Mate Pavić

by Yachts Croatia

Savršen teniski partner

Splićanin je ispisao povijest hrvatskog tenisa osvojivši na Australian Openu, u manje od 24 sata, dva Grand Slam naslova u parovima

Naslovna fotografija Saeed Khan/AFP 

U paru s Austrijancem Oliverom Marachom, hrvatski tenisač Mate Pavić osvojio je muški turnir parova na Australian Openu, a 16 sati kasnije s Kanađankom Gabrielom Dabrowski podignuo je trofej pobjednika u mješovitim parovima, čime je došao do trećeg Grand Slama u karijeri. Prvi je osvojio na US Openu 2016. s Njemicom Laurom Siegemund, a još kao junior Mate je osvojio Wimbledon u paru s Englezom Georgeom Morganom. Danas je na ATP listi igrača parova na petom mjestu, a nakon Pilića, Franulovića, Ostoje, Ivaniševića i Ančića, ovaj ljevoruki mušketir nastavak je teniskih velikana s Firula.
Kako je izgledao vaš teniski put?
Moja starija sestra Nađa prva je krenula u taj začarani svijet tenisa s ocem Jakovom, koji je kao teniski trener radio s njom. Blizina teniskog terena uvjetovala je da i ja budem stalno uz njih. I tako sam kao maleni dječak s pet godina uzeo teniski reket, što je u stvarnosti bila moja prva i jedina igračka.
Tko je najzaslužniji da ste danas tako dobar igrač?
Prvenstveno moja obitelj, sestra i otac. Oni su ti bez kojih ne bih bio to što jesam. I naravno trener Bojan Marinović koji je u početku radio s mojom sestrom, te kasnije nastavio sa mnom. Međutim, osim što je bio naš trener, bio je i ostao obiteljski prijatelj, koji mi je uz mnoštvo razgovora pomogao da shvatim bit igre, ali i da razmišljam na drugačiji način. Bilo je zahtjevno predati se tenisu. Mnogi zamišljaju da je to dobro plaćen i ugodan posao, ali tu su akumulirane godine rada i odricanja po kiši i suncu. Mnogi su ljenčarili, kupali se, uživali u čarima mora, dok sam ja udarao lopticu i nervirao se sve dok udarac nije bio na onoj razini koji bi me zadovoljio. Rijetki uspiju. Eto, moja upornost, uz veliki rad, dolazi na naplatu, što me čini sretnim, zadovoljnim i ponosnim.
Zašto igra u parovima?
Kao mladom igraču prioritet mi je bila igra u singlu, a istovremeno sam bio zaista dobar i u parovima. Uvidio sam vrlo rano da igra u parovima donosi pozitivan pomak u shvaćanju te igre i daje dimenziju više. I tako sam počeo mijenjati stil igre, a meni kao ljevaku, to je donosilo i prednost. Kao junior se nisam opredijelio da budem isključivo igrač dubla, ali eto, igrom slučaja i rezultata koji su odmah bili na zavidnoj razini, sve sam više naginjao igri parova. Danas se isključivo fokusiram kao igrač dubla.

Mate Pavić

‘Igra u paru je momčadski sport gdje je važno da partneri kliknu i da se slažu na terenu i izvan njega’ (Fotografija Zlatko Sunko)

