Vis na Vespi: priča s okusom soli

Posljednjih petnaest godina vraćam mu se u svim godišnjim dobima: ponekad s veseljem, ponekad s nostalgijom, uvijek s onim tihim osjećajem da dolazim kući. Ovdje sam slavila rođendane, čekala bure, jedrila na Komiškoj regati i provodila zime kad bi more postalo glazba jer je okolo tišina.

Ovaj put odlučila sam vas povesti svojim Visom. I to na Vespi, jer to je najbolji tempo. Ni prebrzo, ni presporo — dobro, na ponekoj uzbrdici možda bi mogla i brže, ali neće, tvrdoglava je baš poput Visa. 

Komiža, zauvijek dom

Krećemo iz Komiže jer to je uvijek moja baza — kameni dom Falkuše, ribara i osebujnih otočkih likova. Ovo je mjesto koje ne gubi dušu. Ujutro se na rivi pije kava, najčešće u Speeda ili Keka.

Barke se njišu, a djeca bezbrižno trčkaraju okolo dok majke pretresaju aktualnosti sa susjedama. Otočke mačke traže hlad ispod klupica, a psi šeću slobodno stopljeni s okolinom.

Ribarice se još uvijek vraćaju u sumrak, starci komentiraju cijene u dućanu, svi se pozdravljaju jer svi se znaju. U sezoni se, naravno, traži stolica više, ali tvoji konobari uvijek će pronaći vremena da vam, čak i ako ste samo u prolazu, kimnu glavom i podsjete te da ti znaju ime i kakvu kavu piješ.

S godinama je Komiža u mnogočemu ostala ista i to je dio njezina šarma, ali neke se stvari polako mijenjaju.  Ako želite pravi lokalni ritam, vodim vas do nove dog-friendly plaže odmah prije Kamenica, 15 minuta od komiške rive pješice ili 3 minute Vespom ako vam je, kao i meni, prevruće za hodanje.

Tamo možemo popiti dobru craft pivo, slušati super glazbu, I hladiti se zajedno s našim ljubimcima. Ovo je mjesto gdje more mjeri vrijeme, a ljudi vas dočekaju kao starog prijatelja. Nešto kao viški Kafić udravlje.

Put kojim miriše makija

 Ako ustajete dovoljno rano i volite biti aktivni i na odmoru, jutro je najbolje vrijeme za šetnju do uvale Barjoška koja će trajati otprilike sat i pol do dva ovisno zastajate li da pomirišite cvijeće. Barjoška je poznata iz filma Mamma Mia, ali srećom, kao i puno toga na Visu, nije baš lako dostupna pa zato nije ni okupirana turistima. Postoji i makadam, ali ga ne bih preporučila ako nemate neko „otočko auto“. Put može biti kružni ako krenete preko Dragodida, a vraćate se uz more. Vodi kroz makiju koja ljeti miriše poput mirisne svijeće i na trenutke pokazuje tragove vojnih vremena. Tamo ćete naići i na jedan u nizu napuštenih vojnih objekata bivše države koji bi vjerojatno mogao postati luksuzni ljetnikovac, ali srećom, toga se nitko još nije sjetio, pa zato možete na sekundu zakoračiti u povijest i pustiti da vas misli odnesu u neka druga vremena.

Trail staza prolazi iznad nekoliko predivnih uvala prije Barjoške, poput Perne, i mnogi će vam reći da se do njih može samo brodom. Nisu u pravu. Vis je najbolje otkriti “na noge” jer vas samo tada može nagraditi kako samo on zna.

Nakon što se ohladite, na par minuta dalje nalaze se neki od brojnih viških bunkera, zaraslih u travu, koji pričaju o danima kad je Vis štitio zemlju od svakog uljeza.

Ponekad ovdje provedem i cijeli dan, ali mi sad moramo dalje. 

