Pepu Guardioli pobjeđivanje je upleteno u DNK. Jedan od najuspješnijih nogometnih trenera svih vremena ima 22 trofeja s Barcelonom i Bayernom. Ljetos se Guardiola oprostio od njemačkog nogometnog diva nakon tri sezone i upustio u najveću avanturu dosad, kao trener Manchester Cityja u uvijek žestokoj engleskoj prvoj ligi
‘Kad bih morao predstaviti Pepa Guardiolu, rekao bih da je tip čovjeka koji preispituje baš sve; ne iz straha ili nesigurnosti, već zato što uvijek traga za savršenstvom’, napisao je o Guardioli nogometni novinar Martí Perarnau u svojoj knjizi ‘Pep povjerljivo’. Guardiolu, koji je 1. srpnja stao na čelo Manchester Cityja za plaću od 20 milijuna dolara godišnje (koju bi vlasnicima trebao vratiti u obliku trofeja Lige prvaka), engleski su igrači dočekali nervozno poput vojnika na smotri, a Perarnauova knjiga bogme im za to daje i povoda. Španjolski novinar, koji je Guardioli imao neograničen pristup tijekom njegove prve sezone u Bayernu (2013.-2014.), opisuje ga kao perfekcionista bezgranične, nemirne energije.
PRIPREME
Tko god bio na drugoj strani terena, Guardiola se priprema jednako: analizira i secira svaku pojedinost dok ne bude spreman na svaki ishod. Kad završi s time, kreće ispočetka. Maniel Estiarte, Guardiolina desna ruka u Barceloni i Bayernu, naziva to ‘zakonom 32 minute’. Pepa je nemoguće dulje od toga odvratiti od razmišljanja o nogometu, kaže, koliko god se trudili. ‘Pozovete ga na ručak u fini restoran u nadi da će bar na neko vrijeme prestati mozgati o nogometu, ali otprilike 32 minute nakon početka druženja shvatite da je u mislima odlutao na teren’, kaže Estiarte. ‘Zagleda se u strop i koliko god izgledao kao da vas sluša i kimao glavom, jasno je da ne obraća pažnju na vas. Vjerojatno razmišlja o rasporedu obrambenih igrača na lijevoj strani, ili centara, ili o tome koliko ih treba staviti na krilo… On vam ne može izdržati više od pola sata razgovora o bilo čemu drugome prije nego što se povuče u svoje nogometne misli.’
NADAHNUĆE (2. svibnja 2009., Real Madrid vs. Barcelona)
Dan prije utakmice – a 1. svibnja je bio praznik – Guardiola je promatrao protivnika tijekom treninga. Dva je dana proučavao momčad kojoj su se trebali suprotstaviti, tragao za njihovim slabostima i opažao u čemu su dobri. Pogledao je niz cijelih utakmica, mnogo isječaka koje su mu pripremili asistenti. Dan prije utakmice zatvorio se u ured, pustio laganu glazbu i zadubio se u strategiju. Tragao je za nadahnućem. Taj postupak ovako opisuje: ‘Prije svake utakmice zaključam se u ured, sjednem za stol s papirom i olovkom, pogledam dvije-tri snimke utakmice, mnogo toga bilježim. Tako nalazim nadahnuće – zapravo ono nađe mene i u trenu mi je jasno koji je smisao moje profesije. I znam što trebam raditi i znam da sam pronašao rješenje – kako dobiti utakmicu. Nadahnuće me posjeti na svega minuticu, možda 80 sekunda, ali u tim trenucima shvaćam sav smisao svojeg posla.’ Dan prije utakmice, 10 sati navečer. Svi su drugi već bili otišli, uključujući Pepove asistente. Sjedio je u slabo osvijetljenom uredu gledajući Messija kako trči po golemom Bernabéuu, posve sam nakon što je ostavio za sobom obrambene igrače Madrida. Guardiola je odmah shvatio što gleda i iste sekunde dohvatio telefon. Nije nazvao savjetnike, pa čak niti centar momčadi Xavija, već Messija. ‘Leo, Pep je. Shvatio sam nešto važno. Jako važno. Dođi do mene. Odmah, molim te.’ U 10 i 30 netko je tiho pokucao na vrata njegova ureda i ušao je 21-godišnji Leo Messi. Guardiola mu je pokazao istu snimku koju je maloprije sam gledao, pokazujući mu golemi prazan prostor pred njim. Rekao je Messiju da ga ubuduće prigrabi i iskoristi. Taj je prostor postao Messijeva zona.
