Ivica Kostelić završo je svoju prvu veliku offshore regatu. S francuskim partnerom Callisteom Antoineom na jedrilici Croatia Full of Life osvojio je 17. mjesto na Transat Jacques Vabre
Optimus Prime je savršenstvo među Transformerima. Predani, karizmatični i uporni vođa za kojeg nijedna prepreka nije prevelika. To je holivudska verzija priče. U hrvatskoj verziji Optimus Prime je regatna jedrilica Class40 čija se prova sprema za velike stvari. Čekaju je valovi Atlantika na prestižnim regatama Transat Jacques Vabre i Route du Rhum. Za njezinim timunom bit će Ivica Kostelić, koji se u drugom laufu karijere posvetio novoj ljubavi. Moru i jedrenju. A priču o strasti prema velikom plavetnilu jedan od najboljih svjetskih skijaša započeo je prije nekoliko godina.
Kako je Ivica Kostelić izabrao jedrenje…
‘Tražio sam sport u kojem mogu biti relativno kompetitivan, a pritom da se slaže s mojim karakterom. Jedrenje je zadovoljilo tu moju malu intimnu anketu. Volim boraviti u prirodi, provodio sam puno vremena na moru i odlučio sam probati. Za početak sam samo jedrio da vidim kako ću se uopće osjećati u kokpitu, hoće li to biti dio neke moje komforne zone.’, započeo je svoju jedriličarsku ‘štoriju’ Ivica Kostelić.
Možete li usporediti skijanje i jedrenje?
Kao aktivnosti, skijanje i jedrenje su dosta različiti, posebno ako govorimo o offshore jedrenju. Skijanje je kao juriš: minuta, dvije maksimalno intenzivnog angažmana, sve se događa vrlo brzo i potrebno je riskirati cijelo vrijeme. Offshore je čista suprotnost: dugotrajni napor u kojem treba štediti snagu i riskirati minimalno, ako uopće. To sam naučio na teži način kada sam počeo regatavati kao samac. Čim je vjetar promjenio, ja sam na brzinu mijenjao jedra da bi vjetar nakon 5 minuta opet promjenio, a ja sam se opet ‘ubio’ od brze promjene jedara. Shvatio sam da je ‘risk management’ vrlo bitna sastavnica i svaka odluka se mora jako dobro izvagati prije nego donesete konačnu odluku. U skijanju, ako vidite i najmanju šansu da budete makar i stotinku brži, morate je odmah zgrabiti. Postoji neka paralela između offshorea i sportova ultra-izdržljivosti gdje promjena ritma uglavnom donosi više štete nego koristi. Jedna od najprivlačnijih značajki jedrenja je uronjenost u sadašnjost, u trenutak. Kada jedrim, vrlo malo razmišljam o nečemu što nije povezano sa zadacima koji su preda mnom. Ali s obzirom na to da se nalaziš usred tako silnog prirodnog elementa, počesto razmišljaš o relacijama između sebe i prirode pa se zna i odlutati u filozofiju i tko zna još kamo…
Rekli ste kako je jedrenje sport u kojem ste procijenili da možete biti relativno kompetitivni. Kao vrhunski natjecatelj, koliko je teško bilo prestati s aktivnim skijanjem?
