Glumački Kum: Al Pacino je čovjek s tisuću lica



7 min
00:01:49
00:01:49

Možda je poznat po svojim teatralnim ulogama, no upravo svojim diskretnim i jedva primjetnim nastupima Al Pacino postao je najbolji glumac svoje generacije

‘Taj tip? Taj patuljak? Ne! Nema je*ene šanse! Odmah ti kažem – taj će klinac biti u mom filmu samo preko mene mrtvog!’ Rane 1970-e, poslovično kaotični Hollywood. Ruka koja je upravo tresnula slušalicom pripada Robertu Evansu, legendarnom producentu kuće Paramount. Film koji mu je upropastio taj dan, kao i mnoge prije toga, jest ‘Kum’, Coppolina epski dugačka i od početka problematična pripovijest o obitelji njujorških mafijaša. A klinac koji mu diže živac? Nekakav digić iz Bronxa, neki tamo Al Pacino, za kojeg je Coppola zapeo. Navodno je mali utjelovljenje Michaela Corleonea, zlatnog sina obitelji Corleone.

Evans je o svemu tome imao sasvim drugačije mišljenje. Za početak, nije želio Marlona Branda za Don Corleonea. Zvijezda ‘Divljaka’ možda je bila božanstvo filmašima početnicima na Istočnoj obali, uzor nekim tamo Hoffmanima i DeNirima za koje Hollywood još niti čuo nije i kojima je navodna glumačka vještina bila važnija od uspjeha na blagajnama, ali Brando nije imao veću ulogu desetljećima, a njegova debljina i proporcionalni ego stvarali su podjednako problema na snimanjima. Evans je kao Michaela Corleonea zamislio Roberta Redforda, možda čak i Warrena Beattyja. Ni u kojem slučaju tog Talijana šlampavog izgleda koji je odigrao jednu jedinu ulogu za koju je Evans uopće čuo, a i to kao nekakav ovisnik u deprimirajućoj i mračnoj drami o drogama.

Znao je da će Coppola dobiti gotovo sve što poželi. Ali od te gluposti s Michaelom Corleoneom neće odustati. Nikad ništa od tog Pacina. Nema šanse. Samo preko njega mrtvog. Veliki Robert Evans bio je u krivu. Kad je Al Pacino imao četiri godine, njegova mu je majka Rose dala nadimak Glumac. Radila je u kinu i kad bi se večerima vratili u svoj skučeni stančić u Južnom Bronxu, mali bi Al nasmijavao majku ponavljajući scene iz najnovijeg filma. Najdraži joj je bio ‘Izgubljeni vikend’, klasik Billyja Wildera iz 1945., o pijanom vikendu autodestruktivnog alkoholičara.

Mali Pacino ispreturao bi stančić, prekopavao po ormarićima i prevrtao namještaj oponašajući Raya Millanda kako očajnički traga za alkoholom, a zatim bi se teatralno svalio na pod, bacajući u delirij proširenu obitelj: tete, stričeve i njihovu djecu, koji su svi zajedno živjeli u malom stanu. Pacino je desetljećima kasnije rekao da nema pojma zašto su mu se smijali, jer on tu scenu nije odglumio kao komediju. Ali u pozornosti je uživao i tad, a i kasnije, u školi, kad je koristio svoje umijeće glume i zabavljanja da se obrani od većih dečki, koji su ga nazivali digićkim kopiletom i znali pošteno namlatiti.

Pacinov otac Salvatore imao je svega 18 godina kad je mali Al rođen, krajem proljeća 1940., i svega 20 kad je napustio i njega i majku. Rose, stidljiva djevojka za koju je Pacino kasnije rekao da je bila nalik likovima iz drama Tennesseeja Williamsa, bila je posve posvećena sinu jedincu. Malom Sonnyju – kako ga je zvala obitelj – oca je zamijenio djed po majci, James Gerardi, imigrant sa Sicilije koji je u Sjedinjene Države stigao početkom 20. stoljeća i zaposlio se kao stolar. Pacino je znao sjediti s djedom na krovu njihove zgrade i u dimu njegove lule slušati priče o prvim godinama njihove obitelji u Novom svijetu. ‘Mislim da je znao da sam glumac; prepričavao mi je razne anegdote iz njihova života u Harlemu s početka stoljeća’, rekao je Pacino u intervjuu za Playboy desetljećima kasnije. ‘Djed mi je bio jedan od najvažnijih ljudi u životu. Znali smo provesti pola noći na tom krovu, sjedeći i razgovarajući. Bili smo poput djeda i unuka na brodiću usred mora, samo što je naše more bio Južni Bronx, a naš brodić krov.’

