Ernest Hemingway je bio novinar, vojnik, pisac, pijanica, ribič, junak, glupan i ikona, nešto poput rock zvijezde svoga vremena; obožavali su ga milijuni, a nitko nije sumnjao da ga čeka velika budućnost… osim njega samog
Drugog srpnja 1961. godine, najveći živući američki pisac Ernest Hemingway, dobitnik Nobelove nagrade i junak milijuna, raznio si je glavu sačmaricom. Time je nastavio jezivu obiteljsku tradiciju, koja je odnijela živote njegovog oca i stričeva, a naposljetku i njegove unuke.
Ernest Hemingway bio je složena ličnost
Ernest Hemingway se rodio 21. srpnja 1899, a generacije ga pamte ne samo kao velikog pisca, nego i ikonu muževnosti i buntovništva, uspješnog sportaša, ‘big game’ ribolovca i javnu ikonu. Usprkos svemu tome, bio je osjetljiv, krhak. Hemingway je bio složena ličnost: neuspješan u ljubavi, žrtva alkohola, depresije, raznih ozljeda. Na stanovit je način cijeli život proživio u vlastitoj sjeni. Iako je bio nevjerojatno hrabar, sportski tip, osjećao je potrebu da dodaje svojoj važnosti i izmišljao priče o pothvatima koji se nikad nisu zbili.
William Walton, psihijatar koji ga je poznavao cijelog života, izjavio je da je Ernest Hemingway ‘čitavog života bio klasičan primjer manične depresije’. Piščevo ponašanje ukazivalo je i na bipolarni poremećaj: opijanje, ekscesi, nagon za samouništenjem, buran seks, kocka, tri razvoda i nemogućnost održavanja kvalitetnih međuljudskih odnosa…
Ernest Hemingway je u svojim ranim pariškim godinama bio visok, mišićav muškarac širokih ramena, smeđih očiju i rumenih obraza, snažne vilice i ugodnoga glasa. Kasnije u životu patio je od migrene, visokog tlaka, prevelike težine, naposljetku i dijabetesa. Većina tih problema nastala je u godinama lošeg života, nesreća i opijanja.
Roman Zbogom, oružje
U svom romanu ‘Zbogom, oružje’ Hemingway piše da ‘svijet slama sve nas i mnogi su kasnije snažniji zbog toga, ali one koje ne može slomiti odmah ubije. One vrlo dobre i nježne, izvanredno hrabre, ubije bez obzira na vrline. Ako i niste od tih, ubit će i vas, samo bez posebne žurbe.’
Da od majke nije naslijedio loš vid, Hemingway bi vjerojatno postao profesionalni vojnik. Pokušao je stupiti u vojsku već s osamnaest godina, ali su ga – zbog slabog vida – odbili. Žarko je želio iskusiti rat, pa se priključio Crvenom križu i služio u Italiji, u gradu Fossalta di Piave. Odmah po dolasku ranjen je krhotinom dok je izlazio iz menze, kamo je otišao po čokolade i cigarete koje je trebao dostaviti vojnicima. Usprkos tome što je i sâm krvario, jednog je talijanskog vojnika odnio na sigurno, za što je dobio talijansku medalju časti.
Hemingwayev život bio je prepun takvih paradoksa. Biografi se i prečesto koncentriraju samo na nesretne događaje, na depresiju i jad. Ernest Hemingway je od početka života pokušavao pridobiti ljubav svoje majke, velike vjernice, ali hladne osobe Grace Hall
Hemingwayev prijatelj, spisatelj Peter Buckley, opisuje taj zastrašujući trenutak: ‘Njegova se krv miješala s krvlju što je tekla iz vojnikovog ramena, sve dok Ernest nije bio sav prekriven crvenom tekućinom. Bio je na korak od smrti.’
Pretrpio je teške rane na objema nogama, operiran je na mjestu nesreće, a nakon vađenja krhotina prebačen je u bolnicu Crvenog križa u Milanu. Dok se oporavljao, zaljubio se prvi put u životu, u sedam godina stariju medicinsku sestru Agnes von Kurowsky. Iako su se planirali vjenčati odmah po njegovom otpuštanju iz bolnice, u siječnju 1919. Agnes se nenadano zaručila za nekoga talijanskog časnika.