Kako odabrati pravog partnera?
Nema tu neke posebne tajne, nikada ne znaš tko bi ti mogao odgovarati po stilu igre. Treba se mnogo toga posložiti. Morate ‘kliknuti’, slagati se na terenu i izvan njega. Jer vrijeme koje provodite zajedno mora biti u ‘liveli’. S Oliverom Marachom, s kojim sam osvojio zadnji Grand Slam i igrao zadnje finale Wimbledona, kada smo se našli i krenuli zajedno, punih dva mjeseca je izgledalo jako loše. Nije bilo rezultata, ali s vremenom smo naučili neke stvari jedan od drugog i uvidjeli da je naše zajedničko ponašanje na terenu i kako igramo, pritom prilagođavajući svaki svoju igru onom drugom, timski rad. I onda se sve posložilo, te je na kraju ispalo dobro.
O čemu razgovarate dok se odvija igra, odajte nam neku tajnu…
Kod servisa se uvijek dogovaramo gdje će lopta udariti, jer uvijek postoji zamišljena igra gdje će ta lopta na povratku doći. Uspostavimo igru znakovima gdje će se svaki od nas kretati jer bez dobre komunikacije ne možete ni poentirati. Između gemova razgovaramo kako bismo podigli igru u željenom pravcu, bodreći jedan drugog. Tenis je pojedinačan sport, ali parovi su totalno nešto drugo – momčadski sport gdje je važno da partneri budu jedan uz drugoga.
Dok traje igra, o čemu razmišljate?
Kako kada, često se pokušavam izgubiti i ne razmišljati puno o samoj taktici. Ispričat ću vam jednu anegdotu o zadnjem finalnom meču na Australian Openu. Nisam bio svjestan da je meč završio, mislio sam da je rezultat 5:3, nisam ni pratio koliko sam bio duboko u meču. To je taj dobar osjećaj, biti fokusiran na samu igru.
Koja vam podloga najviše odgovara?
Trava mi najviše paše zbog mog stila igre, zbog servisa i dobrog voleja. Kada sam prvi put zaigrao na travi, imao sam osjećaj kao da sam rođen i odrastao na njoj, bila je to neka dimenzija više. I sami rezultati su do sada bili jako dobri, a nadam se da će biti još veselja igrajući na njoj.
Trava donosi i drugačiju pripremu i treniranje?
Drugačije se igra na travi i dosta je specifična. Teže se kretati na njoj, drugačiji je odskok loptice, drugačija je rotacija, igra je brža, loptica niže skače nego na ostalim podlogama. S vremenom se nauči kako igrati na njoj, ali uvijek postoji ono ‘imate ili nemate nešto’ da budete dobar igrač trave. Očigledno da je meni uvijek odgovarala i da na njoj zaista igram s posebnim užitkom.
Imate li neki poseban ritual prije meča?
Ne baš nešto posebno, praznovjerje je kod tenisača izraženo, ali ja ne spadam među one koji uvijek oblače istu čarapu ili redoslijed odjeće mora biti isti. Prije meča volim biti sam i u tišini se pripremiti. Nastojim dobro prostudirati protivnika, jer je važno kako on servira, kakav mu je volej, bekend ili forhend, voli li ići na mrežu. Fokusiram se na to da svu energiju dam na terenu, da se borim i onda znam da će i rezultat biti dobar.
Kako provodite vrijeme na turnirima?
Ovisi gdje sam i na kojem sam turniru. Svaki turnir nosi neku osobnost, neku novost i pokušavam pronaći neke zanimacije kako bi se relaksirao. Slobodnog vremena, da budem iskren, i nema puno, jer to su putovanja na koja idete poslom. Obaveze su velike, tu je trening, igra. Možda nekome lijepo zvuči da nekoliko puta godišnje obiđem svijet, ali vjerujte da doslovno idem iz kluba u hotel. Ne stignem ni vidjeti grad, posjetiti neki muzej ili otići na neki koncert. Nakon meča dolazi drugi i ako nisi odmoran, zaboravi, a onda slijedi ponovno putovanje avionom, sljedeći turnir i tako redom. Ovaj život sam odabrao, mlad sam, uživam i nema povratka.
Tko vam je sportski uzor?
Kada sam odrastao kao tenisač, Ivanišević je harao Wimbledonom, tako da sam uz njegov uspjeh i ja upijao svaki njegov udarac. Oboje smo ljevaci, stil nam je sličan, tako da mogu reći da, ako mi je itko uzor, onda je to Goran.
Koliko vam trener može pomoći dok traje meč?
Naizgled malo, a u biti strašno puno. Od prošle godine smo angažirali trenera Amerikanca Johna Farringtona i od tada nismo izgubili meč, 21 protivnika smo zaredom pobijedili i ne sjećam se da je takav rezultat itko imao u paru. On je taj koji sa strane opaža naoko sitne detalje, a koje u meču jednostavno zaboravite. Pogotovo kada stvari ne krenu onako kako biste željeli, odjednom stigne taj mali signal sa strane i sve se promijeni, naravno u našu korist.

