Bilo da je riječ o velikom javnom prostoru ili privatnoj vili, oblikovanjem prostora po mjeri života u njemu, te interpretacijom istog u skladu s modernim trendovima uz poštovanje tradicije, splitski arhitekt uspješno ispisuje nove stranice hrvatske arhitekture
Splitskog arhitekta Dinka Peračića nije lako svrstati u samo jednu disciplinu arhitekture, a on svoje radove ne promatra samo kroz oblike koji privlače pažnju u prostoru, već i kroz učinke i interakciju svojih projekata na okolinu. Za svoje radove dobio je niz prestižnih priznanja, a za sebe kaže da je istraživač kulture prostora. Inače radi i kao docent na studiju arhitekture u Splitu, a njegovi radovi imaju ponekad zbunjujuću širinu.
Možete li nam se predstaviti onako kako sebe vidite?
Kao nekoga tko arhitekturu prostora promatra u kontekstu kulture prostora i kulture građenja. Jako me zanima da arhitektura, osim što ispunjava želje klijenata, odgovara i društvu u kojem nastaje, da ima jake veze s prostorom i klimom u kojima se nalazi, da poznaje poznate načine građenja, ali i da stvara suvremeno lice prostora u kojima živimo. Imam sreće da uz rad u studiju radim na fakultetu arhitekture i u istraživačkoj grupi Platforma 9,81, gdje mogu brzo i efikasno testirati ideje. To mi omogućava da projekti budu drugačiji, inovativniji, da otvaraju nove granice, odnosno da imaju ambiciju i snagu da društvo pogurnu korak naprijed. Inače, iz standardnog arhitektonskog rada u uredu je teško investirati novac i vrijeme u istraživanje, pa na ovaj način mogu razviti znanja i koncepte koji projekte čine zanimljivijima i aktivnijima u svom okruženju.
Što je to Platforma 9,81?
Udruga koja se bavi istraživanjima kulture prostora. Kroz različite projekte i akcije povezujemo razne ljude iz svijeta kulture – umjetnike, kustose, dizajnere ili stručnjake iz drugih područja, primjerice, geografe ili urbaniste. Kroz niz godina stvorili smo pravu ‘platformu’, jedan oblik ‘think tanka’ za diskusiju o prostoru. Prilika je to ujedno da svoju arhitektonsku struku promatramo iz šire perspektive nego što to može jedan standardan arhitektonski ured.
Prošle godine se održala 15. međunarodna izložba arhitekture u Veneciji, a vi ste tamo bili u istaknutoj funkciji.
Arhitektonski bijenale u Veneciji je najveća i najrelevantnija svjetska izložba arhitekture, globalno najznačajnije mjesto za prezentaciju arhitektonskih dostignuća. Prošle godine smo bili predstavnici Hrvatske na toj izložbi. Glavni selektor i kurator bio je poznati Čileanac Alejandro Aravena, dobitnik prestižne Pritzker nagrade, koji svojim projektima daje vrlo zanimljiva arhitektonska rješenja za siromašne zajednice u Latinskoj Americi, ali istovremeno radi na velikim projektima za banke ili sveučilišta. Tu se otvorila zanimljiva diskusija, jer s jedne strane od arhitekata se očekuje da svojim djelima realiziraju privatne snove i potrebe kapitala, a s druge strane da djeluju odgovorno prema društvu. To je upravo ono čime se najviše bavim, kako kroz gradnju povezati interese onoga tko ulaže novac i istovremeno biti odgovoran prema društvu i prostoru u kojem arhitektura nastaje. Na Bijenalu smo predstavili projekte za tri kulturna centra – iz Zagreba, Splita i Rijeke, koji nastaju u tri nekad napuštene zgrade u kojima se kultura stvara bez obzira što oni nisu završeni. Kulturni programi i scena rastu i razvijaju se zajedno sa samim građevinama. To nas dovodi do sasvim novih, interaktivnijih i zanimljivih situacija. Autori projekta smo moja partnerica Miranda Veljačić, Emina Višnić, donedavna ravnateljica centra Pogon u Zagrebu, koji je jedan od najzanimljivijih umjetničkih prostora u regiji, i Slaven Tolj, umjetnik i ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, i ja. Emina i Slaven su ključni ljudi velikog projekta Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020. Za projekte koje predstavljamo na Bijenalu, oni su istovremeno i klijenti, korisnici, ali i autori i suradnici. Ovo iskustvo je bilo vrlo zanimljivo jer smo pokazali kako arhitekturu možemo napraviti životnijom i sadržajnijom ako oni za koje se radi postanu dio kreativnog procesa.
Možete li usporediti radove i projekte viđene u Veneciji s onim što se radi u Hrvatskoj?
