom karijere u jednoj start-up tehnološkoj tvrtki često poslovno putovao u Južnu Aziju. ‘Na aktivizam me potaknula spoznaja da svaki put kad se vratim na neko mjesto, tamo zateknem sve manje života. Jugoistočna Azija je vjerojatno jedno od najljepših mjesta na planetu, ali isto tako i najzagađenijih, najugroženijih. Tamo su morski psi umirali, ribe je bilo sve manje, koralji iščeznuli…’
Upitali smo Heinrichsa koji je najefikasniji način provođenja promjene na lokalnoj razini. ‘Možete vi educirati i propovijedati koliko hoćete, ali tek ako pokažete lokalnom stanovništvu da im je promjena financijski isplativija, nešto ćete postići.’ Heinrichs kao primjer navodi kampanju ‘Mermaid Among Giants’ za zaštitu kitopsine, koju je snimao 2012. na Filipinima. ‘Mještani su dugo bili izviđači za lovce na kitopsine; doslovno su živjeli od uništavanja te vrste. Ali danas će biti prvi koji će se obrušiti na vas ako samo krivo pogledate nekog morskog psa.’ Pojašnjava kako se povezao s njima. ‘Radio sam nešto u tom području vezano uz druge kampanje, kad su mi prišli neki ljudi i rekli da su se mještani u jednom selu ‘sprijateljili’ s kitopsinama. Naravno da sam bio u nevjerici, otišao sam provjeriti. I doista, ugledao sam trojicu mještana u drvenim kanuima, a uz njih su plivale kitopsine. Brzo sam izvukao fotoaparat iz torbe i zamolio vodiče da me prate i sljedećeg dana, a zatim otplivao do kanua i ostao uz njih dok su lovili ribu. Jeo sam s njima, spavao u njihovim kolibama, sprijateljili smo se. S vremenom je ta zajednica koja je prije preživljavala vodeći lovce do tih divnih životinja shvatila da se lakše zarađuje vođenjem turista do kitopsina. Stranci su bili spremni mnogo platiti da bi plivali uz njih. Oko godinu dana kasnije vratio sam se na Filipine s Hannah Fraser i ekipom na snimanje ‘modnog’ editorijala; snimili smo doista zadivljujuće fotografije, spojili modu i prirodu – i uspjeli. Ja sam praktičan aktivist, vjerujem da se moramo povezati s prirodom drugačije nego što nam to nalaže naš zapadnjački svjetonazor. Moramo stvoriti novi dijalog na globalnoj razini, pokazati stvarnost i dati svima do znanja koliko je djelovanje hitno potrebno, ali ne posramiti ih, nego nadahnuti.’ Vraćamo se malo unatrag i pitamo Heinrichsa kad je shvatio da želi napraviti mali zaokret u karijeri i posvetiti se očuvanju mora. ‘Krajem 1990-ih sam počeo shvaćati da su naši oceani ugroženi, vlastitim sam očima vidio kako propadaju. Kao i mnogi prije mene, postao sam ‘salonski aktivist’; potpisivao peticije, čitao izvještaje, pratio vijesti i slično. Pokušavao sam se informirati, ali osjećao sam se bespomoćno i nisam znao kako da utječem na bilo što. Mislim da je trenutak kad sam shvatio koji je moj put bio tek 2006., dok sam još radio u jednom tehnološkom start-upu. Povezao sam se s jednom grupom koja je pokušavala uspostaviti mrežu povezanih morskih rezervata u srcu Indonezije, u arhipelagu Raja Ampat. Prihvatio sam dvotjedni zadatak dokumentiranja života u oceanu i tijekom snimanja vidio nepregledna jata riba, fantastično mnogo vrsta koralja, cijeli taj ludo raznoliki ekosustav… ali niti jednog jedinog morskog psa. Dva tjedna i nijednu kitopsinu. Govorio sam sebi da sam došao u krivom dijelu godine, da su u toj sezoni negdje drugdje jer im je ondje pretoplo, a tada sam posljednjeg dana snimanja spazio ribarski brod u laguni do naše. Nekoliko nas otišli smo brodićem do njih i dok smo prilazili bliže, vidjeli smo da se oko broda mota jato muha. Dočekao nas je prizor kao iz horora – još krvave peraje mladih kitopsina sušile su se na palubi. Pažnju mi je privuklo nekakvo ljeskanje u vodi i kad sam zaronio i zagledao se kroz masku, vidio sam te kitopsine kojima su odrezali peraje, motali su se oko koraljnog grebena posve bespomoćno i znao sam da ih čeka duga i bolna smrt. Bio sam u šoku. Plakao sam.’ Dok Heinrichs nastavlja svoju priču, shvaćamo kako svatko od nas može pomoći. ‘Odmah sam znao da to moram pokazati svijetu i koliko god mi je bilo mučno, dohvatio sam fotoaparat i snimio video. Čim sam došao doma, postavio sam ga na YouTube. I danas je to najgledaniji video o ubijanju morskih pasa, pogledali su ga milijuni. Tog sam dana shvatio da više ne smijem biti salonski aktivist, da to nije dovoljno, da se moram doista aktivirati.’ Koristeći svoj obilni talent, Heinrichs je 2006. okrenuo leđa dotadašnjoj karijeri i od tog se trena posvetio nadahnjivanju milijuna svojim podvodnim fotografijama. ‘Kad vidite takvo što, svjedočite neporecivoj istini, ne možete više okretati glavu od toga’, objašnjava nam.
