Jedan od najboljih hrvatskih menadžera Damir Vanđelić u razgovoru za Yachts Croatia govori o biznisu, turizmu, razvoju Hrvatske…
Jedan od najboljih hrvatskih menadžera Damir Vanđelić odrastao je na Peščenici, u zagrebačkom kvartu koji je proslavio pokojni Željko Malnar. Školovao se u Zagrebu, Edinburghu i Liverpoolu, a sada je na drugoj godini doktorata u Mariboru. Nakon preživjelog pakla logora u Glini, poslovnu karijeru gradio je u Plivi, Interbrewu, Adris grupi, Croatia osiguranju, a danas vodi Fond za obnovu od potresa. Svoj životni put temelji na znanju i teškom radu, a pritom je ostao, kako voli reći, svoj i principijelan.
Damir Vanđelić tajna uspjeha i neuspjeha
Koja je tajna vašeg uspjeha i što je za vas definicija uspjeha?
Tajna mog uspjeha je jednostavna. Vjerujem u znanje. Još kao mali zacrtao sam si da ću ići na fakultet, upijao sam sve čega sam se mogao dočepati. Nisam iz bogate obitelji, pa je bio problem financiranja školovanja, ali izborio sam se. Na drugom mjestu je težak rad. Kada imaš znanje i želiš raditi, onda ćeš uvijek uspjeti. Također čvrsto vjerujem u zajedništvo jer nijedan čovjek kao pojedinac ne može ostvariti uspjeh kakav može ostvariti dobro vođena skupina motiviranih ljudi. Uz znanje i težak rad, za uspjeh u karijeri i životu potrebna je hrabrost. To konkretno znači da treba znati prepoznati prave prilike i prihvatiti izazov.
Uvijek sam prihvaćao različite vrste izazova jer sam procijenio kako ću na projektima koji traju po dvije godine uvijek moći naučiti onih 10 posto koje nisam znao na početku, kada sam prihvaćao posao. Kada se radi novi projekt, nitko zapravo ne zna sve o njemu, uvijek se neke stvari uče u hodu. Treba samo biti dovoljno hrabar prihvatiti izazov.
Što smatrate svojim neuspjehom?
Ponekad sam znao vjerovati isključivo svojem instinktu kod izbora ljudi, pa bih i pogrešno izabrao. Sada to radim strukturirano i moja intuicija ima malu ulogu u izboru ljudi. Ponekad sam prihvaćao previše posla, pa ne bi završilo onako kako sam zacrtao. Ponekad sam se previše protivio odlukama ključnih dionika ili ljudi koji su bili bitni kod donošenja odluka. Bio sam možda previše svoj i svojeglav, a ponekad, obrnuto, trpio sam i više nego sam trebao.
To je, doduše, bilo rijetko jer nisam baš poznat kao osoba koja je spremna trpjeti krive stvari. Bitno je naučiti nešto korisno iz tih neuspjeha jer u konačnici je samo jedna razlika između dobrog i lošeg menadžera. Dobar menadžer je onaj koji je uspio napraviti puno više dobrih stvari od onih loših.
Odličan student sa stipendijom Plive
Odrasli ste na zagrebačkoj periferiji. Peščenica je poznata kao tvrd kvart pa me zanima jeste li neke lekcije iz toga razdoblja mogli koristiti u poslovnom svijetu?
Prvo, ljude treba cijeniti po onome što rade, a ne po onome što govore i kako izgledaju. Takve se stvari na ulici vrlo brzo nauče. Drugo, koliko god puta da te bace na pod, treba se ustati jer tako dobivaš poštovanje i preživljavaš. Cesta vas vrlo brzo nauči poštovanju. Ako ga nemate, cesta ima taj jak korektivni faktor i na dnevnoj osnovi vas uči potrebi da brzo procjenjujete stvari. Usput se družite s ljudima iz različitih kultura i obiteljskih pozadina. To iskustvo čovjek sa sobom nosi cijeli život.
Hrvatska je nisko obrazovana zemlja, s dva puta manje visokoobrazovanih u strukturi radne snage na milijun stanovnika od Slovenije i oko tri puta manje nego Velika Britanija. Nisu u pitanju samo visokoobrazovani ljudi, nego i institucije koje surađuju, a kod nas prevladava interes pojedinca iznad zajednice, a ne razumijevanje da zajednica donosi svakom pojedincu više!, smatra Damir Vanđelić
Radili ste prvo kao inženjer, što vam je i struka, a potom ste se prebacili u poslovne vode. Kada ste otkrili da imate talent za biznis?