Hrvatska arhitektura ima izvrsne pojedince koji su na svjetskoj razini i mogu se mjeriti s bilo kojim radovima koji se nalaze na Bijenalu. Na žalost, kao i u sportu, imamo izvrsne igrače, ali nemamo dobre klubove. Uz organiziranu podršku, mogli bismo imati prepoznatljivu arhitektonsku scenu kakvu danas imaju Čile, Portugal ili Japan. Na Bijenalu u Veneciji nastojalo se istaknuti projekte koji imaju značajnu društvenu vrijednost. U Hrvatskoj gotovo svaki arhitektonski projekt o kojem vrijedi govoriti gradi nešto i za javni interes, bilo da hotel stvara plažu ili šetnicu, a stambena zgrada ulicu ili trg. Takvo je naše naslijeđe i kultura javnih prostora, u tome smo dobri. Generalno, ako se prati svjetska arhitektonska scena, došlo je do zasićenja velikim zvijezdama i ikoničkim zgradama. Traže se pametni, prilagođeni, odgovorni projekti, oni u kojima u prvom planu nije njihov izgled nego odnos prema ljudima koji ih koriste, okolišu i kontekstu. Arhitekti se trebaju suočiti s ekološkim, političkim i društvenim pitanjima, a ne samo s oblikovnim i tehničkim izazovima. Projekti koje smo predstavili u Veneciji, od kojih neki traju i više od deset godina, autentično se bave upravo ovim temama. Ovo što godinama radimo postalo je sada bitna tema. Ne pratimo trend, već je trend pronašao nas.
U Hrvatskoj je zgrada Građevinskog fakulteta u Osijeku koju ste radili izvrsno ocijenjena.
Za tu zgradu smo upravo osvojili nagradu – medalju Hrvatske komore arhitekata. Zgrada je načinjena od pet velikih paralelnih betonskih zidova duljine 100 metara i visine četiri kata, od kojih su dva zida nagnuta. Između ovih zidova otvaraju se prostori predavaonica, učionica, ureda i holova. Veliki otvori u zidovima povezuju ove prostore u poprečnom smjeru. S ovih pet zidova stvorili smo vrlo različite i uzbudljive prostore. Iako je zgrada smještena tijesno između drugih postojećih i planiranih zgrada, uspjeli smo postići da prirodno svjetlo i zrak dođu do svih važnijih unutrašnjih prostora, da ona bude optimistična i svijetla u svakom dijelu u kojem ljudi borave i rade. Kretanje kroz zgradu fakulteta je kao filmski doživljaj. Nižu se scene od kojih je svaka različita i na svoj način zanimljiva, a povezuje ih prisutnost betonske konstrukcije i ujednačeni dizajn interijera. Dobili smo dobre komentare ljudi koji zgradu koriste. Kažu da ih ona svako jutro kad uđu podsjeti da ne budu prosječni, da ih inspirira i potiče da budu inovativni. Već u natječajnom radu mi smo na tražene površine nadodali oko 700 kvadratnih metara prostora za druženje. To su sad aule, kantine, otvorene učionice, vrtovi, mjesta gdje studenti mogu individualno raditi i gdje se ljudi sastaju. Mislim da će takvi prostori postati sve važniji, jer se sve veći dio razmjene znanja i informacija stvara u takvim manje formalnim situacijama kada ljudi borave u istom prostoru. Zgrada je postala i dio života grada Osijeka. Redovito se u njenim prostorima odvijaju raznovrsne manifestacije, koncerti, konferencije, izložbe koje nisu vezane samo uz Građevinski fakultet.
Koje ćemo vaše projekte vidjeti u budućnosti?