Pritiščina, mala lekcija strpljenja

 Da ne mislite da nema Visa dalje od Komiže. Palimo Vespu i krećemo. Od Komiže do Visa, ako žurite na trajekt možete glavnom cestom - žilom kucavicom otoka, ali kad ste na Vespi i želite doživjeti otok, idete polako cestom koja vodi južnom stranom otoka i svaka kilometar nosi novi pogled. Ovo je idealna ruta za lagano krstarenje, a na njoj možete naići na zaista svašta, jer to je otok, nikad ne znaš što je iza zavoja. Tako je ovaj put na cesti stado koza. Da, koze koje  savršeno disciplinirano hodaju uz rub ceste dok su se njihovi vlasnici polako voze autom i brinu da nitko ne zaostane. U svim svojim godinama Visa, ovo još nisam doživjela. Još jedan prizor za pamćenje, a možda i za neku naslovnicu.

Nakon što zaobiđemo koze, cesta nas vodi kroz Podhumlje, Podšpilje i Plisko polje sve do Visa na suprotnoj, sjevernoj strani otoka. Svakih par kilometara možete skrenuti s glavne ceste i otkriti neku od predivnih viških uvala: od Pritiščine, Smrićevice, Stinive, Srebrene i Tepluša do Zaglava, Milne, Smokove i Stončice nakon koje vas opet čeka grad Vis. Ima tu i ponekih skrivenih bisera koje vam neću otkriti jer više ne bi bilo tako skriveni, ali ako ih pronađete sami, onda ste ih zaslužili.

Meni je najdraža upravo prva po redu: Pritiščina. To je plaža koju ne može svatko pokoriti Makadam do nje dugačak je i tvrdoglav, a ja sam imala ideju spustiti se starom Vespom — što je bio, blago rečeno, ambiciozan plan. Strahovala sam da će se jadna ugušiti u povratku, a iskreno, nije mi bilo svejedno ni kako ćemo nizbrdo.

Na kraju smo ipak krenuli pješice dok nas nije pokupio ljubazni lokalac — vlasnik jedne od svega četiri kuće u uvali — koji nam je ispričao da do dućana odlazi tek jednom tjedno i da mu više ništa ne fali. Turisti, kaže, stalno pokušavaju doći autom, pa raskopaju cijeli parking i zaglave, što ga više zabavlja nego ljuti. Takvi, koji ne poštuju prirodu, ionako brzo odustanu.

Ali mi nismo.

Kad se spustite do Pritiščine u sekundi postane svjesni da je vrijedila svakog koraka. Uvala vas dočekuje skromno i nenametljivo, s tirkiznim morem što se prelijeva kao staklo. Pravi dragulj skriva se tek kad zaplivate iza ruba stijena — mala Pritiščina, intimna, urezana među liticama, toliko tiha da čujete vlastite misli.

U srcu sezone ima tu izletničkih gumenjaka, ali ako ne žurite, uhvatit ćete i trenutke između koji su neprocjenjivi. Najbolje je, naravno, u rujnu ili listopadu, kad more ostane samo vaše, a sunce polako gubi silinu.

Kad spiza priča priču

Nakon kupanja najviše volim sjesti u konobu Gušti Poja u Podšpilju, mjesto gdje ćete osjetiti što znači prava otočka spiza. Ovdje nema brzih menija ni instant doživljaja — sve se kuha onako kako se kuhalo generacijama, u ritmu sezone i mora.

Domaće vino prati svako jelo kao prirodni nastavak razgovora. I premda kod njih nikad nemam osjećaj hektičnosti turizma, najbolje je što rade gotovo cijelu godinu, pa sam tako znala imati i privatan ručak. To je pak poseban gušt jer uvijek čuješ neku dobru anegdotu, počaste te rogačicom ili čašom Vugave, a hrana je zaista spremljena samo za tebe.

Na Visu se općenito dobro jede, tako da nemojte zaobići ni Pojodu u Kutu koja vas dočekuje cijelu godinu uvijek s jednakim entuzijazmom i toplinom koja je danas rijetkost. Aerodrom za miks modernog i autentičnog koji svaki dan poslužuju tek nekoliko jela, ali je zato svako rapsodija okusa.

Imaju i vlastitu kolekciju fotografija iz razdoblja kad je na ovom mjestu zaista bio aerodrom. Ponekad, jednostavno zbog vrućine uzmu dan odmora (najčešće subotom) tako da se može dogoditi da poljubite vrata, ali vjerujte mi, vrijedi se vratiti.