Bio sam odličan student na strojarstvu i krenuo, kako se kaže, ‘s dna kace’. Dobio sam stipendiju Plive i imao sam obvezu nekoliko godina raditi u toj kompaniji. Kada sam počeo gledati neki svoj daljnji razvoj, prvo sam gledao stvari koje još nisam znao. Naučio sam puno o kemijskoj tehnologiji jer je srodna inženjerska znanost, vrlo zanimljiva, a kako sam bio izabran među talente u Plivi, imao sam odlične edukacije iz financijskog poslovanja, upravljanja timovima, vođenja projekata… Onda sam počeo sagledavati širi kontekst poslovanja tvrtke. Što proizvodimo, za koga proizvodimo, kako to prodajemo? Shvatio sam da mi nedostaje razumijevanje financijskog poslovanja i marketinga, pa sam to počeo učiti. Tada nisam imao nikakve karijerne aspiracije, već me je to zanimalo jer mi je nedostajalo u edukaciji.
Na koncu sam iz Plive otišao jer sam došao blizu limita, ne do limita karijere, nego do limita učenja. Jednostavno nisam imao više što novo naučiti i stigao sam do krivulje zasićenja. Otišao sam na prvi razgovor za posao i prošao odlično. Zaposlio sam se u stranoj tvrtki Interbrew, gdje sam izbrusio vođenje projekata, engleski jezik, studirao u Edinburghu. Meni je bilo super raditi za njih, a ono što me umorilo jesu putovanja. U posljednjoj godini sam imao više od 200 noćenja izvan kuće. Život postane isprazan jer nemate više vezivnog tkiva kao što su obitelj, prijatelji, neki privatni rituali. Možete raditi vikendima i noću dok ste sami, ali ne možete ni to 200 noći u godini…
Dva ključna momenta u životu
Svaki sportaš će vam reći da postoji baš ta jedna utakmica koja mu je definirala karijeru. Imate li vi neki ‘key moment’ koji biste izdvojili u svojoj karijeri?
Sjećam se večeri kada sam se odlučio otići iz Plive, iz nečeg poznatog u nešto novo i nepoznato. Svi prijatelji su me odgovarali od toga. Čak sam i ja strahovao da tada radim groznu pogrešku, ali pokazalo se da sam napravio odličan potez. Bio sam hrabar u donošenju odluka, i bile su logične. Drugi i vrlo ključan moment mojega života jest rat i ratno zarobljeništvo. U ratu smo za ovu državu bili spremni dati sve za bolje sutra i domovinu. U zarobljeništvu, tih šest mjeseci, kad svaki dan mislite da ste sljedeći na listi za odstrjel, gdje preživljavate različite fizičke torture. Nakon toga, nema puno toga što vas može uplašiti ili zaustaviti u životu.
Gospodarski patriotizam nema nikakve veze s nacionalizmom, nego ima veze s tim da svojoj zemlji pridonosite na pozitivan način. To jest i emotivna kategorija, ali je i pragmatično razumijevanje da će i vama biti bolje ako je susjedu i cijeloj zemlji bolje, pojasnio je Damir Vanđelić
Posljednjih godina vas mediji i zainteresirana javnost guraju u politiku. Koliko ste vi zainteresirani za bavljenje politikom?
Gotovo nimalo, no tu ima jedan veliki ali… Mislim da bi se politikom trebali baviti ljudi koji su se školovali za to i znaju to raditi. Tu imamo jedan veliki problem. U Hrvatskoj imamo ljude koji su se za to školovali i time su se bavili, ali nitko od nas nije zadovoljan kako je posao obavljen i stanjem u kojem je Hrvatska. Htjeli smo i sanjali bolju državu od ovoga, ali očito imamo prešutni pristanak na korupciju, prešutni pristanak na neefikasnost države i pozicioniranje na dno Europe u mnogočemu. Na kraju, u politici ne vidim ništa privlačno, strah me koncepta gdje ‘pragma pojede principe’, ali ispada da ćemo se time morati baviti jer ćemo djeci ostaviti samo pustoš, i duhovnu i materijalnu.
Razvoj Hrvatske
U kojem se pravcu treba razvijati Hrvatska i koje su to grane industrije u kojima možemo imati zapaženu ulogu?
Hrvatska kao država treba prepoznati i osigurati sve monopole koje ne smije prodavati, definirati i osigurati sve bitne elemente svoje trajne opstojnosti. Mogla bi i iskoračiti u industriji četvrte generacije. Mi možda ne možemo proizvoditi robote i električne automobile, ali to ne znači da ne možemo proizvoditi komponente i programe za njih.
