Ovaj majstor drame i komedije osvaja podjednako glumačkim vještinama i ljudskim osobinama
Ponoćno sunce prirodni je fenomen vidljiv unutar Arktičkog kruga, ali i nešto južnije. U takvoj je nadrealnoj atmosferi jedne stockholmske noći u 3.30 ujutro detektiv inspektor Christer Holmlund zaustavio na cesti krajnje neobično vozilo na električni pogon. A za njegovim upravljačem bio je Bill Murray. Murray je bio u Stockholmu zbog golfa, došao je sudjelovati na amaterskom turniru. S prijateljem se zaputio autićem s terena ravno u noćni klub, a na povratku je prijatelj zaključio da je previše popio i nije sposoban za vožnju, pa je Murray uskočio.
‘Po tome smo mi Amerikanci prije bili poznati’, objasnio je kasnije Murray. ‘Spremni smo pomoći i imamo prijateljski stav. Nekoliko sam puta stao u vožnji i odbacio prolaznike dio puta, kao bus.’ Murray je pokupio dovoljno ljudi da ispune sva sjedala, ali bilo je i putnika koji su se uspeli na bokove i stražnji dio vozila. Murray je i stao na jednu zamolbu, pred dućanom – jedan od putnika poželio je koktel.
Kad ga je, pak, policija zamolila da se podvrgne testu na alkohol, odbio je. ‘Policajac me zamolio da izađem iz vozila, pretpostavio je da sam pijan’, objasnio je Murray, ’pa sam im rekao da sam samo golfer.’ Da je takvo što izveo bilo koji od njegovih mlađih kolega, tabloidi bi se raspisali o raspadu sistema. A da je za upravljačem tog vozila sjedio netko mlađi – recimo Justin Bieber – pričalo bi se da ga je slava dotukla. Ali za Billa Murrayja to nitko ne bi rekao. Nikad i nije. Zapravo, da čitav događaj nije potvrdila švedska policija, a kasnije i sam Murray, vjerojatno bi ostao zapisan kao novi djelić legende o Billu Murrayju – niza anegdota o simpa Billu koji se nenadano pojavio negdje, izveo nešto zgodno i neobično, pa nestao uz šalu na rastanku.
Tako je Murray posjetio kulturni festival SXSW u teksaškom Austinu, u društvu rap skupine Wu-Tang Clan, stao iza šanka i počeo posluživati goste, odbijajući pritom točiti išta osim tekile. Nepozvan je upao na studentsku zabavu na škotskom sveučilištu St. Andrews, pa ostao poslije pomoći u pranju suđa. Pridružio se tekmi bejzbola u parku, upao na karaoke zabavu, zdipio krumpirić nepoznatom gostu u restoranu. I svima rekao isto: ‘Nitko vam neće povjerovati.’
Murrayja često pitaju i o tim anegdotama i o karizmatičnim riječima. ‘Znam, znam, znam. Čuo sam da ljudi to prepričavaju. Ali ne znam što da kažem. Sve je to toliko ludo, zar ne? Ludo i nesvakidašnje i neobično.’ Blogovi i novine ludi su za tim anegdotama. Murray je rođen za zvijezdu interneta. Virtuoz viralne zabave. Ipak, iza njega ne stoji holivudska mašinerija. U proteklih desetak godina dao je manje od deset intervjua. Nema Twitter, nema menadžera, nema agenta, niti producenta. Nema čak ni mobitel. Kako li mu sve to polazi za rukom?
Zašto su te anegdote simpatične, kad bismo druge glumce u takvim situacijama proglasili samodopadnim i namještenim? Murray se po svemu razlikuje od svojih kolega. Chicago Tribune je 1970. objavio da je ‘mladi glumac Bill Murray u čekaonici zračne luke za let u Denver u šali rekao drugom putniku da u prtljazi ima dvije bombe’. Osoblju zračne luke to nije bilo smiješno, pozvani su savezni agenti. Bombe nisu pronašli, no u Murrayjevoj prtljazi bilo je pet paketa marihuane u vrijednosti od 20.000 dolara.
