Kroničarka intimnih trenutaka najvećih zvijezda

by Yachts Croatia

Brigitte Lacombe

Fotografkinja najvećih zvijezda iz svijeta filma otkriva čime je osvajala njihovo povjerenje, kako je postala vegetarijanka te zašto je crno od glave do pete – njezina uniforma

Govori tiho. Po galeriji koju će ubrzo ispuniti publika kreće se nečujno, a kada je na otvorenju izložbe ‘Cinema Portraits’ okruže ushićeni uzvanici i sva pažnja bude usmjerena na nju, nekako joj postane neugodno. Brigitte Lacombe, rođena Francuskinja i građanka svijeta, više od četiri desetljeća fotografira filmske setove i portrete protagonista filmske umjetnosti. Lakše bi bilo izbrojati glumice, glumce, redatelje, modne dizajnere, glazbenike i političke uglednike koji nisu stali pred njezin objektiv nego one koji su joj pozirali. Mnogi od tih portreta poznati su i sa stranica renomiranih magazina kao što su Vanity Fair, Vogue, New Yorker, GQ, Glamour, Time Magazine…, za Conde Nast Traveller fotografira uzbudljive svjetske destinacije, a za modne i kozmetičke kuće poput Prade, Miu Miu, Chanela, Hermesa i Diora snima kampanje. No u Sarajevu i Zagrebu izložila je tek 40 fotografija, pravu povijest i sadašnjost svjetskog filma, nastalih od 1975. do 2017.
Uokviriti fotografije za izložbu ili ne – česta je dilema umjetnika. Kako izbor okvira može utjecati na fotografije velikih formata?
Dilema je možda neopravdana jer i jedno i drugo može biti lijepo. Velika slika ili fotografija i bez okvira na zidu može izgledati moćno, no slike i fotografije jako su osjetljive na transport. Kako je moja izložba prvo postavljena u Sarajevu, potom se premještala u Zagreb, a sudeći prema pozivima iz drugih gradova kao što su Macao ili Rotterdam, bolje je da su fotografije uokvirene ovim lijepim, čvrstim drvom oraha. Okvire su izradili u Artisanu, tvornici čiji sam prekrasni drveni namještaj uočila prošle godine u Sarajevu kada sam bila članica žirija na Filmskom festivalu. Inače nikada ne uokvirujem svoje fotografije, no dogovarajući s Mirom Purivatrom – direktorom SFF-a, da za jubilarni 25. Festival postavim izložbu filmskih portreta, pitala sam ga možemo li angažirati Artisan da izrade okvire od tog fantastičnog oraha. Jako sam sretna da su oni na to pristali jer na zidu, kada su fotografije jedna blizu drugoj, ovo profinjeno drvo daje im određeno bogatstvo.
Kako ste doživjeli posjet tvornici u Tešnju gdje Artisan izrađuje namještaj i gdje su nastali okviri za vaše fotografije?
Već sam posjećivala tvornice, ali nikad nisam bila u onoj koja obrađuje drvo. Čudesno izgleda i miriši, cijeli me proces zadivio dok sam s kustosicom moje izložbe Lejlom Hodžić obilazila pogone. Stvarno sam se osjećala privilegirano.
Je li vam bilo teško izabrati 40 fotografija za izložbu filmskih portreta iz opusa koji je nastajao više od četrdeset godina?
Nikada nije jednostavno birati iz puno godina svog rada, no srećom neke fotografije naprosto nametnu se same. Primjerice, ako želim govoriti o filmu ‘Birdman’ ili nekom drugom na čijem sam setu provela dane i dane, dobro poznajem svaku situaciju i fotografiju. Ako govorim o portretima snimljenim u mom studiju, što je također bio vrlo kreativan proces, biram drukčije. Srećom, moja partnerica u poslu jako dobro poznaje arhivu, točno zna što je gdje objavljeno i prikazano, no ima puno fotografija koje nikad prije nismo ni razvili. Za Sarajevo i Zagreb posegnuli smo upravo u tu arhivu, bilo je to uzbudljivo selekcioniranje, no naposljetku moraš biti odlučan i uzeti samo četrdeset.