‘Financijski moja odluka nije imala smisla, ali osobno zadovoljstvo koje iz ovoga dobivam važnije je od svega drugoga, snažnije nego što sam i zamisliti mogao.’ Heinrichsove fotografije i videozapisi objavljeni su u tisućama novina, časopisa, u digitalnim medijima, prikazivani na televiziji i u kinima diljem svijeta. Dan nakon našeg razgovora s njim njegove su fotografije projicirane na Empire State Buildingu kao dio kampanje za dokumentarac ‘Racing Extinction’ na kojem je surađivao. Upitali smo Heinrichsa koji mu se trenutak pod morem urezao u pamćenje. Neko je vrijeme šutio, očigledno pretražujući po desetljeću nevjerojatnih doživljaja, no tada se odlučio. ‘Najdraža morska životinja mi je manta, velika raža. To su nevjerojatno inteligentne, prijateljski raspoložene, nježne životinje koje pršte od karaktera. Nemaju niti zube, niti žalac, posve su bezopasne i zbog toga ranjive, ali svejedno vole prilaziti ljudima. S njima sam se ugodnije družio nego s dupinima, pa čak i kitovima. Za jednog zarona uz Magic Mountain u Raja Ampatu proveo sam osam sati pod vodom, stalno se vraćao po nove boce s kisikom da bih se opet družio s mantama. Lelujale su oko mene, plivali smo zajedno. Bio sam okružen mantama dugačkim i do pet metara, bilo ih je posvuda oko mene u krugu od 50 metara. To me iskustvo oblikovalo, usmjerilo; dobio sam nevjerojatnu priliku upoznati raže kao da su ljudi, jednu po jednu. Od toga dana znam da ih moram štititi.’ Na ovo nastavlja priču o prošlogodišnjem iskustvu u vodama Indonezije, posve suprotnom tom prvom. ‘Kad sam konačno stigao do ribarskog broda, vidio sam kako ribar zabija svoje hrđavo koplje u leđa jedne predivne mante. Trebalo im je sat vremena da sirotu životinju izvuku na palubu, izrežu mačetom i tek tada zarinu koplje u mozak da je dokrajče. Sjedio sam i snimao, promatrajući kako život curi iz te životinje koja u prirodi ima životni vijek između 50 i 100 godina. A zašto? Zbog nekakvog navodno ljekovitog napitka kineske medicine za koji su potrebne škrge mante. Ništa mi od toga nije imalo smisla.’ Pred kraj razgovora pitamo Heinrichsa kako tehnički izgleda snimanje pod vodom i koliko je teško zamrznuti u vremenu takve trenutke, i to baš u vodi, koja nikada ne miruje. Pokazuje nam fotografije iz svoje serije ‘Mantin posljednji ples’ – možda ne posve slučajno – snimljene na Havajima. ‘Prije nego što smo mi prokazali to ubijanje manta za škrge, nitko nije niti znao da ih love, stoga smo okupili tim znanstvenika i proveli deset istraživanja na raznim mjestima na svijetu, dokumentirajući pokolj i istrebljivanje te vrste. Neoborivo smo dokazali financijsku isplativost očuvanja manta, zaradu koju donosi turizam povezan s njima – ronjenje s mantama donosi 100 milijuna dolara godišnje. To je bio dio našeg uspješnog nastojanja da mante uvrstimo u drugi dodatak Konvenciji o međunarodnom trgovanju ugroženim vrstama (CITES), iako je malo delegata uopće znalo što je manta. Mnogi su mislili da su to otrovne raže poput one koja je ubila Stevea Irwina.’
Heinrichs i njegov model Hannah Fraser shvatili su da moraju djelovati brže i tako je nastao projekt ‘Posljednji ples mante’. Otišli su snimati na Havaje. ‘Dali smo sve od sebe da tim projektom ljudima pokažemo kako izgleda druženje s tim životinjama. To je snimanje bilo jedno od najzahtjevnijih koje smo obavili. Morao sam okupiti tim usred Tihog oceana, dovesti ih do mjesta na kojem 3.600 metara duboka ledena voda udara o otoke usred ničega.’ A to je bio tek početak, kaže. ‘Zaranjali smo na tri do četiri sata u komadu, Hanni su se oko nogu motale opake zubate jegulje, a osim toga je bila privezana za greben da ne otpluta. Kisik je dobivala svakih nekoliko minuta. Morali smo postaviti mnogo rasvjete i, to bez kabela, da se životinje ne zapletu, pod vodom je bila hrpa ronilaca – neki za slučaj opasnosti, neki koji su pomagali meni, neki koji su držali kamere i druge aparate… svi smo se mi motali po istih nekoliko metara vode nastojeći ostati izvan kadra. A šlag na torti su same životinje; nikad ne znate što će one napraviti, niti kamo će krenuti. Snimanje pod morem izgleda kao da ste se zavukli u unutrašnjost švicarskog sata i izbjegavate sve te zupčanike, ali ipak uspijevamo stvoriti nevjerojatne fotografije. Rezultat našeg rada je i osobno zadovoljstvo i spoznaja da smo odigrali ulogu u zaštiti manta, nadahnuli nove generacije.’ Vrijednost Heinrichsova rada u zaštiti životinja očigledna je koliko i njihova umjetnička vrijednost, no možda je najbolji citat o Shawnu onaj Erika Olsena iz New York Times: ‘Da ste ugrožena životinjska vrsta, ne biste mogli pronaći boljeg prijatelja od Shawna Heinrichsa.’