Ne mogu reći da je tu bilo velike tuge. Naravno da ti nedostaje taj ritam priprema, slatko iščekivanje utrka i veselje nakon dobrih rezultata, ali shvatiš kako tvoj hardver više ne može pratiti softver, a da vam pojasnim to stanje uma, ispričat ću vam jednu priču koja se dogodila na Svjetskom prvenstvu 2019. U Åreu je bila utrka legenda na koju su došli svi koji su nešto značili u svijetu skijanja. Olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, pobjednici Svjetskog kupa. Skijaška krema, Luc Alphand, Patrik Järbyn, Fredrik Nyberg, Bruno Kernen, Kalle Palander, Marco Büchel, Ingemar Stenmark, Kjetil Andre Aamodt. Neki od tih ljudi meni su u djetinjstvu bili uzori. Bio sam prvi put na takvoj utrci i mislio sam to će biti neka zezancija, ekshibicija, a kad ono ti ljudi grizu kao ludi. Kao da je u pitanju završnica Svjetskog kupa ili nastup na Olimpijskim igrama. To mi je bilo zanimljivo sa psihološkog aspekta, pogotovo kada mi je Järbyn uoči starta pojasnio: ‘Stari, kad čujem ono bipkanje, ja totalno poludim. Trideset godina to bipkanje je mojem mozgu javljalo da je tih idućih minutu ili dvije moje utrke vrijeme za apsolutnu mobilizaciju. Naravno da to ne može preko noći prestati. To je refleks.’ Na kraju je ispalo da nakon takve ‘revijalne’ utrke – namjerno je stavljam u navodnike – Nyberg ide na operaciju, Aamodt mora na rehabilitaciju, a mene su ubila koljena. Bili smo nabrijani ‘sto na sat’ jer naš softver radi sasvim jednako, ali hardver je malo zastario. To je čisti instinkt. Kada dođeš na stazu i dalje si natjecatelj jer si to radio jako puno godina, ali tijelo više ne može pratiti takve zahtjeve. I zato je meni posao savjetnika u Hrvatskom skijaškom savezu idealan jer sam u glavi kompetitivan, razmišljam kako bih ja odvozio tu utrku jer moj softver radi jednako dobro kao i za vrijeme karijere. No, moraš se pomiriti s činjenicom da nemaš tri života i da je tvoje vrijeme natjecanja prošlo. Moraš se pomiriti s činjenicom kako ne možeš više biti vrhunski jer sport danas od ljudi traži da budu strojevi, da dio svog života posvete jednom cilju. Ja se nadam da ću možda jednog dana u jedrenju biti vrhunski jer je u pitanju sport u kojem možeš dugo trajati, a iskustvo je jedna od najbitnijih stavki.
Kao što sam tijekom skijaške karijere bivao na glečeru kako bih mogao što više skijati u svim uvjetima, tako moj trening u najvećoj mjeri uključuje boravak na moru u svim uvjetima. U offshoreu jedriličar pripada moru, jednostavno se mora sljubiti s njim. U svim ostalim vrstama jedrenja čovjek pripada kopnu, a offshore jedrenje ima taj dodatan ‘level’, ispričao je Ivica Kostelić
Offshore jedrenje potpuno je drugačiji sport
Koliko ste stvari u jedrenju uzeli iz skijanja?
Jako puno. Za početak način treninga. Dok sam jedrio s Andražom Mihelinom, koji je legenda u tim krugovima, interesirao sam se za načine treninga i shvatio kako je moj koncept skroz drukčiji. Ja sam samo bio na moru cijelo vrijeme. Tehničke stvari su mi jasne. Znam da moram doći u Kaštelanski zaljev i trenirati manevre da bih ih usavršio, to je čista moć ponavljanja, ali to je trening za jedrenje. A jedrenje je samo jedan dio, jedna kockica offshorea. Vjerojatno i najvažnija, ali je li jednako važna kao i bivanje na moru? Offshore je čisti multitasking. Istodobno dok radiš jedriličarske manevre, može se pokvariti motor, pa i to moraš popravljati, ali kad si popravio motor, ne funkcionira napon koji puni solarne ćelije, pa krećeš u rješavanje tog problema… U istom trenutku shvaćaš da moraš i nešto pojesti, a u međuvremenu moraš napraviti još jedan manevar, a najgore od svega je da, dok to sve radiš, moraš, naravno, i spavati. Onda se dogodi da je vjetar naglo pojačao, pa moraš promijeniti i jedra, a potom i izračun rute… Tako da si čitavih 24 sata u jednom svojem filmu. Ti si kao na svojem planetu. Mali princ je meni lijep lajtmotiv za offshore jedrenje. Na svojem si malom, plutajućem asteroidu, na kojem jedeš, spavaš, jedriš. U konačnici živiš tih nekoliko tjedana koliko traju prekooceanske regate. Zato je moj koncept treninga drukčiji. Naravno da se jedriličarski manevri moraju usavršiti, ali kako mogu usavršiti spavanje na brodu? Pa jedino bivanjem na moru. Kao što sam tijekom skijaške karijere bivao na glečeru kako bih mogao što više skijati u svim uvjetima, tako moj trening za offshore u najvećoj mjeri uključuje boravak na moru u svim uvjetima. Naravno, imam obitelj, pa taj koncept ne mogu baš primijeniti do kraja, ali trudim se što više. Već sam to nekoliko puta rekao, da nemam obitelj, bio bih stalno na moru. Jer to je najveća razlika između obalnog i odobalnog jedrenja. U offshoreu jedriličar pripada moru, jednostavno se mora sljubiti s njim. U svim ostalim vrstama jedrenja čovjek pripada kopnu, a offshore ima taj dodatan ‘level’. Konstantni život na moru u svim uvjetima.