OPSESIJA
Pepa nije lako opisati. Nema jedne jedine riječi koja bi sažela sve osobine tako složene ličnosti kao što je njegova. Ponekad je čvrst kao da je od čelika, ponekad mekan poput maslaca. Ipak, jedna bi ga riječ mogla sasvim pristojno predstaviti: opsesija. ‘Ako strast prema detaljima i savršenu spremnost nazivate opsesijom’, kaže Pepov prijatelj Xavier Sala-i-Martín, ‘onda to opisuje Pepa, to da. Ali ja bih prije rekao da je opsesija negativna riječ, a ne možete negativno opisati nekoga tko toliko voli svoj posao i pokušava u njemu postići savršenstvo. Pep je opsjednut nogometom u jednakoj mjeri koliko su glazbenici i slikari opsjednuti svojom umjetnošću. Samo što on koristi teren, a ne platno ili glazbeni papir za izražavanje svojeg umijeća.’ Pep nije od onih koji nogomet pretvaraju u intelektualni pothvat, ne nabacuje se važnim riječima i velikim idejama. On je običan momak koji koristi obične riječi; sin zidara koji nije zaboravio svoje korijene.
GLAD
Pep se s očitim zadovoljstvom baca na pire krumpir, izgledajući kao da nije ništa jeo od sinoć. Pitam ga je li doista tako i kima glavom. Kaže da ne može ništa jesti na dan utakmice. Nakon toga jede rezance s tartufima. Tijekom dana nema apetita, zato su mu večere obilne, čak mu i prijateljske utakmice teško sjedaju na želudac, samo pije bocu za bocom vode. Navečer sve to obilno nadoknadi. Već je slistio pire, salatu od mozzarelle i rajčica, tri para kobasica s kiselim zeljem – nirnberški specijalitet – a sad i tjesteninu s tartufima. Sljedeći je na redu odrezak.
KOMUNIKACIJA
Pep od prvoga dana trenerskog posla vjeruje da je svaki igrač jedinica za sebe i da svakome od njih treba pristupiti pojedinačno. Mora shvatiti kako surađivati sa svakim od njih. Igrači stalno uče, usavršavaju se, usvajaju nove ideje, a isto tako mora i njihov šef, koji usto mora u hodu učiti kako komunicirati s igračima. S jednim igračem treba biti strog, s drugim mekan. Pep je spreman nadugačko i naširoko objasniti taktiku klincu koji je tek stigao iz mlađe momčadi, a minutu kasnije odbrusiti u jednoj riječi ključnom igraču prve postave. Uvijek traži pravi način sporazumijevanja sa svakim igračem, način da iz njega izvuče talent i podigne ga na višu razinu. ‘Igrači su mi važniji od svega’, ističe Guardiola svakom prilikom. U komunikaciji ne zazire ni od neverbalnog izražavanja: netko dobije tapšanje po obrazu, netko dlanom po turu. Jednostavno je takav, pa ako ikoga time u početku iznenadi, svi se brzo priviknu.
SLABOST
Ako Guardiola ima Ahilovu petu, to je nemir. Vjerojatno još iz igračkih dana u sebi nosi strah od kritike, od napada. U mladosti je bio mršav, čak i kržljav, ne previše tjelesno impresivan. Sam je pokrivao golem dio terena i stalno bio izložen natrčavanju protivničkih igrača, nezaštićen. Kad bi koji protivnik uspio napasti Pepa, Barceloni bi se raspala čitava taktika. Strah od napada pratio ga je čitavu igračku karijeru, no imao je dovoljno mozga u glavi da za njega smisli protulijek: shvatio je da se protiv straha od napada može boriti određenom dozom drskosti. Baš zbog tog straha razvio je impresivnu neustrašivost. Kao trener Barcelone uporno je isticao da se radije suočava s momčadima koje oko gola stvaraju neprobojan bunker. ‘U takvim utakmicama lopta je dalje od našega gola, manje nam prijeti.’ Drugim riječima, momčadi koje tako igraju manje ga plaše. Srčanost kojom kompenzira strah od napada ponekad je suluda, a kako je odavno razvio taj sustav, sad kao trener spreman je na apsurdnu dozu drskosti i odlučnosti. Ne voli napad, stoga prvi kreće u napad: slabost protiv njega nema šanse.
