Novak Đoković

Smrtno ozbiljan

Usprkos spoticanju na Australian Openu, Novak Đoković i dalje je ponajbolji tenisač današnjice. Čime najviše zabrinjava protivnike? Ozbiljnošću.

Početkom godine Novak Đoković proletio je kroz prvih nekoliko rundi Australian Opena a da ni okom nije trepnuo. Zgromivši petnaestog nositelja, Talijana Fabija Fogninija, Đoković je dao intervju nasmiješen, jedva oznojen, odgovarajući ljubazno na pitanja reportera, nekadašnjeg kolege Jima Couriera. A tada je pred 10.000 gledatelja naguranih na stadion Rod Laver sa zločestim osmijehom rado odgovorio na pitanje može li oponašati svog novog trenera, tenisku legendu Borisa Beckera, podjednako dobro kao što oponaša ostale kolege, Nadala, Roddicka, pa čak i Mariju Šarapovu. ‘Naravno da mogu, samo on to još nije vidio’, odvratio je Đoković, a zatim vrlo uvjerljivo, iako uz puno glume, servirao baš kao Becker, bacivši i trenera i gledatelje u smijeh. ‘Djoker’ – šaljivac – nije poznat samo po duhovitosti. ‘Ključno je ne dozvoliti si da mislite da ste bolji od svih’, kaže. ‘Jako me često pitaju u čemu je moja tajna. Smiješno je to, kao da postoji nekakav prečac ili tajna formula uspjeha. A istina je sasvim suprotno od toga, sam Bog zna koliko sam truda uložio da se nađem na ovoj razini, da usavršim igru i nađem se pri vrhu s toliko drugih dobrih igrača.’ Skroman je to odgovor, pogotovo iz usta nekoga tko u posljednje vrijeme uporno dokazuje da ima potencijal za jednog od najvećih tenisača svih vremena. A tek mu je 26. Đoković kaže da je za njegov uspjeh najvažnija odlučnost, upornost i radna etika, a to o njemu mnogo govori. Dečko koji je odrastao u poslijeratnoj Jugoslaviji i nije imao pristup teniskim terenima sportskih klubova zapada, za razliku od većine protivnika, Đoković je postao tenisač usprkos okolnostima. Odrastao u obitelji zagriženih skijaša, za sebe kaže da je prvi u obitelji koji je primio teniski reket u ruke. Kad se upisao na tečaj tenisa u sportskom klubu novog hotela Kopaonik, smještenog nasuprot obiteljskog restorana Đokovićevih u gradiću poznatom po zimskim sportovima, tenis nije bio popularan u Srbiji. Dva desetljeća kasnije, svaki klinac želi biti tenisač. Djeca u kvartovima bez teniskih terena igraju tenis na ulici, oponašajući svog junaka. A Đoković je imao sreće ne samo s lokacijom terena, nego i s trenerom. Jelena Genčić, nekadašnja mentorica deseterostruke Grand Slam pobjednice Monike Seleš, održavala je tečaj baš u hotelu Kopaonik, gdje se u igru zaljubio znatiželjni šestogodišnjak ozbiljnog držanja. Đoković i danas kaže da je Genčić na njega najviše utjecala. ‘Bila je presudna za moje poteze’, prisjeća se. ‘Podržavala me i ohrabrivala u ambicioznosti. Svega nekoliko dana se ponašala prema meni kao da sam klinac, no brzo je shvatila da nisam neozbiljno dijete. Ponašao sam se kao mali profesionalac i treninzi su mi bili ozbiljna obaveza.’

Paralelno s treninzima tenisa Jelena Genčić je malog Đokovića naučila i druge stvari – primjerice, važnosti obrazovanja, stranih jezika ili klasične glazbe i knjiga. ‘Od nje sam dobio životne lekcije i obrazovanje, nadam se samo da ću jednog dana uspjeti nešto od toga prenijeti na mlade. Jelena i dalje živi kroz mene, to me veseli’. Prošlo je desetljeće bilo svojevrsna zlatna era muškog tenisa, era Rogera Federera i Rafaela Nadala. Oba su ta tenisača dovoljno nadarena i uspješna da se lako može tvrditi da su najbolji tenisači svih vremena. ‘Roger i Rafa svakako su podigli standarde i bilo se teško uspeti na njihovu razinu’, priznaje Đoković. ‘U početku sam prilično glupavo mislio da ću tek tako ušetati i pobijediti bilo kojeg od njih, no s vremenom sam shvatio da ću upornim radom i mentalnim jačanjem ipak uspjeti. Kad sam shvatio da sam spreman, izazvao sam ih.’ A kakav je to tek izazov bio. Đoković je 2011. ostvario svoj san i postao broj jedan na svijetu, ali i oborio rekord na koji prije nije računao: pet mjeseci, odnosno 43 meča, nije izgubio ni od koga, pa čak ni od Federera ili Nadala. Svi su redom, pa čak i Pete Sampras, kojeg su mnogi smatrali najboljim u njegovo vrijeme, taj podvig opisali kao jedno od najvećih postignuća u profesionalnom sportu svih vremena. Đoković je 2011. završio s tri Grand Slam pobjede i sa svega šest izgubljenih mečeva od njih 70. Ali važnije od toga, napravio je nešto što nitko prije njega nije: prekinuo je dominaciju Federera i Nadala. ‘Volim to naše rivalstvo’, kaže. ‘Zbog toga je igra zanimljivija navijačima, a nas tjera na naporan rad.’ Teško je zamisliti kako je netko toliko ozbiljan i ambiciozan postao šaljivac koji se kočoperi terenom oponašajući Gangnam Style ples ili izvodi lažni striptiz dok publika plače od smijeha. ‘Volim zabavu i mislim da je važno da s gledateljima podijelim dobre emocije, pozitivne, da pokažem ljudima da se i uz naporan rad može dobro zabaviti’, kaže. Osvježavajući je to pogled na svijet u kojem tradicija nalaže ozbiljnost koja graniči s uštogljenosti. Iako je Đoković u početku znao nadrapati zbog nepodopština, s vremenom je osvojio i publiku i suce. I ostvario životni san. ‘Djoker’ je u pravu: samo nebo je granica.