Odmah iza njih nalazi se i teren za kriket – meni gotov sinonim Pliskog polja gdje je ponekd moguće naići na entuzijaste koji pokušavaju igrati.

Roki’s koji je bio prvi susjed Aerodroma, nedavno nje promijenio lokaciju sad se nalazi u Dolu, ali njegove peke ostale su dosljedne reputaciji.

Pogled u povijest i horizont

Punog želuca, umjesto uobičajene šetnje, ovaj put vozim vas prema Humu, najvišoj točki otoka na 587 metara. Cesta vodi uzbrdo, a negdje na pola puta možete skrenuti prema Titovoj špilji, što je s motorom od 50 kubika posebno iskustvo u kojem, pogotovo ako vas je dvoje, brzina ne premašuje brzinu prosječnog pješaka, ali nije vam bitno, jer ste na Visu i nigdje ne žurite.Parkiram motor na parkingu od kojeg vodi kratka kamena, prašnjava staza, stepenice na čijem se kraju skriva hladna špilja što je u ljeto 1944. štitila vrhovništvo Jugoslavije i samog Tita, a danas čuva priču o borbi i nadi.

Staza do špilje kratka je, ali prašnjava, a vrućina zna pritiskati baš kao nekad — zato razumijete zašto je Tito birao ovo mjesto, duboko u kamenu, daleko od očiju i bombardiranja. Kad stanete na ulaz i pustite tišinu da vam uđe pod kožu, shvatit ćete zašto i danas ljudi dolaze, pomalo s poštovanjem, iako je rat davno prošao. Pogled odavde puca prema moru, a more, kao uvijek, mirno nosi sve što čovjek ne može zaboraviti.

Inače, u Titovu špilju može se doći i s planinarske staze s gornje strane o kojoj nastavljam niže i to je također vrijedan „detour“ za one koji je nikad nisu posjetili.

Nakon pogleda u prošlost, nastavljamo vožnju prema vrhu, a putem srećemo turističke vojne ture kojima je ovo obavezna štacija. Tamo stoji mala kapelica sv. Duha, a pogled puca tako daleko da zimi, nakon bure, možete vidjeti Italiju. Stajala sam tamo neki dan i shvatila da mi je to zaista najdraži pogled na svijetu.

Kad dolazim van ljetne sezone, volim odraditi planinarsku stazu Vis – Komiža na kojoj je ovo zadnja postaja prije strmog spuštanja u mjesto i vrijedi svake kapi znoja. Trail vodi kroz polja, suhozide, maslinike, napuštena sela i ona s tek nekoliko stanovnika. Doslovno prolazite kroz nečije dvorište kojim se širi miris svježe opranog rublja, a otočke mačke se skrivaju od sunca ispod starih automobila. Tu i tamo prošeta neka koka ili zalaje pas, ostalih zvukova gotovo i nema. Nema kafića ni štandova, samo kamen, trava i pogled na more s obje strane otoka. Ova staza je pravi portal u srce Visa.

Plaže kakve stvarno jesu

Nakon tolikog gledanja u more, zaista se želiš okupati. Sjedam na motor i vozim dalje, opcija je napretek, van sezone obično skrenem za Marine zemlje odakle te kozji strmi put spušta u jednu od najopjevanijih jadranskih uvala u posljednjem desetljeću: Stinivu. Nažalost, usred ljeta Stiniva je predivna samo na fotografijama, jer realnost je daleko od Instagrama. Ali ako imate priliku posjetiti je, npr. u svibnju, nagradit će vas višestruko. Samo se nemojte spuštati do nje u japankama. Molim vas.

U srpnju i kolovozu radije uživam u vožnji i mirisu mora, soli i vjetra u kosi te se odvajam tek kod putokaza za Stončicu. O njoj se također puno pisalo, poznata je to pješčana uvala koju obožavaju djeca, ali i nautičari, premda mene zanima nešto drugo. Dolazim do kraja ceste i tu ostavljam motor. Dalje nastavljam na noge. Nakon 15–20 minuta lagane šetnje, na ulazu u uvalu pred vama se otvara pogled na svjetionik Stončica. Ovo mjesto nije otvoreno svima, ali srećom poznajem Iću, jednog od dvojice viških svjetioničara, već godinama.