Otkud u toj priči interes baš za offshore jedrenje? Potpuno drukčiju disciplinu od svih ostalih.
Oceansko i offshore jedrenje je najbliže alpinizmu. Prelazak oceana i otvorenih mora pothvat je sam po sebi, kao i penjanje na K2 ili neku drugu ludu planinu. No, kod offshore utrkivanja postoji još i ta natjecateljska komponenta koja posvuda čini veliku razliku u razini izazova. Kada sam nabavio svoj prvi Mini 650 (mala jedrilica od 6,5 metara, op.a.), sve je nekako došlo samo od sebe. Odlučio sam pomicati svoje granice. Svidjelo mi se boraviti na moru sam po nekoliko stotina milja i tu se rodila ta ljubav. Procijenio sam da u ostalim vrstama jedrenja, s obzirom na nedostatak iskustva, ne mogu biti jednako dobar. Kada sam odradio prvi veliki trening s Koljom Dumanićem, shvatio sam da je to – to. Naravno da sam u početku radio jako puno pogrešaka, ipak sam ja priučeni jedriličar, ali svaka ta frustracija tjerala me naprijed, izazivala u meni glad za učenjem i usavršavanjem.
Imate li neku posebnu osobu u jedrenju koja vas inspirira?
Ne posebno, iako ima nekoliko pomoraca koji su ostavili dojam na mene iako nisu možda povezani ni sa modernim jedrenjem, ni s regatavanjem. Prije svega tu je pothvat Williama Bligha, omraženog kapetana ‘Bountya’, zatim Bernard Moitessier koji je za mene utjelovio onaj ideal ‘pripadanja’ moru. Od suvremenih mornara-samaca mi se sviđa Armel LeCleach jer ima iznimno jaku volju i fokusiranost.
Upoznavanje s Atlantikom
Vrlo ste aktivni na brojnim regatama na Mediteranu, a idući korak velik je nekoliko ‘tisuća milja’. S brodom Class40 namjeravate nastupiti na kultnim regatama Transat Jacques Vabre i Route du Rhum? Negdje u razmišljanjima je sigurno i Vendée Globe?
Prelazak Atlantika moj je idući cilj. Malo sam ga osjetio prilikom jednog transfera i oduševio me. Valovi su veći, vjetrovi su jači, a nevere žešće. Nazvao bih to nekim morem vol 2.0 za mene. A pritom se u takvim uvjetima natječeš protiv drugih frajera koji jednako tako žele pobjedu. Ta kompetitivnost te tjera da pomičeš vlastite granice, tjera te da svaki sat, svaki dan, širiš svoje granice komfora i prilagođavaš se prirodi. Ili, još preciznije, da je iskorištavaš kako bi bio što brži na moru. Naravno da pritom maštaš i o nastupu na Vendée Globeu kao nekom finalnom cilju. No, offshore je jako skupa igračka, a Vendée kao Everest jedrenja zahtjevniji je financijski od samog jedrenja. Kao što je jednom netko rekao, na njemu je najlakše jedriti, treba to financirati… Da se vratim na moje sadašnje projekte. Zbog ‘vesele’ 2020. nisam uspio odraditi to svoje prvo upoznavanje s Atlantikom. Ali iduće godine, nadam se, da ću to uspjeti. Moj brod je u Francuskoj, koja je meka oceanskog jedrenja, i planiram tamo provesti neko vrijeme i učiti. Svaki izlazak na takvo more je prilika da napredujem kao jedriličar.