ODGOVORNOST
Danas je Pep jako loše volje. Jučerašnja ga je utakmica oneraspoložila. Zabrinjava ga što igračima nije uspješno prenio vlastite zamisli. Kad zapadne u takvo stanje – depresivno, povučeno, smrknuto – to znači da sam sebe krivi za poraz. Nikada neće okriviti igrače za poraz. Smatra da je neuspjeh posljedica njegove nepripremljenosti, njegove nesposobnosti da iz igrača izvuče najbolje. Smatra da je trebao smisliti bolje vježbe, bolje se izraziti, bolje rasporediti igrače ili im stvoriti bolje prilike da pokažu što mogu. Pepov otac i djed bili su zidari, na katalonskom ‘paleta’. Njegov je otac, Valentín, radio kao zidar u Santpedoru, pored Manrese u središnjoj Kataloniji. Naučio je sina samostalnosti i odgovornosti, rekao mu da nikada ne prebacuje krivnju na druge. Danas je jedan od najuglednijih, najuspješnijih trenera na svijetu, odgovoran je za uspjeh najboljih svjetskih klubova, ali još je uvijek sin zidara koji zna da uvijek treba preuzeti odgovornost za vlastita djela.
PAMĆENJE
Poslije utakmice Pep je fascinantan, bolji nego u bilo kojem drugom trenutku. Odmah nakon razgovora s predstavnicima medija ode u restoran za igrače u areni i uz čašu pjenušca i malo parmezana provede pola sata govoreći im o utakmici. Najčešće stoji, ponekad sjedne za stol, ali iako cijeli taj dan najčešće ništa nije jeo, nije ni izdaleka spreman za obrok. Nakon utakmice je uvijek gladan, ali mozak mu ne dopušta da se opusti i uživa u hrani, primjerice u mariniranom lososu koji obožava. Misli samo na utakmicu i odmah igračima kaže sve što misli. Sjeća se svakog detalja. ‘Jeste li vidjeli što je Rafinha napravio u osamnaestoj minuti? Utrčao je dva metra unutra i zatvorio im prolaz prema nama.’ Ima savršeno pamćenje, sjeća se svega i analizira sve što se dogodilo tijekom utakmice. Ne zaboravlja ni jedan potez: kako je akcija počela, kako se razvijala, tko se uključio, kako je završilo. Tijekom tih nevjerojatnih pola sata Pep stoji u kutu restorana i živo gestikulira kao da utakmica još traje, a on je uz teren. Secira utakmicu kao da je riječ o obdukciji; skida s kostura svaki mišić, svaku tetivu. Analizira svakog svojeg igrača, svakog protivničkog, svaki dio utakmice, svaki važan potez. Na kraju predavanja parmezana nedostaje tek komadić, a pjenušac je nedirnut. Pep je nakon uspješne utakmice uvijek u najboljem izdanju i tada je apsolutno nevjerojatno biti uz njega.
ZAVOĐENJE
Pep kaže: ‘Kako zavesti igrače, opčiniti ih do te mjere da saslušaju i prihvate nove zamisli. Doista i mislim zavesti, a ne motivirati. U Barceloni nisam uspio zavesti igrače. Motivirao ih jesam; to su sve redom krasni nogometaši i divni ljudi. Ali zaveo ih nisam. Predložio sam im milijun taktičkih sitnica u te četiri godine i znao sam da im idući korak neće biti lagan. Kad pogledate svoje igrače u oči, to je pomalo kao da gledate partnera. Ili vidite strast i spremnost za prihvaćanje zavođenja, ili je sve uzalud. Sve je jasno iz tog pogleda. Sve je u zavođenju.’
PORAZ
Fascinira me kako se Pep suočava s neuspjehom. Poraz daje dimenziju pobjedama, stoga me ni ne čudi da mu uz krevet stoji knjiga ‘Kako naučiti gubiti’ redatelja Davida Truebe. Pobjeda je katarza, otkrovenje. Kao što mi je jedne večeri objasnio novinar Isaac Lluch, nakon poraza Bayerna u Super Cupu, poraz je nužan. ‘Kad počne s porazom, Pep dobije element koji mu je potreban za epsku pobjedu: dramatičan događaj koji je svakom junaku potreban da ga pogurne u traganje za uspjehom.’