Fotografkinja u Tešnju, u tvornici Artisan

Gdje čuvate sve svoje fotografije?
Uf, arhiva mi je stvarno golema: sve se nalazi u mom studiju u New Yorku gdje živim kada nisam na putu. Stalno sređujem arhivu jer sada sve moram digitalizirati, a to je nevjerojatno puno posla.
Što vam je draže: fotografirati digitalnom ili analognom kamerom?
Draž ovisi o trenutku. Većinom snimam digitalno, no za portrete radije koristim film.
Pamtite li svoje prvo digitalno iskustvo?
Jako dobro! Bilo je to prije dvadesetak godina, s istraživačima na brodu za Patagoniju bila sam sama bez asistenta i prvi put s digitalnim fotoaparatom. Pojma nisam imala kako radi, a oko mene nikoga tko bi mi mogao nešto objasniti. Naravno, ono što sam prvo fotografirala greškom sam posve izbrisala, no srećom sam to shvatila odmah. Stvarno je to za mene bio veliki izazov, ali danas rado koristim obje mogućnosti i svaka ima svoje prednosti.
Možete li usporediti fotografiranja na filmskim setovima u prošlom stoljeću, kada se s uzbuđenjem čekalo razvijanje filmova i izrada fotografija, i danas, kada svi oko vas fotografiraju smartphoneom i odmah na društvenim mrežama objavljuju selfije?
Stvarno sam svjedok oba ta iskustva, no u početku ništa nisam znala o tom poslu. Imala sam sedamnaest godina kada sam roditeljima rekla da više ne želim ići u školu, da želim biti fotografkinja i otišla sam na filmski festival u Cannes, upoznala Dustina Hoffmana koji me pozvao da dođem na snimanje filma ‘Svi predsjednikovi ljudi’. On me upoznao i s Martinom Scorseseom i tako je počelo. Danas jako dobro poznajem pravila seta i sve ovisi o tome koliko dugo traje snimanje filma. To može biti po devet mjeseci, s golemim budžetom i jako puno ljudi, što je posve drukčije iskustvo od rada na prvom filmu nekog mladog nezavisnog redatelja. Volim i jedno i drugo, ali rad na filmu za mene je zadatak: promatrati i učiti. Moram biti pouzdana i tiha, na setu moraš znati gdje ti je mjesto, uhvatit ćeš trenutak za svoj kadar i najviše ćeš naučiti iz vlastita iskustva. No vremena se definitivno mijenjaju, a ja sam zahvalna za svaku mogućnost učenja nečeg novog.
Kako osvojiti povjerenje osobe koja je možda prvi put ispred vašeg objektiva, sramežljiva i zatvorena, a vi trebate njezin opušteni portret?
Pretpostavljam da je to pitanje osjećaja za mjeru. Moja je prednost reputacija etične, čvrste i povjerljive osobe, pa mi to olakšava uspostavljanje osobne, ljudske interakcije. Nečije povjerenje osvojiš na prvi pogled, nekima ti instinktivno vjeruješ. Srećom, meni vjeruju odmah.

Dok Brigitte fotografira, njezina sestra Marian snima video

Sprijateljite li se sa svim glumcima i redateljima koje ste fotografirali?
Ne tragam za time, ali to se nekako dogodi s godinama. Cijeli svoj život posvetila sam radu, moj rad je meni život pa je nekako logično da kroz posao stječem i prijatelje.
Kako izgleda vaš prosječni dan kod kuće u New Yorku?
Rijetko sam kod kuće, uglavnom sam na putu, no ako sam u New Yorku, snimam portrete ili sam na setu, kao što mi se lijepo poklopilo kada je Martin Scorsese snimao film ‘The Irishman’. Nakon snimanja obrađujem i selektiram fotografije, što je opet nastavak posla.
Kako ste postali vegetarijanka?
Nikad nisam jela previše mesa ni ribe, čak ni kada sam u Francuskoj živjela s roditeljima na selu pored Avignona, a ni kasnije kada smo se preselili u Pariz jer ih je moja mama rijetko spravljala. S druge strane, Janet – moja asistentica i suradnica, cijeli je život vegetarijanka, često smo jele zajedno. Prije tri i pol godine shvatila sam da mi tijelo uopće ne pati bez mesa, i što sam više doznavala o uzgoju i ubijanju životinja za prehranu, nekako sam se posve udaljila od mesa.
Koji vegetarijanski obrok si najčešće spremate?
Uopće ne kuham, moja sestra Marian to radi za nas. Volim jednostavna jela, od svježih namirnica, zadovoljna sam s malo jer cijeli život putujem, živim u hotelima i zato sam zahvalna kada me netko pozove u svoj dom i skuha mi nešto jednostavno.
Postoji li još neka zemlja koju biste voljeli upoznati?
Puno njih. Još sam ovisnica o putovanjima. Sve volim: planinu, pustinju, more. Sarajevo me osvojilo. Vidjela sam Zagreb i Dubrovnik, ali bih voljela istražiti i Dalmaciju, otoke. Kada bih još naučila kako sve stvari spakirati u samo jedan mali kovčeg, spasila bih se. Pokušavam si olakšati tako što se pakiram sat prije nego napuštam kuću.
Kako je Issei Miyake postao kreator vašeg dress codea: sva u crnom?
Upoznala sam ga na svom prvom putovanju u Tokio kada sam radila za francuski Vogue. Na tom putovanju on je bio moj domaćin, pokazao mi je Japan i Tokio iz svoje perspektive, otkrio mi hranu kakvu voli i njegovu estetiku. Bila sam počašćena što smo divno surađivali i nekako smo se, usuđujem se reći – sprijateljili. U to vrijeme kreirao je svoju briljantno jednostavnu i lijepu liniju odjeće Pleats Please te mi poklonio košulju i suknju iz te kolekcije. Tako je Pleats Please postala moja službena uniforma. Fantastična je: navečer u hotelu je operem, lako se osuši i ujutro je ponovno spremna pa bez obzira jesam li u pustinji ili na planini odijevam se uvijek isto.
Na filmskom festivalu u Veneciji predstavljen je dokumentarni film ‘Brigitte’ što ga je redateljica Lynne Ramsay snimila za projekt ‘Woman’s Tales’ modne kuće Miu Miu. Kako je bilo naći se s druge strane objektiva i razotkriti sebe?
Dugo sam se za to pripremala, no kada sam jednom pristala više se nisam propitkivala.

Brigitte Lacombe 05

Na otvorenju izložbe u Sarajevu: Brigitte i glumica Isabelle Huppert, redatelji Alfonso Cuaron i Alejandro Gozalez Inarritu sa suprugom Mariom

Tekst Dubravka Tomeković Aralica
Fotografije Damir Šagolj

Povratak Jedija
Lider za radikalne promjene