Prva iskustva stekao je u novinama Kansas Star
Ernest Hemingway je bio shrvan i naučio je lekciju koje se držao do kraja života: svoje je žene napuštao prije nego što bi njima palo na pamet da napuste njega. Dobra strana tog iskustva bila je nadahnuće – iz svega toga nastao je roman ‘Zbogom, oružje’. Hemingwayev stil pisanja bio je bridak i sažet, a radnja zapravo autobiografska.
Prva iskustva stekao je u novinama Kansas Star, gdje je naučio kako pisati iz priručnika za mlade novinare: ‘Koristite kratke rečenice. Ne pišite u predugačkim poglavljima. Iskoristite slikovitost engleskog jezika. Koristite pozitivne rečenice umjesto negativnih.’ Hemingway je 1925. u Parizu upoznao F. Scotta Fitzgeralda: dvojica su se spisatelja odmah sprijateljila, u čudnom odnosu punom divljenja i neprijateljstva. Fitzgerald je te godine objavio ‘Velikog Gatsbyja’, koji se Hemingwayu svidio.
Zaključio je da i on želi napisati pravi roman. Kasnije je posumnjao u ispravnost te odluke. ‘Napišem jednu stranicu remek-djela na devedeset i jednu stranicu sra..a’, povjerio je Fitzgeraldu. ‘Moram se prisiliti da bacim sra..e.’
Ernest Hemingway družio se s najvećim umjetnicima 20. stoljeća
Neki kritičari Hemingwayev rad ocjenjuju kao homofoban, mizogin. Čak i njegovi najveći obožavatelji svjesni su da su ženski likovi ponešto plošni, crno-bijeli, dvodimenzionalni.
Ernest Hemingway se družio s najvećim umjetnicima dvadesetog stoljeća: među bliskim prijateljima bili su mu Picasso, Joan Miro, Juan Gris, američki pjesnik Ezra Pound, zatim Gertrude Stein, a družio se i s Fidelom Castrom. Prijateljevao je i s irskim piscem Jamesom Joyceom, s kojim je pio danima i tjednima.
Neki prijatelji nisu mu bili tako glamurozni: ‘Nije dolično da se jedan književnik druži s boksačima, barmenima, toreadorima’, prokomentirao je Peter Buckley. ‘Ernest nije samo prijateljevao s krivim ljudima, nego o njima i pisao: o Indijancima i vojnicima, o kurvama i konobarima.’ Dvije osobine nitko nije osporavao Hemingwayu: njegovu hrabrost i nesposobnost da ostvari dublje veze sa ženama.
Neki su ga vidjeli kao lava, a neki i kao zeca
Ta dvojakost karaktera zapela je za oko i Buckleyju: ‘Kako su ljudi vidjeli Ernesta? Neki kao lava, neki kao zeca.’ Hemingwayev život bio je prepun takvih paradoksa. Biografi se i prečesto koncentriraju samo na nesretne događaje, na depresiju i jad. Ernest Hemingway je od početka života pokušavao pridobiti ljubav svoje majke, velike vjernice, ali hladne osobe Grace Hall.
Kad je umrla 1951., nije otišao na sprovod. Ostali su jednako udaljeni u smrti koliko su bili u životu. Buckley ga se ipak sjeća sretnijeg: ‘Ernest više nije bio stranac: bio je dobar u lovu, vješt ribič; puno je jeo, uživao u vinu i viskiju. Bio je ranjen, bio je blizu smrti, bio je zaljubljen, bio je junak; naučio je psovati i ponekad je bio izrazito bučan, govorio je i istinu i laž, pisao je priče i želio napisati još mnoge.’