Mate Pavić

Pavić slavi nakon pobjede s partnericom Gabrielom Dabrowski i pobjedničkim peharom (Fotografija Greg Wood/AFP)

Tko vam je najnezgodniji protivnik?
Iskreno, trenutačno ga, s obzirom na formu, nemamo. S kojim god parom igramo, osjećaj je izvanredan, mogu kazati da izgledamo jako dobro na terenu. Izdvojio bih braću Bryan, najtrofejnije igrače dubla koji su osvojili 18 Grand Slamova i stotinjak turnira. Prošle godine smo ih dobili dvaput, jednom izgubili. I danas izgledaju sjajno, premda su u godinama i nisu više ono što su nekada bili. Moj prvi susret s njima pamtim još uvijek, bili su moćni i iskustvo iz tog meča i danas pamtim. Toliko su bili superiorni da su na mene tada djelovali deprimirajuće.
Odgovara li vam da je partner ljevak ili dešnjak?
Ljevak sam pa je dobro da uz mene bude dešnjak. Nema puno ljevaka i dosta je drugačije igrati protiv takvog igrača. Ako znate to koristiti, onda ste u prednosti. Osobno volim kada je partner dešnjak, jer se onda puno bolje nadopunjujemo.
S kojim se igračem najviše družite na turnirima?
Osim s mojim partnerom i trenerom, uvijek priželjkujem da na turniru ima i mojih prijatelja iz domovine. Lijepo je, a i korisno, da iz prve ruke saznaš neke novosti. Svi mi imamo zajednički cilj – igrati dobro, ali i dobro se zabaviti.
Kada vam je bilo najteže?
Svi mi koji se bavimo tenisom imali smo teških trenutaka. Netko zbog ozljede, netko zbog loše igre. Tako sam i ja dok sam bio junior u jednom trenutku poželio sve ostaviti. Ali, uz obitelj koja je uvijek bila uz mene, prebrodio sam tu rezultatsku krizu, shvativši da samo uz veliki rad i odricanje mogu biti još bolji i kvalitetniji igrač.
Kako planirate turnire?
Postavimo ciljeve i planove, kalendar turnira izgleda već godinama isti, tako da odaberemo unaprijed turnire na koje ćemo ići. Važno je ponekad ići na neki manji turnir radi brušenja forme ili odabrati travu prije Wimbledona da je osjetiš i dobiješ na sigurnosti. Ponekad i preskočimo neki turnir jer je dobro malo se i odmoriti. Sve ovisi o formi i mentalnom sklopu koje tim u pojedinom trenutku ima. Sada imamo i trenera, pa uz razgovor donosimo odluke koje su najbolje za nas.
Gdje se vidite za desetak godina?
Iskreno, sljedećih desetak godina sebe vidim u vrhunskom tenisu. Želim sebi puno zdravlja, a što će biti poslije, tko to zna. Vjerujem da ću ostati vezan uz tenis, jer on je odabir mog života. Naravno da uz to ide i ljubav, svi prolaze kroz neke krize u životu, ali uz ljubav i doživljaj lipih stvari sve je jednostavnije i ljepše. Tenis je jedan težak i surov sport, gdje se uz puno truda i rada može postići neki dobar rezultat. Jako je važno brzo odrasti, što je najteži dio. To kao mlad igrač ne shvaćate, daleko ste i sami u svijetu koji vam ne oprašta. Moje djetinjstvo nije bilo normalno, sva bi se djeca poslije škole išla igrati, a ja bih otišao na trening i satima bez prestanka udarao po loptici. Ako niste spremni na odricanje, ne očekujte rezultat, iako ni tada nema dobitne formule.

Žarko Potočnjak
Organizatori Pink Winga