U ovom trenutku mogu izdvojiti tržnicu u Dubrovniku i Kuću maslina u Jezerima. Radimo često na javnim prostorima i sadržajima u obalnim gradovima i općinama. Ovi gradovi i mjesta, nakon godina dominacije privatnih interesa i gradnje apartmana, shvatili su da nemaju budućnosti bez ulaganja u javne sadržaje i podizanje kvalitete destinacija u cjelini. Do sada smo već napravili tržnicu u Vodicama koja je pokrenula ostale projekte. Nova tržnica Vodicama je dala novo lice. Pokazala je da Vodice žele biti puno bolje mjesto za odmor i život, što je već povuklo i druge inicijative i donijelo pozitivne promjene. Ovaj projekt nije imao za cilj samo da riješi potrebe opskrbe, već i da stvori suvremeni mediteranski ambijent na koji će građani biti ponosni i koji će značajno unaprijediti sliku grada turistima. Postigli smo to visoko postavljenim bijelim platnenim krovom postavljenim na drvenim gredama. Sve je oblikovano suvremenim principima, ali tako da je povezano s poznatim materijalima i prilagođeno lokalnom kontekstu koji želi unaprijediti. Projekt je dobio veliku regionalnu nagradu Piranesi. Tržnica u Dubrovniku je kao projekt jako zahtjevna. Smještena je u dijelu dubrovačkog ljetnikovca koji ima visoki zid dvorišta prema moru duljine 150 metara, što prilično definira izgled gruške luke i ovog dijela grada. Tržnica se treba uklopiti u ljetnikovac na način da poštuje i dijelom rekonstruira ljetnikovac, a istovremeno da odgovori na potrebu suvremene tržnice da bude cjeloviti javni prostor. Došli smo u dilemu je li bitnija baština ili svakodnevni život. Projekt je trebao zadovoljiti obje strane. Kao rezultat imamo platneni krov koji je postavljen nisko, ali se u segmentima otvara kako bi se prostor pod njim dobro provjetravao i bio ugodan za boravak i kupovinu. I u Vodicama i u Dubrovniku koristimo bijelo teflonsko platno koje propušta svjetlo. Kako se obje tržnice nalaze u lukama, bijela platna dio su atmosfere s jedrima i tendama na brodovima. Pazimo da pod njima ne bude vruće, ali da ipak daju dobru sjenu i ujednačeno optimistično bijelo svjetlo.
A projekt Kuća maslina?
Za nove arhitekture od javnog značaja važno je da ne budu samo lijepe i da nisu rađene samo kao turističke atrakcije, već i da stvaraju i razvijaju gradski život. Po mom mišljenju sve što radimo za turiste trebali bismo raditi tako da bude od koristi i domaćim ljudima. Ako koristimo turističke investicije da se razviju novi proizvodi i posao lokalnih ljudi, da oni razviju svoj entuzijazam, zanimacije i svoju kulturu, uskoro ćemo imati puno bogatiju turističku ponudu i značajno zadovoljnije građane i mještane. Na tim postavkama razvijamo Kuću maslina u Jezerima na Murteru. U početku zadatak je bio obnoviti jednu staru prizemnicu i postaviti ekološko-arheološku zbirku vezanu uz maslinarstvo – Muzej maslinarstva, kao turističku atrakciju. Vrlo brzo projekt smo razvili tako da se ne radi samo o turističkoj atrakciji, već i o sadržaju koji prikuplja i razvija povijesna i suvremena znanja o maslinarstvu, koji je mjesto susreta maslinara, uljara, profesionalaca struke, gurmana, gastronoma – referentno mjesto onih koji žive i rade maslinarstvo, jer takvo mjesto ne postoji u Dalmaciji. To je i muzej i društveni i poslovni centar. Važna komponenta projekta je ulaganje u edukaciju ljudi koji će raditi u Kući maslina. Njihov zadatak je obrazovanje i informiranje svih koje zanimaju masline i njihovo povezivanje u svrhu razvoja proizvoda i poslovanja, a posebno maslinarske kulture. Sama arhitektura Kuće maslina proizlazi iz posebnosti dalmatinskog pejzaža i maslinarstva. Za razliku od većine drugih mediteranskih predjela, ovdje je za obradu maslina i dobivanje ulja potreban izniman ručni rad u teškom kamenitom pejzažu. Puno truda, za kap gušta. Takva će biti i Kuća, izvana od ručno složenog suhozida, a iznutra u oblim i tekućim linijama, s naglaskom na atmosferama, emocijama i osjetilima, više nego na podacima i artefaktima. Svi uključeni u projekt uživamo u njemu jer smo izašli iz okvira stvaranja uobičajenih muzeja i otvorili se suvremenoj živoj kulturi koja treba ovakav sadržaj.
Radite i na projektima privatnih investitora, kuća i vila.
S privatnim klijentima uglavnom radimo na projektima privatnih vila. To je ‘boutique’ arhitektura, gdje je sve podređeno potrebama i sklonostima vlasnika. Kroz razgovor s klijentima, od kojih su većina stranci, nastojimo ih uputiti na vrijednosti življenja na Mediteranu. Ovdje se živi pretežno vani, najčešće u otvorenom, ali zasjenjenom i dobro provjetravanom prostoru, prilagođenom uživanju i odmaranju. Većinu vremena ne trebaju nam zatvoreni klimatizirani prostori. Kada vila prati ovu mediteransku logiku korištenja prostora, svi odnosi u prostoru se promijene. Vanjski teren dobije puno veći značaj. Smanji se ambicija da zgrade budu objekti napravljeni da bi im se drugi divili s daljine i postanu prvenstveno ambijenti ugodni za život. Zanimljivo mi je tada vidjeti kako se njihovi vlasnici opuste i prepuste mediteranskim guštima.
