U 25 godina znanstvene karijere Danica Kragić Jensfelt prošla je put od stipendistice na doktorskom studiju do Osobe godine u Švedskoj. Jedna od vodećih robotičarki svijeta govori o ubrzanom razvoju tehnologije, obiteljskim vezama i strasti prema šivanju odjeće te otkriva kako uz pomoć umjetne inteligencije ostvariti prisniji kontakt između starijih i mlađih generacija
Njezina krhkost je varljiva. U prodornom pogledu krupnih očiju, ovisno o temi razgovora, izmjenjuju se staloženost matematičarke, odlučnost liderice, nježnost zabrinute majke i zaigranost djevojčice. Prof. dr. sc. Danica Kragić Jensfelt, rođena Riječanka, jedna je od vodećih švedskih robotičarki. Studentima na Kraljevskom tehnološkom institutu u Stockholmu predaje kompjutorske znanosti, a na policu s brojnim nagradama za znanstveni rad, potkraj prošle godine stiglo je iznimno priznanje. TechSverige, švedska krovna organizacija za tvrtke u tehnološkom sektoru, proglasila ju je Osobom godine u Švedskoj. Dok smo razgovarale svaka ispred svog ekrana, povremeno bi u kadru zabljesnuo crni svjetlucavi tvid, kroz čije je niti profesorica Kragić Jensfelt žustro provlačila iglu i konac.
Zašto su vam dali nagradu Osoba godine u Švedskoj?
Nagradu ne dobijete za to što ste napravili, nego za ono što se od vas očekuje u budućnosti. Ne volim nagrade, no u ovom slučaju u prvi se plan stavlja područje umjetne inteligencije. Moj je zadatak promicati titulu Osoba godine, inspirirati druge, mobilizirati i voditi razvoj švedske umjetne inteligencije u akademskim i poslovnim krugovima. Ukratko, očekuje se da tijekom godine provodim edukaciju i populariziram to područje. Nije to financijska nagrada, dobije se neka plaketica, a zbog COVID-a nije bilo klasične dodjele, pa ni haljinu nisam morala šivati. Održala sam predavanje o važnosti nagrade i promicanju područja u koje puno zemalja ozbiljno investira.
Koga ćete i na koji način educirati?
U Švedskoj, kao i u drugim zemljama, različito je razumijevanje umjetne inteligencije i njezine mogućnosti. Neki je se boje, jedni misle da će ona preuzeti svijet, drugi vjeruju da će automatizirati dosta poslova i pojednostaviti puno profesija. U svim je sektorima potrebno educirati one koji ne koriste umjetnu inteligenciju. No mislim da još nemamo dovoljno kadrova u školama da bismo kvalitetno, već od prvog razreda osnovne, educirali djecu koja svaki dan dolaze u kontakt s umjetnom inteligencijom. Ona je interdisciplinarna i temelji se na matematici i kompjutorskim znanostima, no ljudi trebaju naučiti kako joj se prilagoditi, na koji način je koristiti da bismo razvili različita rješenja za dobrobit ljudi. Mora postojati način za eksperimentiranje i vrednovanje rješenja temeljenih na umjetnoj inteligenciji. Važno je da ljudi budu u stanju vidjeti njezine pozitivne i negativne strane, na dugi i na kratki rok, jer vrlo je teško zabraniti njezin razvoj.
Hoće li roboti zamijeniti skipera u navigaciji?
Imam dijete s posebnim potrebama i kažem – ako uspijemo napraviti robota koji petnaestogodišnjaku može promijeniti pelene – onda može biti i skiper. Jedriličari već koriste različite senzore, digitalni GPS, kameru i puno toga što se temelji na različitim softverima i matematičkim metodama, da bi donijeli bolje odluke. Važno je na koji način definiramo željenu funkciju, pa tako i skiper može biti kao robot kojeg biste imali kod kuće ili u bolnici da pomaže starijima i osobama s posebnim potrebama. Taj robot mora imati umjetnu inteligenciju koja se demonstrira i kognitivno i fizički, a s druge strane umjetna inteligencija treba i skiperu kod donošenja odluka, kod fizičke aktivnosti koja se bazira na kognitivnom radu. Uz svojih pet čula ljudi koriste i dodatne senzore. U robota možete ugraditi bilo koji senzor, može imati funkcije kakve ljudi nemaju, i mjeriti stvari koje mi ne možemo. Druga je stvar tjelesna aktivnost: naša su tijela dosta mekana, ako se ne mogu koristiti rukom ili prstom, koristit ću lakat, no za takvu odluku moram dobro poznavati svoje tijelo.
Zašto ljudi strahuju od umjetne inteligencije?
