Jedan od najprominentnijih umjetnika mlađe generacije, čiji se radovi izlažu u galerijama s obiju strana Atlantika, nakon niza nagrada u Hrvatskoj na pragu je najvećeg uspjeha karijere – izlaganja na Venecijanskom bijenalu, najvećoj svjetskoj smotri umjetnosti
Vješto balansirajući između profesure na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, rada u atelijeru i obitelji, ovaj rođeni Siščanin sa zagrebačkom adresom jednako uspješno u svom radu kombinira crtanje, kolaže, ali i animaciju koja je u posljednje vrijeme dio njegovih eksperimentalnih kratkometražnih filmova, po kojima je prepoznat. Pred sam polazak u Veneciju, gdje će provesti tri intenzivna tjedna, uspjeli smo porazgovarati o svijetu umjetnosti, njegovim uzorima, ali i još ponečemu…
Dobitnik ste brojnih domaćih i stranih nagrada za svoj rad i već godinama izlažete po galerijama diljem svijeta, no Venecijanski bijenale je ipak nešto drugačije.
Velika je odgovornost na nama da radovi budu interesantni i konceptualno relevantni, te da ih publika zapamti, kako idejno, tako i vizualno. Kroz Bijenale prođe veliki broj kustosa, umjetnika i ostalih kulturnih djelatnika, te Bijenale može rezultirati s novim projektima i suradnjama s drugim umjetnicima. Budući da se radi o ogromnoj izložbi, s masom nacionalnih paviljona i centralnom izložbom kustosice Bijenala Christine Macel, radova će biti napretek i vjerujem da će se naši radovi uklopiti, i konceptualno i vizualno.
Vaše su instalacije predstavljene pod imenom ‘Horizont očekivanja’, a vaš se rad zapravo zove ‘Događaji koje treba zaboraviti’. O čemu je riječi?
Riječ je o novom radu koji se, kao i prijašnji radovi, oslanja na pronađene materijale i referencije na našu zajedničku prošlost. Koristeći fotografije iz privatnih arhiva/albuma napravio sam animirani film u trajanju od devet minuta i dvije serije dijapozitiva. Radi se o fotografijama pejzaža, gradilišta i turističkih destinacija (uspomena). Za razliku od prijašnjih radova gdje sam koristio prozirne folije i sačuvao razglednice i fotografije, u ovom radu intervencija je izvedena direktno na fotografijama i dijapozitivima. Rekonstruiram nikad ostvarene ideje i događaje koji sada postaju implementirani artefakti. Dodani prizori su ideje koje su mogle biti ostvarene, ali nikada nisu. Ovako one postaju vidljive i time komentiraju prošlost i daju projekcije za budućnost.
Možemo li reći da vaša instalacija otvara nove prostore komunikacije s publikom?
Instalacija ‘Događaji koje treba zaboraviti’ osmišljena je kao drvena konstrukcija na kojoj se projiciraju animacija i dvije slide projekcije s različitih strana, a da su istovremeno vidljive. Ovisno o poziciji gledatelja može se sagledati sa svih strana i pomalo upijati sadržaj te slagati narativ i određenu fragmentiranu sliku ovog rada. Doslovno sam postavio okvir i sliku. Rad je u potpunosti povezan i nema puno naracije, sve je ostavljeno promatraču za tumačenje. Ideja i priča se iščitavaju kroz niz fragmenata koje gledatelj sam treba složiti u vlastiti narativ. Moje inzistiranje na više značenja i narativa direktno je povezano s teorijom recepcije koju i izbornica Branka Benčić navodi u konceptu za ‘Horizont očekivanja’.
Iako ste završili slikarstvo u Firenci, posljednjih godina primarni medij izražavanja su vam animacija, crtež i kolaž. Koliko je za vas proces stvaranja umjetničkog djela putovanje u nepoznato?
U klasi profesora Umberta Borelle, uz slikarstvo koristili smo i druge medije što mi je pomoglo da ih sve prihvatim kao jednakovrijedne, te ih bez straha i po potrebi koristim uz narativ za koji smatram da najbolje odgovaraju. Svaki moj novi rad ujedno je i eksperiment u kojem pokušavam napraviti nešto novo, kako tehnički, tako i sadržajno. S godinama stvaranja filmova i raznih drugih radova izvedenih u drugim medijima, uspio sam iz svakog projekta naučiti nešto novo i to razvijati dalje. Radi se o raznim idejama, nekada tehničke prirode, koje pojednostavljuju proces pa sve do nekih sistema rada i gotovo meditativnih radnji koje mi olakšavaju sate animiranja.
