Koliko je gajeta falkuša postala poznata, toliko je i njezin ‘novi otac’ samozatajan. Svojim novim djelom uspio je otploviti u prošlost, kroz duh i kulturu otoka Visa, a trenutno ga najviše zanimaju i inspiriraju hrvatski ribari koji su svojim izumima obogatili hrvatsku i svjetsku maritimnu baštinu
Povod za razgovor s istaknutim hrvatskim književnikom, znanstvenikom i promicateljem hrvatske maritimne baštine u svijetu bila je njegova najnovija knjiga ‘Viški facendijer’, sa stotinjak šaljivih nefikcionalnih usmenih priča s otoka Visa koje je autor skoro pola stoljeća pažljivo prikupljao i bilježio. Točno četrdeset sedam godina je trebalo da se prikupe materijali za knjigu koju mnogi smatraju životnim djelom Joška Božanića, u javnosti u prvom redu poznatog kao osobe najzaslužnije za ponovno rađanje komiške falkuše.
Jeste li prije četrdeset i sedam godina znali da će od facendi nastati knjiga ili ste to radili za svoju dušu?
Uvijek sam u životu radio dugoročno. Kratkoročni poslovi me nisu zanimali jer smatram da se samo na dugu stazu može nešto ozbiljno napraviti. No, nažalost, danas živimo u vremenu u kojem je prevladalo mišljenje da se ništa ne isplati što je malo duže jer se svijet mijenja, a naši planovi često dolaze u sukob s promjenom situacije. Ipak postoje trajne vrijednosti koje ne može promijeniti bilo što. Dapače, ovaj posao koji sam radio s vremenom je dobivao na vrijednosti. Prvi put u ljudskoj povijesti prekinuta je veza između generacija, između starih i mladih. Stari su postali nezanimljivi mladima i našli su se pred gluhom publikom kojoj njihova priča više nije bila interesantna. Siguran sam da danas djeca ne mogu u svojim slikovnicama i videoigricama naći tako dobre priče kakve mogu ispričati poneki djed ili baka. Ali unuci te prilike više nemaju. Ja sam bio svjedok svijeta koji je bio na odlasku, koji je nestajao i odlučio sam o njemu svjedočiti s magnetofonom na koljenima i olovkom u ruci. Ova moja knjiga ‘Viški facendijer’ rezultat je toga napornog, dugotrajnog i radosnog posla. Otkrio sam jednu literaturu koju nitko nije primijetio da postoji. U priči sam našao vrhunsku literaturu i za mene neke od tih facendi postižu literarni intenzitet pirandelovskog teksta. Od tisuća sati snimljenog materijala pokušao sam napraviti esenciju i izvukao sam 101 priču s otoka Visa u rasponu od pola stoljeća.
Mislite li da će ta esencija danas biti zanimljiva mladima?
Apsolutno sam uvjeren da hoće. Možda ta mijena još nije tako dramatična, ali sam siguran ako su zanimljive krhotine arheoloških nalaza, ako tražimo ostatke davnog svijeta da bismo znali kakav je odgovor na izazov opstanka ponudio u nekim davnim vremenima, kako to da nam neće biti zanimljiv duh ljudi koji je blistavo sačuvan upravo u pričama naših starih kojima je usmena nefikcionalna humoristična priča bila način kojim su ti ljudi održavali vedrinu duha, tako važnu za opstanak u najsurovijim uvjetima egzistencije. Nevjerojatno bi mi bilo da to ne bude zanimljivo budućim generacijama. Da bismo razumjeli gdje smo i kamo idemo, potrebno je da se osvrnemo na ono što je bilo. Svoj identitet ne možemo definirati bez pogleda unatrag.
Falkuša je vaš drugi veliki projekt kojim ste interdisciplinarno istražili sve aspekte maritimne kulture Komiže.
Svakako da je falkuša bitna komponenta lokalnog identiteta Komiže, ali ona je puno više od toga. Koliko je ona lokalni brod, ona je i univerzalni brod. Falkuša dolazi iz velikih dubina vremena. Ima prastari dizajn koji je vrlo moderan u smislu da je to montabilan brod koji se može rastavljati i sastavljati, kao lego kocke. Kako shuttle otpušta dijelove, tako i falkuša, kada dođe na Palagružu, skida falke da bi ih kasnije, kada se riba ulovi i posoli, i kada se ribari vraćaju poslije dvadeset dana ribolova, opet stavila da se zaštiti od valova i da bi mogla ponijeti tako veliku količinu tereta. I samo ime falkuša ukazuje na veliku starinu, ono dolazi od grčke riječi falkes što znači ograda. Taj tip broda nalazimo i na Kreti, na Siciliji, u Kataloniji, pa čak i u Lisabonu. Koliko je to lokalan, komiški brod, on je i univerzalan, mediteranski brod. Ja sam lingvist pa promatram to i kroz jezik, koji je specifično komiški, ali i mediteranski jer u sebi ima 70 posto leksika mediteranskog, pretežno venecijanskog porijekla, ali i grčkog i arapskog. To je lingua franca, jezik pomoraca koji se govorio u lukama, među ribarima, trgovcima, sve do kraja 19. stoljeća. Objavio sam i knjigu koja se zove ‘Lingua Halieutica, ribarski jezik Komiže’ (Književni krug, 2011.). To je jezik koji je sačuvao puno aloglotske terminologije.
