Simmor Marine veliki je promicatelj jahtinga i elitnog turizma na Jadranu s posebnim naglaskom na riječku luku kao cjelogodišnji vez za megajahte
Vlasnik pomorske agencije Simmor Marine, specijalizirane za rad s jahtama, bivši je kapetan, a danas uspješan poduzetnik Andrija Šimić, osebujnog izgleda i dinamičnog životnog stila. Agenciju je osnovao prije točno dvadeset godina i pravi je ambasador hrvatskog jahtinga u svijetu, te jedna od najzaslužnijih osoba za evoluciju riječke luke u smislu jahtinga, ali i pozitivnu percepciju tog elitnog biznisa u Hrvatskoj.
Pitali smo ga kako je započeo s agenturom za jahte.
‘Uvijek su mi se iz neke gluposti događale najbolje stvari. Imao sam jako težak čarter, gosti su radili nevjerojatne stvari, te su nam čak potopili dva jet-skija. Tu sam naletio na buduće partnere jer mi je tada Catalano Shipping (dio Cosulich grupe) bio agent, pomogli su nam da spasimo čarter, te smo Tomaso, Laurent i ja postali prijatelji, da bismo 2014. postali partneri. Priča je zanimljiva jer dopire do dvadeset godina unatrag, do 1994., kada sam tražio posao, a tada je bilo teško ‘ukrcat se’.
Otišao sam u Trst, u povijesnu zgradu Fratelli Cosulich, ali intervju za prvi ukrcaj nije dobro prošao. Od tada prođe 20 godina i ja sa svojim sadašnjim partnerom i prijateljem Augustom Cosulichem odlazim u Trst i uđem u tu istu zgradu i vidim čovjeka s kojim sam imao intervju. Išli smo ga pozdraviti, i čovjek je pronašao intervju sa mnom u digitalnom obliku, i na dnu zabilješku da sam čudno izgledao i da nisam ulijevao povjerenje. Izgledao sam isto kao i danas, kao da me je plima izbacila, ali danas smo partneri, a to je najveća pomorska agencija na svijetu. Nevjerojatno sam ponosan što sam dio te kompanije i radije govorim o njima i njihovoj povijesti nego o sebi.’
POČECI SU VAM VEZANI UZ TALIJANSKE KAPETANE?
Jedan od najvećih talijanskih kapetana zove se Luigi Del Tevere, da nije bilo njega, ne bi postojao Simmor. Mi smo od početka radili kvalitetno, ali falilo nam je klijenata, kojih treba imati barem stotinu, a u trećoj smo godini poslovanja došli do dvadeset. On se odlučio za nas, kada je bio kapetan na jahti koju je tada posjedovao Flavio Briatore, koji je bio moj prvi veliki klijent. Ostale velike jahte su prepoznale da se preko mene može raditi, on me upoznao s Ginom Battagliom i svim talijanskim kolegama. U međuvremenu sam postao i prvi sponzor ITALIAN YACHT MASTER grupe, i drago mi je vidjeti što su napravili u ovih 11 godina.
Tako nešto bi trebalo napraviti i u Hrvatskoj jer naše Ministarstvo mora je jedno od najrazumnijih ministarstava i kada bismo mu na zajednički način pristupili, mogli bismo riješiti niz izazova, kao što su licence za Yacht Master od 1000 i 3000 tona koje naši Yacht Masteri trebaju, jer su jahte sve veće.
HTJELI STE NEŠTO KAZATI I O KAPETANU IVI DUJMIĆU?
To neka bude vodilja nekoj novoj generaciji koja će doći nakon nas. Uvijek je bio nevjerojatan gospodin, počeo je s jahtingom kada ja još nisam znao što bih radio u životu. Bio je prema meni nevjerojatno susretljiv, i pomagao, iako je u tom trenutku bio tako velika zvijezda jahtinga da smo ga gledali sa strahopoštovanjem. Bio je uvijek pun savjeta i dobronamjeran, što bi trebala biti smjernica kako bi se mladi trebali ponašati. Moraju surađivati iako su u suprotnim kompanijama, dijalog je jedini način napretka destinacije.
MOŽETE LI KOMENTIRATI TRENUTAČNO STANJE U RIJECI?
U Rijeci mi doslovno živimo san, jer riječka luka nije bila ‘friendly for yachts’ sve do prije desetak godina. Kad razmišljaš o tome kakva je situacija sada, s dvije jahte od preko 130 metara, a to su Prince Abdul Aziz i Al Mirquab, onda čovjek pomisli da sanja. Generalna je situacija da smo zadnjih sedam godina potpuno popunjeni, a zbog ‘overbookinga’ izmišljamo neke nove vezove, i situacija je sjajna. To smo znali u startu jer iza svake velike luke i svake priče o jahtingu mora stajati jedan veliki grad, u kojem se događa ‘šušur’ i gdje posada može izaći vani.
Kada sam na početku predlagao da bi u Rijeci moglo biti nešto, ljudi su se smijali i govorili da ‘koji će vlasnik doći u Rijeku’. Ali ne dolaze u Rijeku vlasnici, već posade i oni jako puno odlučuju gdje će zimovati. Njima je bitan doživljaj jer sve je osjećaj, i sam jahting je osjećaj i doživljaj… Ljudi se varaju misleći da nam trebaju ‘bitve od zlata’, treba im siguran vez i sadržaj kada iziđu s broda. Lučka uprava Rijeka je najbolji domaćin koji kompanija može poželjeti, jako su ‘business friendly’.
