S tornjem crkve sv. Jurja kao jarbolom, Primošten je nalik na brod koji krmom dodiruje obalu. No, nije sva ljepota Primoštena na moru: treba zaći u ljuti krš zaleđa, gdje je čovjek stoljećima svjedočio moć svoje ustrajnosti, umijeće da živi s prirodom, a ne protiv nje
Primošten je osebujna aglomeracija, cijeli jedan mikrokozmos, koji se proteže ‘od mora do gora’ – od poluotočića koji se zove Primošten Selo do zaselaka u zaleđu, pod skupnim imenom Primošten Burnji, ili, paradoksalno – ali tako jest, Primošten Južni!
Gradić na poluotoku zauvijek je – primošten
Primošten Selo danas je poluotok čijom vizurom dominira crkva sv. Jurja, građena od 15. stoljeća te dograđivana do 17. stoljeća – a zapravo je nekadašnji otok, nasipom spojen s kopnom. Još u 16. stoljeću mjesto je bilo opasano zidom s kulama, jer je i nad jadranskom obalom visila stalna turska prijetnja. Kad je opasnost prošla, most je zamijenjen nasipom i taj uzak kanal zauvijek je – primošten…
U doba kad je nastajala i stasala stara jezgra kamenih potleušica, većinom i pokrovljenih kamenom, stanovnici Primoštena živjeli su jednostavno. Bilo je to ribarsko i težačko selo, selo sirotinje kakva je mahom jedina i živjela po tim zakutcima države nakon Drugoga svjetskog rata – pa je vlast 1947. godine odlučila toj sirotinji razdijeliti parcele u ljutome kršu, ne bi li zadržala ljude na zemlji… koja zapravo kamenjar bješe.
Čuveni vinogradi na položaju Bucavac
Tako je nastalo ono što je danas neslužbeni, ali općeprihvaćeni primoštenski brend: njegovi čuveni vinogradi, nasadi autohtone sorte babić u rasteru kvadrata oblikovanih u kršu.
Primoštenci su na brdu Bucavac, iznad današnje Marine Kremik, kao i po mnogim drugim okolnim brdima, golim rukama (i kičmom) učinili nemoguće: polubosi, polugladni, po zvizdanu… stvorili ono što se smatra spomenikom radu i pohvalom ljudskoj ruci – koji bi se mogao naći i na UNESCO-ovu popisu svjetske spomeničke baštine.
Iskrčili su surov krš, pravilno ga razdijelili u kasete, da bi dospjeli do šake zemlje te ih ograđivali i podgrađivali, stvarajući čudesan raster koji danas asocira samo na jedno: na Primošten.
Kad se na Selo gleda s Jadranske magistrale, koja je primoštenske vinograde presjekla 1966. godine, sve vam izgleda kao prije pola stoljeća; kada bi fotografija bila crno-bijela, mislili biste da je vrijeme stalo. Ali kad se zađe na primoštenski poluotok, novoizgrađeno – samim tim i nelijepo – trajno je narušilo sklad arhitekture koja je nastajala od ‘inženjera iz glave’, onako po mjeri vlastite tjelesne visine i množine vlastite djece, po ljudskoj mjeri.
Jutra su toj čeljadi počinjala još za mraka, kad se na magarcima i pješice prolazilo kamenim bespućem – da bi se kamena krčilo i od njega gradilo, stvaralo ‘polje’, podizalo kuće, a bogme i sebe, da se izdrži ta mukotrpna rabota.
Nekoć je i u zgradi UN-a na East Riveru stajala Gattinova fotografija primoštenskih vinograda, kao slika spomenika ljudskoj ustrajnosti, a u novije vrijeme, 2000. godine, na Svjetskoj izložbi ‘Flora’ u Japanu, u konkurenciji motiva iz 65 zemalja, upravo su primoštenski vinogradi – kao remek-djelo kulture krša i nasada u njemu – nagrađeni zlatnom medaljom i posebnim priznanjem.
Kad iz Primoštena pri moru krenete preko Jadranske magistrale, uranjate u vinograde, maslinike, smokvike, svijet tovara i lokava – ona pod imenom Bojana, u Dragama, nekad je svojom vodom značila život za tridesetak sela i zaselaka primoštenskog zaleđa, pa je 1993. dobila spomenik na kojem piše: ‘Bojano, hvala ti što si nam kroz stoljeća život davala!’ Uranjate tad u svijet seoskih domaćinstava i dvora, jednostavnog života podalje od turističke vreve.
Gospa od Loreta
Otprilike pet i deset kilometara dijeli ta sela u zaleđu od onoga na moru, a sad su te ceste i putovi što do njih i kroz njih vode označene biciklističke staze na koje možete ući s nekoliko mjesta na magistrali, ili već kod Primoštena, pa prema poznatoj diskoteci Aurora, gdje se put račva – onim što vodi desno stići ćete do prastarog Prhova i čuvene crkve sv. Jurja iz 13. stoljeća, kao i do glasovite znamenitosti Primoštena Burnjeg, Jurlinovih dvora.
Krenete li lijevo, put vodi pokraj Šarićevih dvora, pa u Vadalj, Bratski dolac ili pak Kruševo s crkvom sv. Martina iz 13. stoljeća. Krenete li iz Bratskog dolca lijevo, eto vas u Širokama, pa kod crkvice sv. Jere iz 15. stoljeća te pokraj Gospe od Loreta i Krčulja, natrag do – Jurlinovih dvora.
Seoska gospodarstva u zaleđu Primoštena
Tko bi opisao tu mrežu putova, tridesetak sela, zaselaka, dvora – od kojih su mnogi danas, u svojoj jednostavnosti, atraktivni ugostiteljski objekti ili seoska domaćinstva i gospodarstva. Najbolje je uzeti kartu, može i stiliziranu, biciklističku, pa putovati njome prstom ili biciklom, odnosno automobilom, da biste zašli u Primošten Burnji, Južni, onaj u zaleđu – nešto najslikovitije na jadranskoj obali.
Naime, pojam zaleđa ovdje je relativan: to je ono zaleđe s kojega se često vidi more, a iz svakoga vinograda gore u brdu i u kršu vidi se svakako, što su vizure bez premca!
Jurlinovi dvori su muzej dalmatinskog načina života
Jurlinovi dvori, pak, svojevrstan su muzej života u tom kraju, živi spomenik, nezaobilazno mjesto Primoštena u zaleđu. Preuređujući dvije kamene kućice, potleušice naslijeđene od roditelja, don Stipe Perkov nije ni slutio da će postati pionir agro i ekoturizma, njegov autentični predstavnik.
Kud god oko krene, vidi kamen na kamenu, kameni krov, kamenicu za ulje, stare uporabne predmete, vidi sklad i ljudsku mjeru, ljepotu bez ostatka. Tko zna čitati tragove u prostoru i vremenu, vidi i žuljave ruke i zgrbljene škine koje su sve to stvarale, noge u grubim opancima koje su sve to uglačale. Ljetnih dana dvori mirišu lavandom, ružmarinom, kaduljom, pomidorama, điranima, murtelom, primoštenskim selom…
Tekst Jordanka Grubač
Fotografije Pexels, Unsplash, Ivo Biočina / HTZ, Zoran Jelača / HTZ, Aleksandar Gospić / HTZ, Darko Kesnjer / HTZ