Jedan od Murrayjevih najstarijih prijatelja kaže da je glumac kao mladić bio drugačiji nego danas – više anarhist, manje simpa šaljivac. ‘Bio je nekako opasniji’, kaže i producent Mitch Glazer. ‘Nisam ga najbolje poznavao. Ali bio je fantastično zabavan. No i mnogo ljući nego danas.’
Danas Glazer poznaje Murrayja bolje nego većina, pogotovo njegov neobičan smisao za humor. Surađivali su na filmu Scrooged (1988.), nakon što ih je upoznao John Belushi, kad se Murray priključio ekipi emisije Saturday Night Live. Glazerova supruga, glumica Kelly Lynch, kaže da Murray i danas obožava nazvati bračni par Glazer kad na bilo kojoj televiziji prikazuju film Road House, točno pred scenu seksa između Kelly i Patricka Swayzea. Jednom ih je nazvao iz Rusije.
‘Nema veze koliko je sati’, dodaje Glazer, ‘nazvat će on i u dva ujutro. Prvih deset puta je bilo zabavno’, kaže Glazer o svom šaljivom prijatelju, kojeg naziva Murricane, kao ‘hurricane’ (uragan).
Bill Murray je karijeru počeo s bratom Brianom, kao dio komičarske grupe The Second City u Chicagu. U New York se preselio 1974., gdje ga je Belushi angažirao za emisiju National Lampoon Comedy Hour. Tri godine kasnije zamijenio je Chevyja Chasea u emisiji Saturday Night Live. Glazer je i danas najbliži suradnik Billa Murrayja – i prava osoba ako mu želite poslati scenarij, jer Bill bježi od Hollywooda u tolikoj mjeri da se na njegov broj telefona javi tek govorni automat glasovne pošte, koju preslušava vrlo rijetko.
Toliko rijetko da nije niti čuo prijedloge da glumi u filmovima Monsters, Inc. (2001.), Little Miss Sunshine (2006.) i Charlie i tvornica čokolade (2005.).
‘Ma nije toliko teško doći do mene’, kaže Murray. ‘Ako imate dobar scenarij, doći ću ja do vas. Ljudi kažu da me teško naći, ali ja kažem da je puno teže napisati dobar scenarij.’
Filmsku je karijeru Murray počeo u ljetnoj komediji Meatballs (1979.). Kičasta, ali iskrena i zabavna, ta je komedija lansirala i svog redatelja Ivana Reitmana i svojeg glavnog glumca u zvjezdanu orbitu. U sljedećem je filmu Where the Buffalo Roam (1980.) Murray zablistao. Naporan i nepovezane radnje, film je danas jedva gledljiv, no Murray je u njemu nevjerojatno dobar.
Slijedio je Murrayjev prvi izlet u uspjeh – trojac hitova Caddyshack (1980.), Stripes (1981.) i Tootsie (1982.). U ta se tri filma Murray navikava na status glumca, iskušava umijeće – čas je brz na jeziku i najzabavniji u prostoriji, čas bezvezni tip s ceste. Upoznaje nas sa svojim licem koje kao da nikad ne odražava nijednu emociju, s njegovim linijama, udubinama i izbočinama koje istovremeno daju dojam prijevremenog starenja i vječne mladosti.
‘Oduvijek sam bio dobar u tragičnim, ogorčenima ulogama’, rekao je Murray kasnije. ‘Poznajem takve osjećaje.’ Na filmskoj adaptaciji romana Razors’ Edge počinje 1984., za kojeg sudjeluje i u pisanju scenarija. Prvi Murrayjev izlet u dramske uloge poklapa se s ulogom – na koju je jedva pristao – u hitu Istjerivači duhova. U tom je filmu zamijenio prerano preminulog Johna Belushija, a na nju je pristao tek da može financirati Razor’s Edge (1984.). Istjerivači duhova postali su hit godine i desetljeća koji se s jednakim guštom gleda i danas, a Razor’s Edge je propao.
