U novom blogu za Yachts Croatia, Ivica Kostelić piše o regati Drheam cup, velikoj nagradi Francuske u offshore jedrenju
1. DAN Start ispred Cherbourga bio je po lijepom vremenu sa 15-ak čvorova ENE. Uspio sam dobro startati s prve linije i prvi sam bio na vjetru- znam da to nije ništa posbno, ali me je veselilo jer ja nisam nikada trenirao jedrenje, a startovi su relativno zahtjevan tehnički dio u regatnom jedrenju pa sam tu dosta ‘tanak’. Ubrzo poslije starta bio sam spor u podizanju spinakera i tu sam izgubio sve što sam dobio u prvih par milja.
Preko La Manchea u smjeru kardinalne oznake Shambles (jugoistočno od Bill of Portland) puhalo je u bok. Namjerno sam jedrio malo ispod flote u oštrijem kutu vjetra i to mi se isplatilo tako da sam se tijekom traversade kanala popeo s 31. na 25. mjesto u poretku. Poslije okretanja oznake ‘Shambles west’ slijedilo je jedrenje uzduž južne obale Engleske, a sljedeća točka okreta bio je Fastnet, jugozapadni kraj Irske. U toj noći pod spinakerima bilo je svakakvih preokreta jer smo naimjence ostajali bez vjetra i pokušavali ga opet pronaći. Oni koji su se držali otvorenog mora imali su konstantniji vjetar, a ja sam nažalost bio bliže obali. Jedrenje u takvoj zoni tranzicije je vrlo iscrpljujuće jer zahtjeva stalnu pažnju.
2. DAN Ujutro sam se prebacio na otvoreno more u nadi da ću profitirati tamo, no kad sam se popodne vratio k obali, vidio sam da moja odluka nije bila dobra i da su sada profitirali oni koji su ostali blizu obale. To je mala frustracija, a vruće vrijeme je samo povećavalo moju razdražljivost. Opet sam pao iza 30. mjesta. Kod ovakvih odluka nije na odmet pogledati koji se skiper nalazi gdje i držati se onih iskusnijih. Ne treba zaboraviti da morske struje, koje su ovdje dosta jake, mogu puno utjecati na brzinu broda i zato treba znati kada se držati bliže obali, a kada izaći na otvoreno.
Stigavši do rta zlokobnog imena Land’s End, kraja zemlje i početka oceana, vjetar je bio ESE 10-15 čvorova, a vrijeme sunčano i neobično vruće. Između tog rta i otočja Scilly koje se nalazi prema zapadu, postoji velika zona separacije pomorskog prometa, rezervirana za promet komercijalnog brodovlja u koje mi jedriličari ne smijemo ulaziti. Cijela flota, izuzev dva skipera (Macaire i Carpentier) otišla je prema Scillyu. Ja sam se odlučio kockati i otišao sam bliže Land’s Endu. Nisam imao puno za izgubiti, ali sam mogao dobiti. Kada sam upao u bonacu ubrzo nakon obilaska Land’s Enda bio sam na rubu očaja.
Izlaskom iz GSM signala prestaje moja mogućnost praćenja regate preko trackinga. Sada, kada bih imao uključenu veliku satelitsku antenu, mogao bih i dalje pratiti kretanje konkurencije. No s obzirom da sam na špar-programu moram se snaći bez staelitskog praćenja. To je svakako veliki problem u regati jer ne možeš donositi kvalitetne taktičke odluka, ako ne znaš gdje je konkurencija. To mi se dogodilo i prošle godine na regati ‘Les Sables-Horta’ i takvo slijepo tapkanje nije dobar osjećaj. Posebice ako nekoliko sati ne vidiš nijednog od svojih konkurenata na moru i misliš da si sigurno napravio ogromnu pogrešku.
3. DAN Slaba topla fronta polagano se primicala Keltskom moru i prelazila preko nas u noći i ujutro. Očekivana grmljavina je izostala na moru i držala se bliže Irskoj obali na sjeveru. Slijedio sam svoj routing i jedrio na maksimumu mogućnosti broda. Tek pred zoru vidim nekoliko navigacijskih svjetala i vidim da sam brži. To mi je podignulo moral. Jutro oblačno s nekoliko kapi kiše. Vjetar pojačava, jedri se brzo, a na pučini se pojavljuje sve više jedara, kao da su privučena mitskim Fastnetom. Opet smo u GSM signalu i vidim da sam noćas očito napravio dobar posao ili sam imao sreće- uglavnom, prestigao sam nekoliko brodova.