Glavna direktorica Bijenala Christine Macel kao posebnog gosta pozvala je Mladena Stilinovića, još jednog predstavnika hrvatske art-scene, ali na skupnoj izložbi. Što za vas znači Stilinovićev opus?
Stilinović je umjetnik kojeg neizmjerno cijenim i njegovi radovi su sigurno utjecali i na moje. Kombinacija crteža, kolaža i teksta, samizdati, artist bookovi te korištenje svakodnevnih objekata nešto je što i sam konstantno radim i apsolutno se time nadovezujem na njegove radove, ali ne samo na njegove, nego i na ostale umjetnike iz grupe ‘šestorice’. Stilinovićeve i Martekove knjige umjetnika su nešto najinteresantnije što se dogodilo u umjetnosti 60-ih pa nadalje, i, kao što vidimo, njihovi radovi su itekako relevantni i u današnjem kontekstu.
Hoće li se u bližoj budućnosti konzumiranje umjetnosti pretvoriti u sasvim virtualno iskustvo, a galerije će postati serveri s milijunima gigabajta umjetnosti bez fizičkog kontakta s posjetiteljima?
Opcija je bezbroj i zbilja je teško predvidjeti. Možda ima budućnosti u VR tehnologiji, iako ne bih želio nešto takvo propagirati jer to također uključuje alijenaciju ljudi i daljnje odvajanje od stvarnosti. Teorije su uglavnom distopijske, osobno smatram da svijet umjetnosti, da bi preživio, mora izaći izvan institucija i povezati se sa svim ostalim sadržajima u jedan novi sistem rada koji bi uključivao puno rada na otvorenom i prilično eksperimentalnih načina izlaganja i uključivanja publike.
Koliko je boravak u Zagrebu pomogao vašoj afirmaciji, pogotovo kada je riječ o tržištu umjetnina, ali i kolaboraciji s drugim umjetnicima?
Uz život u Zagrebu, najveći utjecaj imale su rezidencije koje sam imao u zadnjih 10 godina po cijelom svijetu. U Hrvatskoj ne postoje komercijalne galerije, kolekcionari se mogu nabrojiti na prste jedne ruke, a i oni imaju svoje specifične ukuse koji se uglavnom svode na manje skulpture i ulja na platnu.
Predajete na Likovnoj akademiji, i ponosni ste otac dvoje male djece. Je li svakodnevica ‘ubojica’ kreativnosti ili u njoj nalazite inspiraciju?
U atelijeru sam nakon akademije svaki dan, koristim vrijeme dok su djeca u vrtiću. Organizirao sam si radnu praksu oko toga, ali vrlo često su i vikendi rezervirani za rad. Nedostaje mi vrijeme, a tako i prostor. Trenutno sam zbog nekih nesretnih okolnosti ostao bez dosadašnjeg radnog prostora i privremeno sam se preselio u Ateliere Žitnjak ne bih li završio radove za Bijenale. Želja mi je pronaći prostor u kojem bih se skrasio barem na nekoliko godina, posvetio se poslu i ne mislio o selidbi.
Umjetnici poput Francisa Bacona, Damiena Hirsta, pa i street artista poznatog kao Bansky, dosegnuli su još za života vrtoglave iznose za svoja djela. Kontroverzija je nešto što se redovito veže uz te umjetnike, no koliko je tu riječ o istinskoj umjetnosti, a koliko o pomno vođenim projektima kustoskih kolektiva, institucija i aukcijskih kuća i pojedinaca, kojim je posjedovanje djela poznatih umjetnika, prije svega, dobra i sigurna investicija?
Komercijalni svijet umjetnosti apsolutno diktira i institucionalni, iz vrlo jednostavnog razloga – zbog novca i mogućnosti oglašavanja i produciranja skupih radova. Mene taj svijet nije nikada zanimao, a još manje me fascinirao. To su ‘naručeni’ radovi i uglavnom su vrhunski isproducirani, ali banalni i prilagođeni ukusima kupaca.