Zato što želimo raditi ono što nam mozak kaže, jer cijenimo svoju slobodu. Osjećamo da će mašine biti inteligentnije od nas, a u biti nam to znači da će nas ti bolji odmah pobijediti. Bojimo se. Dio našeg mozga reagira, jer ga je takvim napravila evolucija. Svaki put kada se susretnemo s nečim stranim, on generira oprez ili strah. Zbog toga smo mi ljudi i opstali na zemlji. U kombinaciji filmova i knjiga znanstvene fantastike, u više od 90 posto slučajeva roboti i mašine uglavnom su negativci. Rijetki su filmovi koji malo dublje zalaze u psihologiju odnosa čovjeka i stroja, a nama je važan taj osjećaj da strojevi mogu kompenzirati ono što ljudi nemaju. Vrlo je teško o tome govoriti u društvu gdje su ljudi sve više individualci i ne brinu se o starijim generacijama. Ako očekujete da će robot preuzeti brigu o vašim roditeljima ili o djeci, to znači da se više ni ne trudite preuzeti odgovornost. S druge strane, važno je kakva su vaša očekivanja u procesu prihvaćanja robota: hoće li se djeca brinuti o vama, na koji način shvaćate da vas djeca ne vole manje samo zato što su vam dala robota. Jednostavno, ne postoje eksperimenti i činjenice na kojima možemo bazirati je li odnos između čovjeka i stroja – pozitivan ili negativan. Bolje onda da je negativan, dok se ne uvjerimo u suprotno. Puno je lakše zavesti ljude strahom i negativnim primjerima nego pozitivnim. Pa mi sami sebe treniramo da nas ne bude strah time što tražimo strašne i negativne vijesti.
Jesu li vas zvali za konzultacije u nekoj filmskoj produkciji?
Jesu, za švedsku seriju ‘Pravi ljudi’, prije desetak godina. Pred početak snimanja diskutirala sam s njima o tome kako izgleda društvo u kojem ne možete vidjeti razliku između robota i čovjeka, kakvi su njihovi odnosi i na koji način ostvaruju blisku vezu.
Koliko se znanstvenika u Švedskoj bavi umjetnom inteligencijom i koliko država ulaže u njezin razvoj?
Švedska ima 10 milijuna stanovnika i 600 doktoranata. Oni će se u narednih desetak godina obrazovati zahvaljujući Zakladi Wallenberg, koja je u Projekt razvoja umjetne inteligencije investirala četiri milijarde švedskih kruna (oko 3,5 milijardi kuna). Uz to ima još 200 do 300 znanstvenika na svim obrazovnim razinama. Međutim, vrlo je teško reći koliko ljudi koristi i razvija umjetnu inteligenciju, jer puno je otvorenih softvera koje bilo tko može koristiti. Na isti način kako smo mi prije tridesetak godina dobili prve kompjutore, igrali igrice i učili programiranje. Danas ljudi razvijaju startupove, u biti nema razlike. Investicijski volumen u Švedskoj je zbilja velik, ali na koji način promijeniti i modernizirati edukacijski ili porezni sustav, e to ide sporije. Tako je valjda u svim zemljama. Uvijek je puno teže nešto popraviti nego raditi od početka.
Smatrate li sebe Šveđankom ili Hrvaticom?
Teško mi je to reći. Dulje sam u Švedskoj nego što sam živjela u Hrvatskoj. No nakon 26 godina života u Švedskoj razvila sam njihov osjećaj iščekivanja u smislu – ako tako radi sustav – onda imam pravo na to. Kad se u Hrvatskoj nađem u situacijama gdje sustav tako ne radi, stanem u nevjerici: Što ću? Koga da pitam? Pokušavam govoriti hrvatski koliko god mogu, no budući da sam iz zemlje otišla prije nego smo počeli koristiti vokabular računalnog tipa i tehničke riječi, jezično se ne osjećam superiorno, nažalost.
Što se promijenilo u svijetu umjetne inteligencije u odnosu na vrijeme kada ste se počeli baviti tim područjem?
Puno toga. Kad sam 1997. došla u Švedsku kao stipendistica na doktorat, nije se čak ni govorilo o umjetnoj inteligenciji. Tek nešto o robotici i mašinama koje se mogu programirati. Kad usporedim što se dogodilo u proteklih 25 godina, vidim više automatizacije u industriji, a na sveučilištima smo razvili predmete koji nisu postojali. Ako govorimo o startupovima i unicornima iz Švedske, Spotify i Klarna na neki su način bili gorivo softverskim rješenjima umjetne inteligencije. Digitalizacija i brži kompjutori isto su tome pridonijeli. Razvoj novih računarskih metoda je velik, ali ako niste u tom području, ne možete ga vidjeti.
Švedska ima 10 milijuna stanovnika i 600 doktoranata, a Zaklada Wallenberg u idućih desetak godina u razvoj umjetne inteligencije investira četiri milijarde švedskih kruna (oko 3,5 milijardi kuna)
Kako se postaje članicom Švedske kraljevske akademije?