Kako to da je upravo u domeni ribarstva sačuvana ta terminologija?
Zato što joj književni štokavski jezik nije mogao konkurirati jer je zbog purističke jezične politike izuzetno siromašan maritimnim terminima, a posebno u ribarstvu. Međutim, ti termini postoje u našem jeziku barem tisuću godina. Zašto nam je, recimo, prihvatljivija riječ čamac negoli barka. Čamac je turcizam, dolazi od riječi čam koja znači jeftino drvo, jelovina, brod sklepan od jelovine. Barka je univerzalni mediteranizam koji dolazi iz egipatskog jezika i baština je cijelog Mediterana.
Vi ste uveli termin falkuša u hrvatski jezik. Danas malo tko kome je stalo do mora ne poznaje falkušu.
Ja sam taj termin promovirao time što je zahvaljujući promidžbi falkuše u svijetu ona postala internacionalno poznata kao pojam povijesnog tipa ribarskog broda. Prvi put je falkuša spomenuta u pisanom tekstu 1983. u mojoj knjizi ‘Komiška ribarska epopeja’. Iduće godine bih trebao obilježiti tri velike obljetnice. To je četrdeset godina od početka istraživanja maritimne baštine, kad sam se kao mlad profesor poslije studija vratio na svoj rodni otok i zaposlio u srednjoj školi. Tada sam započeo istraživanje među ribarima i to traje sve do danas. Druga obljetnica je potonuće posljednje falkuše na Biševu, ‘Cicibele’, kojim povodom sam sreo Velimira Salamona. Mi smo tada utemeljili ‘Ars Halieuticu’, kulturnu ustanovu za istraživanje maritimne baštine, koja i danas postoji kao institucija za istraživanje i prezentaciju maritimne baštine. Ove godine se navršilo i dvadeset godina od naše prve prezentacije maritimne baštine u svijetu, u tvrđavi Torre di Belém, u Lisabonu, kada smo u suradnji s Pomorskim muzejom iz Dubrovnika napravili izložbu o hrvatskoj maritimnoj baštini. Nevjerojatno je da su se poklopili ti godovi vremena u jednom poslu koji nije moj profesionalni posao jer ja sam sveučilišni profesor koji se bavi lingvistikom, dijalektologijom i stilistikom, ali ovo je moja strast, što je više od profesije.
Što vas još zaokuplja?
Tema kojom se još bavim je istraživanje doprinosa hrvatskih ribara svjetskom ribarstvu. Bio sam u Južnoj i Sjevernoj Americi, te Australiji istražujući podatke o našim ribarima. Ovoga ljeta u srpnju organizirao sam sudjelovanje falkuše na festivalu mora XII Encontro de Embarcacións Tradicionais de Galicia u Cabo de Cruz u Galiciji (Španjolska), gdje su komiški ribari početkom 20. stoljeća na Obali smrti (Costa da Morte) organizirali ribolov i soljenje sardela i inćuna za brojne tvornice u Komiži.
Možete li to malo pojasniti?
Kao dijete slušao sam obiteljske priče o mom pradjedu Dinku Božaniću Pepetu koji je proveo 11 godina u Finisterreu gdje je za tvornicu Mardešić organizirao ribolov i soljenje ribe na ‘kraju svijeta’ (Finisterre), kako su ovu opasnu puntu na Obali smrti nazvali stari Rimljani. Tu, na tim plažama koje zapljuskuju golemi oceanski valovi Mračnog mora (Mare Tenebrosum) Komižani su naučili Španjolce kako se soli riba i tako postali pioniri riblje industrije Španjolske. Galicijski ribari lovili su goleme količine srdela i inćuna, ali tom ribom su gnojili svoje voćnjake i njive jer nisu poznavali tehnologiju soljenja ribe. U suradnji s dr. Pablom Lopez Carrerom iz Oceanografskog instituta iz Viga započeo sam istraživanje ove nepoznate epizode u povijesti hrvatskog i španjolskog ribarstva. Rezultat te suradnje je i poziv gradonačelnika grada Boiro u Galiciji Juan José Dieste Ortigueire da falkuša ‘Comeza-Lisboa’, kao jedini brod s Mediterana, sudjeluje na njihovom festivalu mora pored španjolskih, portugalskih, francuskih, engleskih i irskih povijesnih brodova.
Koji je vaš sljedeći projekt?
