Matko Trebotić

Umjetnički ambasador Mediterana

Već gotovo pet desetljeća Trebotić stvara, kako sam kaže, ‘u konfrontaciji i dijalogu s okolinom’, a mi imamo privilegij iznijeti njegova razmišljanja o umjetnosti i svom radu, te predstaviti njegovu novu kolekciju radova na staklu na našim stranicama

Matko Trebotić je danas jedan od najintrigantnijih i najznačajnijih hrvatskih vizualnih umjetnika, snažno percipiran i na međunarodnoj likovnoj sceni. Njegovo impozantno umjetničko djelo u gotovo pedesetogodišnjoj karijeri zahvaća dijapazon od arhitekture, slikarstva, prostornih instalacija, skulptura, teatra, pa do najnovijih izleta u kreiranju uporabnih predmeta od stakla koje premijerno predstavljamo u našoj reviji. U njegov umjetnički opus stalo je čak i oslikavanje jedne jahte, što također prvi put pokazujemo na našim stranicama.
Kako bismo mogli opisati vaš umjetnički rad?
Kako se može opisati nešto što je naslikano, sagrađeno, izliveno u bronci ili staklu?! To je jedna permanentna konfrontacija, ali istovremeno i dijalog s krajolikom u kojem si rođen, u kojem živiš, radiš i stvaraš. To je jedna likovna saga o hrvatskim prostorima Mediterana, Dalmacije, otoka rođenja i djetinjstva, grada mladosti, nešto što je umjetnost i život sam, jedan kontinuirani proces uzimanja i davanja.
Što vas posebno nadahnjuje?
Mislim da je riječ nadahnuće jedna potrošena riječ. Kao i inspiracija. Sve su to poštapalice za netalent, nerad i diletantizam! Ako se čovjek rodi s talentom, s darom od Boga, onda u tom rudniku treba uporno, ustrajno i duboko kopati da bi se našao zlatni grumen umjetnosti.
Možemo li reći da ste vjerni tradiciji i dalmatinskom pejsažu?
Svaka prava umjetnost izrasta iz korijena tradicije naroda i krajolika u kojem se ta umjetnost rađa i raste, ali sve je to za mene temeljni kamen na kojem gradim osobnu progresivnu vizualnu umjetnost koja korespondira s vremenom u kojem živimo. A što se krajolika tiče, on je kod mene više duhovna komponenta nego deskriptivna komponenta takozvanog ‘dalmatinskog pejsaža’.
Recite nam nešto više o vašem djelu ‘Jadranski poliptih’.
Teško je o tome velebnom djelu nešto reći a da ne osjećam ponos da mi je, uz pomoć suradnika, uspjelo oslikati četiri hrvatska kazališta na Jadranu – od Splita, Dubrovnika, Šibenika do Rijeke. U riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca društvo mi prave velikani Gustav Klimt i Oton Gliha. Dječaku iz Splita bilo je to ispunjenje sna: rad za teatar koji je volio, u kojem je statirao i koji i danas voli i revno prati.

Radite i prostorne instalacije…
Živeći i odrastajući u gradu tolike povijesne slojevitosti, uvijek me poticao da tražim, barem u mašti i na crtačem papiru, neki prostorni akcent, znak koji bi korespondirao s tom povijesnom slojevitosti. San mi se ostvario pri otvorenju moje izložbe u Galeriji umjetnina s moćnom crvenom vertikalom pred galerijom. Nažalost, njen vijek trajanja bio je tek nekoliko mjeseci. Skinuta je s obrazloženjem konzervatora da zaklanja pogled na Dioklecijanovu palaču.
Od čega izrađujete skulpture?
Skulpture radim od odbačenih i recikliranih materijala. To su modeli nekih budućih, možda i mogućih, arhitektura. Radi krhkosti materijala lijem ih u bronci da u tom čvrstom materijalu čekaju neka bolja vremena – vremena razumijevanja i tolerancije.
Izdali ste i dvadesetak pjesničko-grafičkih mapa. O čemu je zapravo riječ?
Grafičko-pjesničke mape nastajale su mojom zaljubljenošću u riječ i stih i iz želje da iziđem iz osamljenosti ateljea uspostavljajući dijalog s velikanima riječi kako bismo zajednički uskladili, korespondirali, odnos stiha, crteža, slike i grafičkog lista.
Dio života ste proveli u Essenu i Düsseldorfu. Koliko je to utjecalo na vaše stvaralaštvo?
Znatiželja mladosti vodila me preko granica Hrvatske da učim, da nešto novo vidim i saznam. Radio sam u raznim uglednim arhitektonskim biroima pa potom studirao grafičke tehnike na kultnoj Folkwang Hochschule u Essenu kao majstor đak prof. H. Schardta. Poslije sam radio i živio kao slobodni umjetnik u Düsseldorfu, tada jednom od svjetskih centara avangardnih likovnih strujanja. Promatrao sam iz blizine i upijao te vitalne sokove vizualnih umjetnosti u svijetu, pokušavajući ih ugraditi u svoj mediteranski likovni rukopis.
Koje umjetnike, domaće i inozemne, osobito cijenite?  
Evo tek nekoliko imena: Emanuel Vidović, Plančić, Beuys, Maljevič, Klee…

Kako je došlo do oslikavanja broda?
Prišao mi je jedan poznanik, inače menadžer za Hrvatsku jednog svjetski istaknutog poduzetnika i pitao me bih li pokušao ‘piturat’ jahtu toga gospodina koja se upravo gradila. Dao mi je nacrte i ja sam radikalno oslikao trup broda u jednom tipično ‘trebotićevskom’ akvarelu. Otišli smo sa skicama u Monte Carlo, ali od realizacije nije bilo ništa. Je li moje djelo bilo preradikalno, to će vrijeme pokazati. Kada sam jahtu vidio u splitskom portu, ona je bila dizajnerski piturana lipo, no mi bismo na Braču rekli: ‘Ni pirka, ni kanjac.’
Planirate li uskoro koju izložbu?
Poslije nedavne izložbe u uglednoj zagrebačkoj galeriji ‘Kranjčar’, krajem studenog u Beču otvorena je moja samostalna izložba u ‘Suppan-Contemporary’, jednoj od najistaknutijih bečkih galerija. Izložbu je otvorila Vesna Cvjetković, hrvatska veleposlanica u Austriji. Na proljeće slijede samostalne izložbe u kneževini Lihtenštajn pa u svibnju u zagrebačkoj galeriji ‘Oris’, a zatim sajmovi umjetnosti u Baselu, Miamiju, Berlinu…