Pred Fastnetom padne bonaca i zapeče sunce na tren- prilika je to da se osuši mokra oprema, ali i da se pokaže par Jadranskih trikova mojim francuskim kolegama. Uvijek se ponosim znanjem stečenim na bonacama i povjetarcima plavog Jadrana jer, kako kaže stara jedriličarska izreka, ‘U bonaci se stvaraju junaci.’ Koliko god bila nespektakularna, bonaca i lagani vjetar su uvjeti u kojima se može napraviti spektakularna razlika, ako ste pažljivi i znate kako. Moji Francuzi, sinovi vjetra, ne vole jedriti po bonaci. Ali zato sinovi Jadrana vole (uglavnom haha).
Hladna fronta brzo se primicala sa zapada i nismo trebali dugo čekati na vjetar. Kad je stigao, bilo ga je dosta za sve i srećom je dolazio s krme. Obilaskom Fastneta, skiperi pripremaju svoje brodove za predstojeću tarapanu koja bi trebala trajati 15-ak sati. Bilo je zanimljivo vidjeti da su neki odmah išli ‘na sigurno’ te nisu ni podizali velika prednja jedra nego su stavili kratove u glavno i ostali na genovi. Manevriranje jedrima u velikom vjetru predstavlja teški napor za samca i mnogo puta je lakše, sigurnije,a u konačnici i brže ako se igra na sigurno. Oni najbrži ipak nisu oklijevali sa spinakerima, a ni ja nikad nisam volio oklijevati. Puno posla za dva krata u glavnom i A6 na baštunu, a onda- a’mo ća! Nebo se brzo naoblačilo, vjetar diže na 30 čvorova i počinje jurnjava.
Projurio sam pored nekoliko brodova koji nisu stavili spinakere. Kasnije mi je prijetelj Cedric Chateau, jedan od favorita regate na brodu #172, rekao da me je vidio kada sam projurio pored njega na spinakeru i da ga je to ohrabrilo da i on podigne svoj spinaker. Ajde lijepo, barem nisam ispao papak… Jurnjava je odlična, surfamo s 20-ak čvorova brzine. Ali nakon koji sat-dva morao sam pustiti timun, otići obaviti nuždu i presvući se, a pilot preuzima kormilo. Taman sam obavio sve što je trebalo i spremao se izaći u kokpit, kada započe ono poznata, polagana i nezaustavljiva sekvenca naginjanja broda u štraorcu. Udar vjetra od 36 čvorova i strmi valovi bili su previše za autopilota. Iskačem u kokpit. Brod je nagnut skoro okomito, zavjetrinski dio kokpita je u moru. Spinaker lamata strahovitom silom, ulazi u more i čudim se da jarbol još stoji. Nema vremena za kontemplaciju. Puštam škotu spinakera, puštam škotu glavnog, ali brod se ne da. Tražim oslonac za stajanje jer brod stoji okomito i guram kormilo. Čekam nekolioko trenutaka da mi momentum vala pomogne. Nakon nekolioko pokušaja brod se izravnao. Odahnuo sam. Čak je i spinaker još uvijek čitav.
Bilo je to ipak malo previše i spustio sam spinaker. Ostatak dana ostajem u sigurnom modusu, na genovi i dva krata glavnog. Valovi su visoki 3-4 metra, možda i 5. Vidio sam i veće valove od ovih, ali ovi su bili vrlo strmi i imali su velike krijeste koje su povremeno ulazile preko razme u brod da bi napunile kokpit koiji je na trenutke izgledao kao bazen. Vjetar se držao oko 30 čvorova, ali to nije bio problem. Veći problem (kao i obično) predstavljalo je stanje mora.
Sada smo već stotinjak milja južno od Irske. Kratki pogled na moju tablicu ažuriranja vremenske prognoze: sati je 15 po UTC-u, izašao je novi grib file i vrijeme je da ga skinemo. Usput sam pregledao i je li stigao kakav novi e-mail te nađoh jedan od organizatora. U njemu kratka poruka na francuskom: prevrtanje trimarana ‘Lodigroup’, pozicija broda … . Brzo utipkavam poziciju na digitalnu kartu. Pa to je samo 20 milja sjeverno od mene! Ali uz vjetar- nema šanse da mu pomognem! Sigurno će netko drugi biti preusmjeren na poziciju. Bojao sam se za skipera. More je teško i samo mali nedostatak reakcije na trimaranu može voditi u prevrtanje. Nadam se da je sve u redu. VHF kanal 16 počinje brujati porukama ekipa za spašavanje. To je engleska obalna straža, to su ljudi koji znaju svoj posao. Točno se može prepoznati zujanje helikoptera u porukama jednog operatera.