Nakon toga je Murray proveo četiri godine na studiju filozofije, i to ni manje ni više nego u Parizu. Da dobije i službenu potvrdu statusa egzistencijalista. Vratio se 1988. s hitovima Scrooged i Istjerivači duhova 2 – nijedno od toga nije bilo golem hit, no oboje je još uvijek zabavno. Kritičari i gledatelji Murrayja su obasuli pohvalama i novcem za iduća dva filma – What About Bob (1991.) i Beskrajni dan (1993.) – što i ne čudi, jer upravo u tim je filmovima Murray pronašao svoju specijalnost. Neshvaćeni mizantrop, gunđalo velikog srca, lijeni gad koji se na kraju iskaže – Murrayju i danas u takvim ulogama nema premca.
Beskrajni dan i danas je film o kojem se govori s poštovanjem dostojnim religije (ili barem kulta), Murrayjev namrgođeni prognostičar Phil lik je kakvog se dobije možda jednom ili dvaput u karijeri – ako imate sreće. Murray kaže da je ta uloga vjerojatno njegova najbolja. S njom završava prva faza Murrayjeve karijere i tijekom 1990-ih činilo se kao da ga gluma više ne zanima. Snimio je nekoliko nezanimljivih filmova, no i u njima briljirao. U filmu Kingpin (1996.) napravio je prvi korak u nastavku svoje karijere i neobičan zaokret prema novoj kategoriji uloga.
U nedavnom je intervjuu redatelj Wes Anderson izjavio da je Bill Murray stajao svoje kolege glumce milijune u zaradi kad je potpisao ugovor za film Rushmore (1998.). ‘U prethodnom je filmu, naime, bio plaćen devet milijuna dolara. A to je bio cijeli proračun našeg filma’, kaže Anderson. ‘Pa smo ga upitali što da radimo. A on je rekao ‘Idemo odrediti nekakav koeficijent’ i pristao odglumiti za devet tisuća dolara. A prema tom ugovoru kasnije je oblikovan standardni ugovor za rad u Hollywoodu. Bill Murray je osobno odgovoran za ‘pristupačne’ cijene.’
Od osam filmova na kojima su surađivali, Murray u šest ima glavnu ulogu. To je ujedno šest Andersonovih najboljih filmova. Ove godine imat ćemo prilike uživati u najnovijoj suradnji, The Grand Budapest Hotel. U drugoj fazi karijere Murray stvara likove zrcalno drugačije od onih iz prve faze. Nisu više lajavi i šaljivi, nego povučeni. Egzistencijalisti. Bljesak nestašluka u njihovim očima zamaglio se i sad nas te oči potiču na razmišljanje što se iza njih krije.
Tipična uloga novog Murrayja je ona iz Izgubljeni u prijevodu (2003.). Možda je to i uloga Murrayjevog života, a za nju je osvojio sve nagrade osim Oscara. Priznaje da ga je želio, no da ga i nije trebao.
‘Danas shvaćam da je bolje da ga nisam osvojio’, rekao je mnogo kasnije. ‘Nisam bio spreman. Neki glumci nakon te nagrade odbijaju posao godinama, jer si misle ‘Ovo nije dovoljno dobro za Oscara’. Paralizira ih osvojena nagrada. Mislim da bi osvojeni Oscar meni napravio točno to, ne bih niti bio svjestan da me takvo razmišljanje koči.’
Po svoj prilici najbolji komičar svoje generacije, Murray je vjerojatno i jedan od najboljih ikad. Bilo bi ga lijepo ponovno vidjeti u komediji. Bilo bi lijepo vidjeti ga s Oscarom u ruci. Ali Billa volimo i kao čovjeka – a upravo nam kroz glumu pokazuje kakav je čovjek. Nema puno glumaca koji istovremeno mogu rasplakati – i smiješnim i tragičnim ulogama.
Malo njih je dovoljno sofisticirano za pričanje viceva i prikaz tuge. Murray se podsmjehuje Hollywoodu, ali osmjehuje obožavateljima; izbjegava novinare, ali pristupa ljudima na cesti. Do njega se ne može, ali on će naći vas.
Anonimna superzvijezda koja će se s vama popeti na pozornicu u karaoke baru i platiti vam kavu, Bill Murray najbolji je kad igra sam sebe. ‘Nitko vam neće povjerovati’, kaže. Ali mi vjerujemo. I baš ga zato volimo.