KAKVA JE BUDUĆNOST RIJEKE KAO JAHTING ODREDIŠTA?
Obitelj Lürssen i ACI zajedno planiraju ogroman projekt koji će promijeniti Rijeku zauvijek. Ostaje nam sadašnji dio megajahtinga, a imat ćemo uz to najmoderniju marinu koja će razvijati ono što nam najviše nedostaje, a to su vezovi za manje jahte. Tu će se razviti i industrija čartera jer Rijeka bi bila sjajan ‘prvi porat’. Imamo nevjerojatan centar na Malom Lošinju koji se potpuno izdvojio s tvrtkom Jadranka, koja se okrenula elitnom turizmu.
Kad pogledam standarde Lošinj Hotels and Villas, mislim da su nekad iznad jahtaških, a to nije lako postići. Vidim tamo nevjerojatne stvari, vrhunske restorane, vrhunske doživljaje i izlete koje možemo organizirati, pa gledam Rijeku kao početnu i završnu točku, gledam Rab, Krk i Cres kao nekakav ‘krešendo’ te čarter kompozicije, Lošinj kao vrhunac, fantastičan Rovinj, Brijune i Opatiju za kraj.
KAKO VIDITE SIMMOR U BUDUĆNOSTI?
Iako radimo u cijeloj Hrvatskoj, i to uz nevjerojatnu podršku mog kolege Lovorka Lučića iz Dubrovnika, mi smo odmah u startu odlučili razvijati i sjever jer smo vidjeli da je potencijal ogroman, ali još uvijek neistražen. Od stotinu jahti koje uđu u Jadran, svih stotinu dođe od Dubrovnika do Splita, dvadeset ih dođe do Zadra, a manje od deset posto produži sjevernije. Tu smo još uvijek, pomorskim rječnikom, ‘dead slow ahead’, a bez problema bismo mogli biti ‘full ahead’ ako se stvari dobro planiraju.
ŠTO TREBA NAPRAVITI DA BI SE TO POSTIGLO?
Treba upoznati apsolutno sve brokere s tim da postoji i ponuda na sjeveru Jadrana, da će čarteri biti dobri i da će se ljudi dobro provesti, jer svatko tko dođe na sjever bude oduševljen. Ali je jako teško nagovoriti jednu jahtu koja je samo planirala doći do Splita, da krene sjevernije, na primjer do Venecije.
Nama na početku nije bilo lako nagovoriti jahte da dođu u Rijeku, ja sam čak na početku falsificirao meteo izvještaje, pa je nakon Hvara, Rijeka bila grad s najviše sunčanih dana u Hrvatskoj, a kada bi počela padati kiša rekao bih da tri mjeseca nije padala. Ali kada su ljudi upoznali nas, okolinu i potencijale – kiša više nije predstavljala problem.
VI STE SE IZ INOZEMSTVA VRATILI U HRVATSKU. KAKO GLEDATE NA TU MOGUĆNOST?
Svatko će se vratiti ako ga zadovoljavaju uvjeti koje im možemo pružiti, što se najbolje vidi na primjeru Lürssenove investicije, koja je zadržala dvjesto obitelji visoko kvalificiranih stručnjaka u Hrvatskoj. Da imamo još takvih stotinu projekata, ne treba nam nikakav program za obnovu Hrvatske. Siguran sam da bi ljudi pristali i na nešto manje, a da budu doma. Ja živim po cijelom svijetu, a fale mi Rijeka i Hrvatska.
TREBA LI TRAŽITI VIŠE NOVCA OD STRANIH JAHTI KOJE POSJEĆUJU HRVATSKU?
Ne treba, mi moramo raditi na tome da ih što više privučemo s broda vani, da naš destination management bude takav da što više vremena provedu izvan jahte, i da što više troše. Taksativnost je pokazala loše rezultate, jer mi situaciju koju imamo sada u jahtingu možemo zahvaliti talijanskoj vladi koja je na Sardiniji 2008. uvela porez na luksuz, kada se dogodila ogromna migracija iz Italije u Hrvatsku. Petsto puta sam rekao da bi Mariju Montiju trebalo dići spomenik negdje na obali, jer nakon njegovih poteza se kod nas stvorio bum super jahtinga.
Moramo jahtama i posadama pružiti još dodatan luksuz i moramo privlačenjem najvećih svjetskih kompanija, kao što su Louis Vuitton, Prada ili Patek Philippe, pružiti gostima još ekstravagantnije okruženje, da bismo izvukli maksimum od jahtinga. Moja vizija Hrvatske je takva da ona ide prema elitnom turizmu na dobrobit cijelog društva. Ja bih htio da naš konobar ima jako veliku plaću, da restoran ima desetak stolova, ali da je u kasi ostalo pedeset ili sto tisuća eura. Da preokrenemo onu maksimu da ‘puno zujimo, a malo meda dajemo’.
Fotografije Davor Žunić/Fotofaktor