Svjetionik, čovjek i more 

Ićo je pravi morski vuk, umjetnik i vrhunski kuhar, a njegov ritam života ima u sebi mir koji ne možete kupiti. Jednom kad smo došli k njemu, dočekao nas je s osmijehom i zadatkom: brali smo piceje, divlju biljku što raste oko svjetionika i koju je ispekao na gradelama. Tek godinama kasnije pročitala sam u nekom gastro magazinu da tu istu biljku koriste i poznati chefovi u svojim jelima, a mi smo je brali oko kamenjara dok nam je pričao kako more zna biti surovo i lijepo u istoj minuti.

Ako pak niste na listi Ićinih gostiju, prije Visa, na istoj našoj ruti možete skrenuti i prema Maloj Travnoj, gdje još jedan osebujan otočanin, Senko Karuza, vodi konobu kakvu više rijetko gdje nađete. Tamo nema menija, nema pretvaranja, sve je kako more da. Svi koji poznaju Vis, reći će vam da je on utjelovljenje slow fooda. Zato odvojite popodne, okupajte se između svakog jela i uživajte. Senko kuha srcem, u ritmu mora i godišnjih doba, i zato svako jelo ima okus trenutka. Ako ste spremni prepustiti se, dobit ćete tanjur koji možda nikad više nećete pojesti na isti način. A to je zapravo najveći luksuz Visa — ta neponovljivost, taj trenutak kad hrana, krajolik i miris soli naprave simfoniju koju ne možete upakirati i ponijeti sa sobom. Zato mu se stalno vraćaš.

Tišina betona i Fort George

Prije zadnje stanice, vozim kroz luku i pozdravljam Vis, ali nastavljam dalje prema skloništu za podmornice. Baza gdje su nekad skrivali podmornice jugoslavenske vojske i gdje u betonskim hodnicima i dalje kapa vlaga sa stropa vodi vas u drugi svijet. Prođete tim hodnicima i uđe vam u kosti tišina koju ni luksuz ne može nadomjestiti.

Premda, Fort George gotovo da i može. Njega uvijek čuvam za zalazak. Podignuli su ga Britanci 1813. godine, kad su na Visu imali vojnu bazu i željeli kontrolirati prilaze Jadranu. Tvrđava je strateški postavljena na rtu sv. Jurja, s kojeg puca pogled na cijeli viški zaljev, a zidovi su tada odolijevali napoleonskim napadima i gusarskim upadima. I da, malo je patetično. I da, već smo vidjeli stotine fotografija sa svadbenih ceremonija na Fortici, ali s razlogom. I ne morate se tamo vjenčati, možete, kao i mi, uživati u čaši vina i planirati svoj idući dolazak. Jer u tom trenutku sigurni ste da ćete se vratiti.

Nakon cijelog dana, vraćam se u Kut, i premda je Komiža moj ”dom” Kut čuva posebno mjesto u mom srcu. Uske kamene uličice među kojima se rado iznova gubim,  sigurno su utočište koje me uvijek iznova oduševljava.

Ovaj put, bez da smo to planirali, pomalo smo zalutali u dvorište restorana Boccadoro čiji intimni ambijent skriven u dvorištu stare kamene ruševine ostavlja dojam mističnosti kakvu rijetko nalaziš, posebno u sezoni. Zaklonjeni od pogleda i vrućine nazdravljamo čašom vrhunskog viškog vina i shvaćam  da je upravo to ono zbog čega se ovdje uvijek vraćam — ne samo zbog mora, mirisa borova ili zvuka cikada, nego zbog tih trenutaka koji se dogode kad ništa ne očekuješ.

Kad izgubiš pojam o vremenu, a sve ti ima smisla. I zato Vis nikad ne ostavlja dojam da si na odmoru. Više kao da si nakratko u nekoj drugoj stvarnosti, gdje sve teče svojim tempom, i gdje je najvažnije znati stati. I nazdraviti.