U offshore jedrenju ste praktički ‘rookie’. Koliko je teško raditi takav projekt u Hrvatskoj?
Sve što se kod nas radi mora imati dozu improvizacije. Ja bih to nazvao ‘gerila jedrenjem’. U ovom projektu ja sam istodobno i projekt-menadžer i jedriličar. To je puno teže od moje skijaške karijere gdje sam se bavio isključivo skijanjem, a drugi su se ljudi brinuli o ostalim segmentima. No, tijekom ovih nekoliko godina uspio sam stvoriti svoj mali krug ljudi koji mi jako puno pomažu i strastveni su obožavatelji offshorea. Moji ‘džokeri zovi’ su Kolja Dumanić, koji je najbolji serviser na Jadranu i vrhunski jedriličar. Potom kapetan Joško Berket, čije je gostoprimstvo u Marini Kaštela bezgranično, kao i duša Antonija Vukovića, šefa servisne baze u marini, koji mi je uvijek na raspolaganju. Zatim, tu je Emil Tomašević, koji je istodobno poslovni čovjek, ali isto tako i strastveni obožavatelj offshore jedrenja. Darko Prižmić, Damir Čargo i Ivan Kljaković Gašpić koji su bili moji učitelji na regatama. Menadžer Vedran Pavlek koji se brine o sponzorima. Moj offshore mozaik se stalno nadopunjava. Sada su tu dečki iz tvrtke FIVE. Sve mi to pomaže da se usredotočim na svoje ciljeve.
Rekli ste kako je Francuska meka offshore jedrenja. Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Prva stvar je razlika u duhu ljudi. Naše more je fino, lagodno, komotno. Ne moraš dugo ploviti i ne moraš se puno mučiti. S tolikim brojem otoka, svakih desetak milja čeka te neka sigurna uvala i uživanje. A što ima neki Francuz ili Britanac? Sivo more, kišu, a sljedeća obala mu je Amerika. I tu je odmah u startu jasno da smo mi dva jedriličarska svijeta, ali bez obzira na sve te njihove komparativne prirodne i karakterne jedriličarske prednosti, mislim da bi Hrvatska mogla imati sjajne offshore jedriličare. Ali, ta disciplina privlači mali broj ljudi jer je offshore poput drapanja novčanica od sto dolara pod tušem u najboljem odijelu. Užasno je skupo, a istodobno je patničko, surovo i okrutno. Zahtijeva puno odricanja i boravka na moru u najtežim uvjetima. Daleko od one romantične slike jedrenja koja je nama pred očima u Hrvatskoj. Ali to ne znači da se s ovim projektom neće nešto pokrenuti i po pitanju offshore jedrenja. Uvijek treba netko prvi krenuti da bi potaknuo i ostale. Možda će nam se dogoditi ista stvar kao i sa skijanjem… Dobar je primjer moja baza fanova na društvenim mrežama koja je solidna, a to su moji vjerni skijaški pratitelji. Oni se sada upoznaju s mojom novom karijerom, a i dobivam i strane fanove koje zanima jedrenje. U današnje doba s tehnologijom puno je lakše pokrenuti stvari i zainteresirati ljude, a možda će to dovesti i do povećanja broja jedriličara u offshoreu.