U školi je bio nemiran, pomalo izazivao nevolje i majka mu je često bila pozivana u ravnateljev ured zbog njegovih nepodopština. Ipak, dar za glumu nije prošao nezapaženo. ‘Posjeduje silovitost velikih Sicilijanaca!’ pohvalila ga je oduševljeno voditeljica dramske grupe nakon što je u osmom razredu strastveno recitirao ‘The Rime of the Ancient Mariner’ Samuela Taylora Coleridgea. ‘Definitivno bolje glumi nego što hvata loptu’, prokomentirao je Pacinov trener bejzbola kad je Sonny proslavio (rijetko) uspješno hvatanje lopte nizom salta, na veselje čitave škole. Pacino se preko noći zaljubio u Branda i Jamesa Deana, njihove čarobne izvedbe u klasicima i njihovu Metodu.

Iako je upisao High School for the Performing Arts na Manhattanu, od formalnog obrazovanja za glumca nije bilo ništa, a Pacino je mnogo puta priznao da je za učenje jednostavno ‘pretup’. (‘Ma što ja znam o Stanislavskom. On je Rus. A ja iz Bronxa.) Jača od otpora prema učenju ipak je bila strast prema glumi. ‘Dok glumim, shvaćam da imam što za reći, da govorim, izražavam se’, rekao je. ‘To je nešto nalik na čaroliju.’ Radio je sve i svašta – na blagajni, u kinu, u agenciji za selidbe, a jedno vrijeme čak i kao pazikuća. Taj je posao iskoristio kako bi privukao djevojku koja mu se svidjela: sredio joj je kratki spoj u stanu da ga mora pozvati u pomoć. Nije upalilo.

Nakon prilično uspješne kazališne karijere – za njegov je stil glume bio pravi trenutak i sve te izazovne, kontroverzne drame koje su dominirale daskama krajem 1960-ih savršeno su mu pristajale – slučajan susret s menadžerom Martyjem Bergmanom konačno ga je doveo do filma. Film u pitanju bio je ‘The Panic in the Needle Park’ (1971.), onaj koji je toliko razljutio Roberta Evansa. Danas fascinantan predmet filmske arheologije, taj je film divan primjer društveno osviještene filmske umjetnosti tog vremena. Prilično je dobro prošao kod onih nekoliko ljudi koji su ga gledali, ali Pacina su zapazili i drugi. ‘Ne izgleda kao da glumi’, napisala je legenda britanske kritike Dilys Powell. ‘Izgleda stvarno.’

‘Kum’ je saga, a epski je dugačka i pripovijest o snimanju trilogije; produkcijska noćna mora o kojoj svi znaju sve još otkad je film izašao 1972. Uporna požurivanja, neprestane svađe s Coppolom, koji je svaka dva dana bio na rubu otkaza, a u pauzama se svađao s glavnim snimateljem, danas pokojnim Gordonom Willisom, poznatim kao ‘Princ tame’. Evans je kukao o svemu i svačemu: rasvjeta mu je bila preslaba (‘Kao da imam je*ene sunčane naočale!’ dreknuo je jednom škiljeći prema ekranu), Brandov talijanski naglasak presnažan do te mjere da je pitao Coppolu hoće li film biti popraćen titlovima.

Pacino se tog snimanja sjeća kao samotnog. ‘Osim Francisa, nitko me nije želio tamo’, rekao je kasnije. ‘Nas smo dvoje bili izopćenici’, složila se Diane Keaton, s kojom se Pacino upoznao na snimanju, a kasnije održavao povremenu vezu. S ostatkom glumaca i osoblja nije se niti pokušavao sprijateljiti. Između snimanja scena slušao je Stravinskog, podalje od svih. Tom povlačenju uzrok nije bila njegova urođena sramežljivost, koja je, kako tvrde oni koji ga dobro poznaju, stvarna.

Pacino se već tada odlučio na tehniku stapanja s ulogom, oponašanje navika i ponašanja likova čak i kad su kamere bile ugašene. Za glumca kojeg će kasnije optužiti, iako pomalo opravdano, da se bezobzirno razmeće u svakoj ulozi, izvedba u ‘Kumu’ pravo je remek-djelo kontroliranih pokreta i odmjerenih rečenica. Kad publika prvi put vidi Michaela Corleonea, u sceni vjenčanja, on je mladac nevinog lica u svečanoj uniformi, koji o obiteljskom poslu pojma nema. Ako u tom trenutku Michael nije pravi dio svoje mafijaške obitelji, Pacino je idealan izbor: ne uklapa se na setu, ne druži ni sa kim, a suzdržanost s kojom je pristupio ulozi kolegama se čini bizarnom, imaju osjećaj da upropaštava film.

Lako bi se takve primjedbe dale objasniti glumačkom preosjetljivošću na vlastiti zanat, ali istina je da je Pacino čekao sam kraj filma da izvuče iz sebe ono najbolje. ‘Njegova izvedba polagano ključa, sve dok konačno ne eksplodira i postane jedino što primjećujete’, rekao je jedan kritičar. Usprkos instant-uspjehu – ili možda baš zbog njega – Pacino se često družio s čašicom. Prvi put je okusio alkohol vrlo rano, u devetoj ili desetoj godini, kaže. Ali sad su ga nakon svake premijere čekale litre viskija, s pozornice bi se društvo selilo u bar. Doručak je povremeno bio tek čaša vina. Vikendi su se polako pretvarali u trodnevne terevenke kojih se nije ni sjećao.