Samo radom. Djelomično akademskim, ali i vodstvom. Morate stalno biti viđeni, ali to nije dovoljno ako nemate znanstveni trag. Morala sam se dokazati da dobijem međunarodno konkurentne projekte, no mora me i citirati internacionalna akademska zajednica.
Kada ste prepoznali svoje granice u znanosti?
Puno sam o tome razmišljala i ne znam je li moguće jednostavno odgovoriti. Odrasla sam u obitelji gdje je bilo dopušteno iskazivati svoje mišljenje i provoditi što vam je palo na pamet. Da kreativna strana ne bude sputavana. Roditelji, bake i djedovi uvijek su me poticali i govorili: A što ti se najgore može dogoditi, zašto ne probaš i ovo? Imam pet godina mlađu sestru, ali sam bila prva unuka i puno vremena provodila s djedom i bakom. Djed je bio kovač, a baka kućanica, koja se bavila šivanjem. Od nje je došla ljubav za iglu i konac, a vukla me i djedova kovačnica. Kod nas je uvijek postojao interes za tehnička rješenja. Tata je radio u tvornici papira u Rijeci, popravljao je strojeve, pa se u slobodno vrijeme, što bi se danas reklo – na crno – bavio autima. Mama je bila od knjiga i brojki, naučila me voljeti matematiku koja mi je bila zanimljiva zato što se mogla objasniti. Koristila sam je da riješim fiziku i kemiju, a u srednjoj sam to nastavila u matematičko-informatičkom smjeru. Tu sam naučila programirati. Htjela sam studirati u Zagrebu, ali nismo imali novca pa sam upisala Tehnički fakultet u Rijeci.
Koliko je djevojaka tada studiralo na Tehničkom fakultetu?
Ako dobro pamtim, nas tri i stotinjak dečki, a na kraju smo ostale dvije cure. Imali smo dvije profesorice – iz matematike i tehničkog crtanja. Ostalo – profesori. Znate kako je to bilo prije gotovo trideset godina: ako ste žensko i dođete u minici, komentira se da nemate ništa u glavi.
No bez obzira na dužinu minice, sve ste ih demantirali.
Je, ali u to vrijeme ja sam radila i kao model, šivala sam odjeću… Takvim komentarima nekih profesora nisam uopće pridavala pažnju, prihvaćala sam to na način: O.K., tako svijet funkcionira. Znam da bi to danas bilo shvaćeno kao oblik zlostavljanja, no kod puno žena u industriji koje su prošle kroz negativna iskustva vidim da su stvorile stav: ako sam ja mogla otrpjeti, mogu i drugi. Možda bih se nekom komentaru prije i nasmijala, no danas se usudim reći: to nije u redu.
Koliko ste promijenili pristup edukaciji studenata u odnosu na vaše studentske dane?
O tome se može govoriti na dva načina. Prvo, kakva očekivanja ima današnja generacija u smislu odgovornosti. Mislim da smo mi rođeni sedamdesetih imali ukorijenjen osjećaj samoodgovornosti. Nisam imala roditelje koji će za mene sve riješiti. Čini mi se da se danas roditelji malo previše brinu o svojoj djeci i onda kada ta djeca dođu na fakultet, ne znaju što znači odgovornost. Često imam osjećaj da su moji studenti nezreli, da ne mogu shvatiti što se od njih očekuje, koliko je bitno obrazovati se i da su za to sami odgovorni. Dakako, postoje pedagoške metode i taktika, ali način i ono što predajem neće donijeti rezultate ako oni ne preuzmu svoj dio odgovornosti. To me dosta plaši jer postoji očekivanje da će vam sustav riješiti obrazovanje. A to nije moguće, a nije čovjeku ni prirodno.
Koje vrijednosti želite prenijeti na svoju djecu, da ih vode kroz život?
U svakom slučaju odgovornost prema sebi. Nitko drugi neće te vrednovati ako se ne vrednuješ sam. Nikad sebe zvati glupim. Ili govoriti da ne možeš. Biti iskren, pun poštovanja prema ljudima i stvarima o kojima ništa ne znaš. Biti zainteresiran za stvari koje su ti nejasne. Ne bojati se pitati i ne misliti da ste manje vrijedni od drugih ako nešto ne znate. Biti ponizan. U švedski socijalni sustav sam se uklopila i sjedim u nadzornim odborima zato što sam naučila jezik, zainteresirana sam za ono što drugi govore, a nije me strah reći: oprostite, ne razumijem, dolazim iz druge zemlje. Ako sami sebe povremeno napravite malo inferiornima, svi vam žele pomoći.
U koliko ste nadzornih odbora angažirani?