Oceansko i offshore jedrenje je najbliže alpinizmu. Prelazak oceana i otvorenih mora pothvat je sam po sebi, kao i penjanje na K2 ili neku drugu ludu planinu. No, kod offshore utrkivanja postoji još i ta natjecateljska komponenta koja posvuda čini veliku razliku u razini izazova, pojasnio je Ivica Kostelić
Dotaknuli smo se fanova na društvenim mrežama koji su vas vjerno pratili tijekom skijaške karijere. Koliko je teško promovirati jedrenje i koliko su obični ljudi uopće zainteresirani za taj sport?
Drago mi je ukoliko mogu potaknuti ljude da otkriju jedan prekrasan sport za kojeg imamo odlične uvjete i kod kuće (za razliku od skijanja). U Hrvatskoj postoji veliki pluralizam interesa, slijedom geografskih i kulturnih različitosti prostora. Jedrenje može biti povezano s onim dijelom stanovništva koji gravitira pomorstvu, ali čak ni na tom prostoru ne postoji masovni interes za jedrenje. To bi donekle moglo biti slično s ribarstvom gdje tek na ponekim otocima i dijelovima obale postoji povijesna povezanost s ribarstvom, dok je na velikom dijelu naših otoka stanovništvo pretežno povezano s poljoprivredom. Drugo, tu je i mentalitet ‘čovjeka u futroli’, ako smijem parafrazirati Čehova, što smeta jedrenju koje je samo po sebi sport povezan s neizvjesnošću i avanturom. Mislim da afirmacijom jedrenja možemo pokrenuti stvari, možda i ubrzati promjene koje će neminovno doći, potaknuti prvenstveno nekolicinu neodlučnih. A koliko će na kraju ljudi biti zainteresirani za jedrenje…teško je reći. Po meni treba raditi u dva smjera, a u oba pojedinac može imati tek skromnu ulogu. Prvo, promjena mentaliteta i drugo, pronaći mehanizam koji bi mobilizirao veći broj djece za jedrenje. Možda kao komponentu osnovnog obrazovanja u primorskim krajevima?
FIVE je svjetska priča
Novi član vašeg offshore projekta je tvrtka FIVE. Možete li pojasniti vašu suradnju?
FIVE je jako zanimljiva suradnja i meni jako draga stvar jer je riječ o dečkima koji su došli do mene i ponudili mi pomoć. Ti ljudi su kompjutorski frikovi, ali istodobno su i sportaši koji vole jedrenje. Bili su mi zanimljivi jer sam shvatio čim sam ih upoznao da razmišljaju izvan okvira. Došli su lani u Palermo na jedan trening. Dva dana smo izišli na more. I odmah su se zainteresirali za softver koji koristim na brodu za računanje idealnih ruta i dali mi nekoliko ‘tips and tricks’ kako bi to oni mogli poboljšati. Tu smo ideju prvo podijelili s mojim prijateljem, vrhunskim meteorologom, Jurom Jermanom koji je profesionalno vezan uz čitav niz vrhunskih regata, od Volvo Ocean Racea do Mini Transata. FIVE se potom povezao s Jurom koji ih je spojio s Charliejem Dalinom, skiperom koji uskoro kreće na samačku regatu oko svijeta – Vendée Globe i koristit će ‘naš’ softver za routing. Glavna razlika tog softvera je ta što se routing više neće izračunavati na brodskom kompjutoru, nego na serveru izvan broda, a u budućnosti će osiguravati puno bolju pokrivenost podacima na zabačenim mjestima, poput Južnog oceana, gdje će brod opremljen ovim softverom služiti kao meteorološka stanica čiji će se podaci također uzimati u obzir prilikom računanja rute. Bit će to jedna svjetska priča, a meni je zanimljivo što ću i ja za svoje projekte biti prvi korisnik softvera i imati pristup informacijama kakve su dosad bile rezervirane samo momčadima s velikim budžetima.
Gdje bih voljeli ići jedriti, a niste imali priliku?
Na polarne širine i tamo spojiti skijanje s jedrenjem.
Tekst Hrvoje Bulešić
Fotografije Miroslav Zadravec & Jean-Louis Carli / Alea
Video Transat Jacques Vabre