Bilo bi bitno da se usko specijaliziramo i da budemo vrhunski u tih nekoliko niša koje još nisu popunjene. Prestati prodavati sirovinu i ojačati prerađivačku industriju. Pritom ništa ne možemo na silu napraviti. Hrvatska je nisko obrazovana zemlja, s dva puta manje visokoobrazovanih u strukturi radne snage na milijun stanovnika od Slovenije i oko tri puta manje nego Velika Britanija.
Treba nam svaki školovan čovjek. Imamo tek nešto više od 30 patenata godišnje na milijun stanovnika, a Južna Koreja ih ima više od tri tisuće na milijun stanovnika. Nisu u pitanju samo visokoobrazovani ljudi, nego i institucije koje surađuju, a kod nas prevladava interes pojedinca iznad zajednice, a ne razumijevanje da zajednica donosi svakom pojedincu više!
Adris je u Rovinju postavio temelje u smještaju i nekim velikim događajima, ono što su mogli, a daljnji razvoj destinacije ovisi i o gradskim strukturama i građanima, istaknuo je Damir Vanđelić
Gospodarski patriotizam pojam je koji vas prati već dugi niz godina. Koliko se u hrvatskom poslovnom svijetu poštuje domaća komponenta?
Gospodarski patriotizam nema nikakve veze s nacionalizmom, nego ima veze s tim da svojoj zemlji pridonosite na pozitivan način. To jest i emotivna kategorija, ali je i pragmatično razumijevanje da će i vama biti bolje ako je susjedu i cijeloj zemlji bolje. Poduzetnici trebaju imati svijest o važnosti vraćanju dijela svoje zarade u društvo. To je, po mojemu mišljenju, pojednostavljeno gospodarski patriotizam.
Luksuzni turizam u Rovinju
Često u vašim intervjuima ističete prednosti timskog rada. Koje su vam najbitnije karakteristike kada birate ljude za svoj tim?
Biram članove koji prihvaćaju koncept da isključivo dobar argument pobjeđuje u raspravi. Zatim tim treba biti raznorodan i znanjima, ali isto tako i karakterima. Takvom različitošću ljudi se nadopunjuju, a odmah ćete prepoznati funkcionalan tim ako je tim pametniji od bilo kojeg pojedinca. U Hrvatskoj dosta često susrećete situaciju da je tim pametan koliko je pametan sam voditelj tima jer drugi ne mogu ili ne smiju participirati. To je u svojoj srži neuspješan koncept.
Adris grupa je na ovim prostorima pravi pionir luksuznog turizma. U posljednjih nekoliko godina, prema vašemu mišljenju, koliko je naš turizam napredovao na tom polju?
Adris je ciljao tu nišu koja zahtijeva više znanja i ulaganja i time je podignuo Rovinj kao destinaciju. Kada gledate promjenu Rovinja, vidjet ćete koliko je grad napredovao u broju gostiju, prosječnoj potrošnji, cijenama noćenja. No, Rovinj još mora raditi na sadržaju i usklađenju standarda cijeloga grada i to je dugotrajan proces, gdje i gradska uprava i građani to razumiju i polako se ipak sve mijenja.
Luksuzni turizam zahtijeva dućane, klubove, restorane, možda i kockarnice, golf… Adris je postavio temelje u smještaju i nekim velikim događajima, ono što su mogli, a daljnji razvoj destinacije ovisi i o gradskim strukturama i građanima.
Samoodrživ OPG u Istri
Obiteljski OPG u Istri je započeo kao hobi, a danas je projekt koji dobiva svjetske nagrade za kvalitetu maslinova ulja. Odakle ideja za poljoprivredu i koji su planovi za budućnost ovog imanja?
Nono Remiđo brend, nazvan po vrijednom i dobrom pokojnom ocu moje supruge, odnosno zemljište koje smo kupili, počelo je kao nekretninska investicija, ali je stjecajem okolnosti postao samoodrživ OPG koji proizvodi maslinovo ulje, rakije, likere, imamo vlastitu uljaru i kotlove za rakiju… Mene taj posao opušta i duša mi se puni kada sam tamo.
Dodatna vrijednost se pojavila već prve godine, kada su sva naša djeca naučila što znači raditi svojim rukama na zemlji. Taj vid edukacije bio je jako koristan da shvate koliko je školovanje bitno za život, koliko se radom postiže, a isto tako su vidjeli kako se mi odnosimo prema radnicima i kako ulagač i zaposlenici trebaju jedni druge, kako grade odnos međusobnog poštovanja i zajedničkog stvaranja.