Ernest Hemingway i ‘Starac i more’
Vjerojatno najuzbudljivija godina u Hemingwayevom životu bila je 1954. Te je godine Ernest Hemingway umalo dva puta poginuo u avionskim nesrećama u Africi, a zbog tih nesreća američki književnik nije mogao prisustvovati ceremoniji u Švedskoj gdje je dobio Nobelovu nagradu za književnost za kratki roman ‘Starac i more’.
Prvi put kad se unajmljeni zrakoplov nad tada Belgijskim Kongom – taj let bio je rođendanski dar njegovoj četvrtoj supruzi Mary Welsh – nedaleko od slapova Murchison srušio u gustu šumu. Ernest Hemingway je ozlijedio glavu, a Mary slomila dva rebra.
Idućega dana trebali su biti prebačeni u medicinski centar u Entebbeu, ali je avion eksplodirao pri polijetanju. Hemingway je u eksploziji bio opečen i ‘zaradio’ je još jedan potres mozga, ovog puta dovoljno snažan da izazove curenje cerebralne tekućine.
Ernest Hemingway je o svom životu napisao sljedeće: ‘Život svakog čovjeka završava jednako. Ono po čemu se netko od nas razlikuje od nekoga drugog su detalji naših života i način na koji smo umrli.’
Kad su konačno stigli do Entebbea, zatekli su novinare kako izvještavaju o njegovoj smrti. Naredna dva tjedna Hemingway je proveo u davanju intervjua i čitanju osmrtnica. Posebno žalostan detalj vezan za Hemingwayevu stvarnu smrt bio je taj što je svoga oca prezirao zbog samoubojstva i uvijek govorio da je pribjegao kukavičkom činu – da bi u stanjima depresije, često govorio ‘I ja ću tako završiti’.
Strah od FBI-ja
Buckley je napisao da je Hemingwaya uvijek nešto mučilo. ‘Cijelog je života bio zabrinut, ne samo za svoj vid ili razum: bojao se i sitnih stvari – da će izgubiti psa, da će ostati bez novca (koji je bio na sigurnom u banci). Brinuo se da ga proganjaju vladini agenti, koji za to nisu imali nikakvog razloga.’ Ipak, to posljednje možda i nije bila samo paranoja.
Autor A. E. Hotchner u svojem djelu ‘Hemingway i njegov svijet’ napisao je da je FBI vrlo vjerojatno uhodio Hemingwaya, što je bez sumnje doprinijelo njegovom nemiru i samoubilačkim mislima. Direktor FBI-a J. Edgar Hoover sumnjičio je Hemingwaya za prijateljevanje s kubanskim komunističkim režimom i nadzor vladine agencije možda je ubrzao njegovu odluku da okonča život.
Hotchner danas priznaje da nikada neće prežaliti što je prijateljev strah od špijuniranja odbacio kao paranoju. Dr. Scott Earle stigao je u Hemingwayev dom petnaestak minuta nakon njegovog samoubojstva.
Samoubojstvo Ernesta Hemingwaya
Iako je ustanovio da je Hemingway umro od rana koje si je sam nanio, novinarima je rekao da je piščeva smrt bila slučajna. Hemingway je bio paradoksalan, tajanstven. Patio je od depresije u trenucima kad su njegove romane kupovali milijuni. Imao je status i bogatstvo rock zvijezde, što za pisce i nije često. Putovao je svijetom, živio nemirno, ganjao avanturu.
Slava mu je dolazila sama od sebe, za nju se nikad nije trudio. Javnost je pratila svaki njegov korak. Buckley zaključuje: ‘Gdje god bio, Ernest Hemingway je osjećao i vlastitu bol i opažao bol drugih. Osjećao bi se bolje nakon što bi svoju bol pretočio u riječi, kao da je time iz sebe izbacio nešto što ga je probadalo, ali bol bi se uvijek iznova vraćala. Ernest se te boli nikada nije oslobodio.’
Ernest Hemingway je o svom životu napisao sljedeće: ‘Život svakog čovjeka završava jednako. Ono po čemu se netko od nas razlikuje od nekoga drugog su detalji naših života i način na koji smo umrli.’
Tekst Jonathan Savill
Fotografija Bettman/Corbis