Privatni život prvi je počeo patiti zbog toga. Pacino je u prvoj važnijoj vezi bio s glumicom Jill Clayburgh. Jednoga ga je dana zatekla odjevenog u kadi. ‘Usamljen sam’, rekao joj je. ‘Pijan si’, odvratila je. Drugom prilikom družili su se za šankom, kad je Pacino iznenada upitao koji je dan. ‘Srijeda’, rekla je Jill. ‘Idemo. Tri dana lokanja je previše.’ Pića se zauvijek odrekao krajem 1970-ih. Ako je Francis Ford Coppola bio Pacinov filmski kum, njegovi su consiglieri bili Sidney Lumet i Brian De Palma, redatelji koji su iz njega izvukli maksimum i pomogli da pokaže svoju sposobnost nestajanja u ulozi. Lumet nije bio prvi izbor za ‘Serpico’ (1973.); u posljednjem je trenutku zamijenio Johna G. Avildsena koji se kasnije svjetski proslavio s ‘Rockyjem’.

Lumet, koji je s Pacinom kasnije surađivao i na ‘Pasjem poslijepodnevu’ (1975.), izmamio je iz Pacina izvedbu koja je cijelo vrijeme na granici između strasti i razmetljivosti. Još je eksplozivniji u ‘Licu s ožiljkom’ (1983.) kao Tony Montana: toliko je uvjerljiv da su generacije wanna-be opakih repera stasale u opake frajere po uzoru na njega, očigledno ne shvaćajući da ga De Palma nije zamislio kao idola. Eksplozivnost kasnije nije bilo lako ukloniti: suptilnost za koju je itekako sposoban ustuknula je na dugo vremena, a Pacino postao sinonim za teatralnost i histeriju. Možda baš zbog toga 1980-e nisu bile bogzna kako dobre za njega, koliko god ga je ‘Lice s ožiljkom’ proslavilo.

Nakon dva debakla – prvo ‘Cruising’ Williama Friedkina, bizarni triler o serijskom ubojici koji ubija homoseksualce i koji je uvrijedio sve društvene skupine, a kritičare iživcirao, potom ‘Revolution’ Hugha Hudsona, koji je dokrajčio britansku producentsku kuću Goldcrest, Pacino se premišljao o ostanku na filmu. U stvarnost ga je vratila Diane Keaton. ‘Koga ti vraga izvodiš?’ prekorila ga je. ‘Ne misliš valjda da se možeš vratiti običnom životu i podstanarstvu? Predugo si uživao u lovi za to, stari moj. Nema ti povratka.’ Pacino koji se vratio filmu bio je suzdržaniji, smireniji, malo oprezniji. Pretjerivao je isključivo za komičan efekt.

Novoj se generaciji gledatelja predstavio kao Alphonse ‘Big Boy’ Caprice u ‘Dicku Tracyju’ (1991.) i osvojio ih zločestoćom, a zatim dobio Oscara za ‘Miris žene’ (1992.), neodoljivu, proračunato profinjenu holivudsku ljigu u kojoj je odigrao ulogu depresivnog veterana uz naivnog Chrisa O’Donnella. Kvaliteta njegove glume dala nam je neke od najdojmljivijih likova proteklih desetljeća: policijskog poručnika Vincenta Hannu, opsesivnog detektiva koji se igra mačke i miša s dugogodišnjim neprijateljem (DeNirom u ulozi Neila McCauleyja) u ‘Vrućini’ Michaela Manna (1995.), pa još opsesivnijeg novinara Lowella Bergmana koji istražuje mutne poslove korporacija u ‘Insideru’ Jeffreyja Wiganda (1999.).

Taj smireniji, manje neurotični Pacino blistao je poput zlata. Danas 75-godišnjak, Pacino se nije prepustio klasičnom holivudskom tretmanu starijih glumaca: ne da raditi bedaka od sebe poput DeNira, koji u posljednje vrijeme ne izlazi iz uloge komičnog i čangrizavog starca. Odigrao je dvije sjajne uloge, u nažalost, televizijskim dramama ‘You don’t know Jack’ (2012.) i ‘Phil Spector’ (2013.), a ove godine u kinima su čak tri njegova filma, među kojima je i ‘Danny Collins’. Priprema i novu suradnju s De Palmom, biografiju osramoćenog trenera američkog nogometa Joea Paterna. Pacinova je karijera duga; nije zabljesnuo i nestao, a kako zna što radi, niti neće. ‘Onoga dana kad sam sebi kažem ‘Ovu sam ulogu baš fenomenalno odigrao,’ napisao je nedavno, ‘nadam se da će mi se netko smilovati, prebaciti mi lovorov vijenac preko glave i lijepo me ustrijeliti.’

Video Paramount Movies

Share this article:


Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude

Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above