Mi ostali nastavljamo regatu. Krajem dana ukrižili su se putevi mene i mladog francuskom skipera Anatola Facona na #124. Moćni brod kakav je Klasa 40 izgleda groteskno, veliki valovi ga bacakaju kao ljuskicu. Jarbol visok 19 metara skoro sasvim nestaje u dolini vala. Mašemo si. Obuzima me neko čudno zadovoljstvo i spokoj. Izolirani, daleko od kopna, u teškom vremenu susrećemo drugog čovjeka. Na trenutak osjećamo iskonsku povezanost s tim drugim čovjekom, kao u neko pra-vrijeme kada nas je bilo malo pa smo se istinski veselili međusobnim susretima.
4. DAN U noći je vjetar počeo jenjavati, ali je ujutro još uredno puhao preko 20 čvorova. Opet ne znam gdje je tko i to me muči. Ne čujem više akciju spašavanja na VHF-u. Ipak, preko e-maila stiže poruka da je skiper trimarana spašen i da je čitav. Lijepa vijest, a vratilo se i lijepo vrijeme. Prvo podižem A6, a zatim i veliki A2. Na sjevernom kraju Biskajskog zaljeva, usred oceana, postavljena je virtualna točka koju moramo ostaviti lijevim bokom. Tu se ekipa ponovo okuplja, jedra počinju iskakati na obzoru. Sigurno je da nas je loše vrijeme razasulo po dosta velikom prostranstvu i sada tu vidim brodove koje nisam viđao prije. Bilo je i nekoliko vrthunskih profesionalnih skipera koji su sada bili izmješani s nas nekolicinom amatera. Bilo je lijepo vidjeti da sam se popeo u poretku nakon prolaska kroz frontu.
Tu sam napravio pogrešku što nisam slijedio ovu skupinu nego sam umjesto toga slijedio varljivu vremensku prognozu. Stiskao sam svoj veliki spinaker koji je nažalost popustio i rasparao se. To je bila posebna nevolja zato jer je pred nama bilo skoro 200 milja jedrenja niz vjetar i trebalo mi je baš to jedro.
5. DAN račun za nesmotrenost i gubitak spinakera stigao je na naplatu. Sljedeća točka okreta bila je kardinalna oznaka Rochbone, zapadno od Les Sables d’Olonnea. Tu sam vidio da sam izgubio nekoliko mjesta, a ostalo je 70 milja jedrenja u orcu do cilja, U ovom segmentu regate nije se više dalo nepraviti nešto posebno. Trebalo je braniti svoju poziciju. Imao sam vrlo zanimljiv dvoboj s mladim skiperom s otoka Reunion, Victorom Jostom na #109. Bili smo toliko blizu da nisam smio popuštati ni milimetra. Tako sam usred noći odlučio prijeći preko velike prličine koja za vrijeme niske oseke postaje otok. Sa samo metrom mora ispod kobilice, 15 čvotrova vjetra u orcu, na terenu kojeg ne poznajem i k tome još u noći, bila je to adrenalinska fešta. Na koncu sam uspio obraniti svoju poziciju i ulazim u cilj na 27. mjestu.
S rezultatom nisam zadovoljan. Realno, imao sam hendikep što u zadnjem dijelu regate nisam imao prijeko potrebno jedro. Također, ne snalazim se dobro bez informacija o položaju konkurenata jer nisam još toliko dobar da bih mogao predviđati njihove poteze. Jedrio sam slijedeći vremenskiu prognozu, ali ovo nije solo trening. Tu se treba postaviti u odnosu na druge brodove i za učenje ovih trikova trebam jedriti još podosta regata. S druge strane, stekao sam dragocjeno iskustvo solo regatavanja u širokom spektru uvjeta na oceanu i to me je sigurno učinilo boljim jedriličarem nego što sam bio.
Pobjednik regate je jedan od najboljih francuskih offshore jedriličara Xavier Macaire na brodu SNEF. Zasluženo.
Tekst Ivica Kostelić
Fotografije Šimun Šitum