H&M, Saab i u jednoj privatnoj investicijskoj kompaniji. Ne mogu više od tri jer mi posao ne dopušta. Naime, ako ste zaposleni na državnom fakultetu, smijete imati samo 20 posto dodatnog angažmana izvan posla.
Kako vam je pandemija promijenila poslovni i obiteljski život?
Obiteljski nabolje: ne osjećam se kao loša mama jer imam vremena doma tri sata kuhati janjetinu, koju moj suprug ne voli, ali je dobra za mozak našeg djeteta. Pozitivno je da usred dana u desetak slobodnih minuta stignem usisati sobu. Negativno je da dvije godine nismo mogli putovati u Hrvatsku, ali zato se veselimo ljetu. Sestra mi živi u Americi pa ni nju neko vrijeme nisam vidjela. I poslovno je bolje. To što mogu raditi od kuće daje mi mogućnost kontrolirati dužinu sastanaka, manje je praznog hoda i mislim da ću i nakon pandemije nastaviti nekoliko dana raditi od kuće.
Što je presudilo da vam ponude članstvo u Nadzornom odboru modnog giganta H&M?
Prvi susret s vlasnikom H&M-a dogodio se na predavanju koje sam održala o području robotike, ali sam puno pričala i o osobnom iskustvu šivanja odjeće i mislim da je prevagnula ta kombinacija automatizacije i interesa za modu. Nazvao me telefonom, pristala sam, nije bio neki veliki proces.
Što to šivate sada dok razgovaramo?
Kostimić: puno toga rukom. Ono što se inače skupo plaća, a ja sam tako škrta. Moram reći da je svila u svim oblicima moj najdraži materijal. Uvijek je izazov sašiti lijepu bluzu od svile ili nešto od tvida. U tvid ušiti svilenu podstavu nije jednostavno, oduzme puno vremena, ali se vidi rezultat. Dok sam putovala u Kinu i u Ameriku, umjesto suvenira kupovala sam tkanine. Za Novu godinu smo bili u Rijeci i vratila sam se u Švedsku s puno metara kvalitetne svile i vune.
Možete li sebi nabaviti robota koji će umjesto vas šivati haljine i kostime prema vašim krojevima?
Nadam se da, ali neka robot radi sve drugo po kući, a ja ću šivati jer mi je veliko zadovoljstvo napraviti ono što nitko drugi nema. Osim toga, to su moje uspomene. Svaki put kad smo mama i ja šivale haljinu bilo je to nešto posebno. Zadnji put je mama napravila puno kamelija od svile i sad samo čekam da ih na nešto dodam. Svaki odjevni predmet na nešto me podsjeti, ima svoju priču i posebnu emociju.
U što je danas najbolje ulagati novac i vrijeme?
U well-being. Ne znam je li se naše samopouzdanje i svijest o tome što smo i tko smo razvija jednako brzo kao i tehnika. Svašta nam je dostupno i čini nas sretnim kada to konzumiramo. No pitanje je da li je ta sreća kratkoročna ili dugoročna. Prije smo više govorili o tome što nas čini sretnima i dijelili svoje osjećaje, što je bio dobar način da upoznamo sebe. Danas nemamo tako duboke socijalne odnose, ni obiteljski ni prijateljski. Vijesti dobivamo preko društvenih mreža, a kada nam je dosadno, gledamo TV ili neki drugi ekran. Moramo se naučiti reflektirati.
Što vi radite kad vam je dosadno?
Volim trčati po prirodi, ne volim previše kuhati, to mi je gubljenje vremena jer nakon toga ne ostane ništa. Volim razmišljati, prebirati materijale od kojih nisam još ništa sašila ili jednostavno pričati s mojoj dječicom, usaditi im kreativni gen, da se ne bi samo gledao iPAD, nego da povremeno uzmu papir i olovku ili da se moja sedmogodišnja kći poigra s tkaninama.
Kako se trebamo pripremiti na sve brži razvoj tehnologije?
Jedini način je biti uključen. Tehnologije se ne treba bojati. Mi smo njezini pasivni korisnici. Puno puta koristimo tehniku koju ne razumijemo. A za opstanak ljudi si moraju dati vremena za razumjeti tehniku. Za cjeloživotno učenje neophodno je da starije i mlađe generacije budu u prisnijem kontaktu, kao što je to bilo nekada, zato što stariji ljudi imaju vremena. Zainteresirani su kao i jako mlada generacija pa je logično da se tehnika koristi kao most između tih generacija. To meni fali. Moja je baka umrla prije četiri godine, no vjerujem da bi odrastanje moje djece bilo puno interesantnije kada bi postojala ta interakcija između generacija. Da tehnika bude poput finog ljepila između njih.
Tekst Dubravka Tomeković Aralica
Fotografije Privatna arhiva & Erik Glyg