Planiram objaviti knjigu ‘Oceanska Hrvatska’, o hrvatskim ribarima na oceanima. Moja teza glasi da niti jedan narod na svijetu nije dao veći doprinos ribarstvu 20. stoljeća od Hrvata, pretežno Dalmatinaca, od Crikvenice do Brača i Visa. Komižanin Jakov Kuljiš postao je počasni građanin Amerike jer je 1903. patentirao karbidni feral za brod. Prvi koji je ulovio tune dalje od obale je Petar Dragić iz Crikvenice koji je 1917. u San Diegu konstruirao mrežu kojom je ulovio prve tune i to je bio početak ekspanzije na Pacifiku. Prvi koji je na svijetu upotrijebio led za konzervaciju ribe je Martin Bogdanović iz Komiže koji je plovio s Dragićem. To piše u monografiji Los Angelesa, a park u San Pedru nosi njegovo ime. On je najveći tvorničar u povijesti što se tiče ribarstva, a njegova tvornica StarKist bila je najveća tvornica ribljih konzervi na svijetu. Jedan siromašni hrvatski ribar podigao je tu industriju i to je bila prva tvornica ribljih konzervi na zapadnoj obali Amerike. Ante Nižetić s Brača je zamijenio pamučnu mrežu s najlonskom, dok je Mario Puratić iz Sutivana izmislio power block – hidraulični sistem za izvlačenje mreža. Oni su otvorili vrata oceana čije golemo riblje bogatstvo, zahvaljujući tim našim ljudima bez ikakva formalnog obrazovanja, postaje dostupno svijetu. Fascinantan je podatak da su najvažniji izumi u ribarstvu 20. stoljeća djelo naših ljudi.
Hrvati su bili vrsni pomorci pod jedrima, ali zašto ih je u tranziciji s jedra na motor sve ‘pomelo’?
Kad je došao motor, to je isto kao kad je vještina samuraja postala nemoćna pred pištoljem. Ribar je mogao biti tko hoće. Kad se trebalo roditi kao ribar, onda nitko nije bio superioran našim ribarima. Prema prvom motoru u Komiži bio je takav otpor da je brod morao biti prodan izvan Komiže! Ribari su se osjetili ugroženima jer dolazi novo doba. Motor na brodu je značio radikalnu promjenu, kojoj su se oni pokušali oduprijeti, ali ona je bila neizbježna. Prvi brodski motor na Mediteranu postavljen je u Crikvenici, na brodu Dinko Vitezić 1908. Tada je delegacija iz Genove došla vidjeti to čudo – brod koji se kreće, a ne puše vjetar i ljudi ne veslaju. To je bilo gotovo jučer, prije stotinu godina. Imam fotografiju s Aljaske poslije Drugoga svjetskog rata na kojoj motorni brod vuče trideset brodova bez motora.
Jako puno toga ste do sada dali i ostat će zapisano kao dio naše baštine. Gdje sebe vidite u budućnosti?
Još uvijek se, hvala Bogu, dobro osjećam. I nikad nisam imao više energije za intelektualni rad nego sad. Čini mi se da tek sada mogu dati najkvalitetnije. Finiš posla na knjizi ‘Viški facendijer’ trajao je šest mjeseci, a istraživanje sam radio četrdeset i sedam godina. To je posao na duge staze. Hoće li to netko primijetiti ili neće, to me se ne tiče. Ipak moram reći da je pravo čudo što je moj izdavač ‘Književni krug’ u Splitu skoro rasprodao ‘Viški facendijer’ – znanstvenu monografiju o stotinu godina smijeha jednog otoka, knjigu od gotovo tisuću stranica. Sada radim na dovršenju knjige ‘Oceanska Hrvatska’, o doprinosu hrvatskih ribara svjetskom ribarstvu. Istraživanje ove teme trajalo je 15 godina, a još ga nisam dovršio. Obišao sam Južnu i Sjevernu Ameriku te Australiju. Bio sam gost kaljskih ribara u Port Lincolnu. Ti ribari hrvatskog podrijetla svjetski su fenomen u ribarstvu. Oni imaju devedeset i dva posto kvote za ulov tuna cijele Australije. Čeka me još istraživanje u Peruu, kamo planiram otići u studenom ove godine na poziv Lawrencea Zuanicha, čiji je otac, porijeklom iz Komiže, bio vlasnik najmoćnije ribarske kompanije na svijetu (Z-Company) koja je osamdesetih godina lovila pet procenata svjetskog ulova tunida. Također povodom dvadesete godišnjice porinuća falkuše ‘Comeza-Lisboa’ (na Dan svetoga Nikole 1997.) imam u planu objaviti monografiju ‘Falkuša’ na hrvatskom i engleskom s mojim dugogodišnjim partnerom u istraživanju hrvatske maritimne baštine profesorom Velimirom Salamonom koji je doktorirao na temu falkuše. Mislim da smo poslije toliko godina istraživanja i svjetske promocije ovog najstarijeg tipa ribarskog broda Mediterana, dužni napraviti tu knjigu o komiškoj falkuši. Upravo tražim izdavačku kuću koja bi bila spremna objaviti bibliofilsko izdanje ove knjige s mojim tekstovima i Salamonovim crtežima.
