Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije i veznjak Real Madrida izabran je u najbolju momčad svijeta za proteklu godinu, a na terenu se ističe briljantnom igrom i rješenjima kakvih nema u nogometnim udžbenicima
Kada je početkom godine naš reprezentativac Luka Modrić bio uvršten u najbolju momčad svijeta, u našim medijima se krenulo s raspravama o tome tko je naš najbolji nogometaš svih vremena. Tema je zaista intrigantna, a jamačno nijedan odgovor ne može biti pravi. Ne može jer jednostavno ne postoje kriteriji kako bi se na zaista objektivan način mogao dobiti odgovor na to pitanje. Nogomet je kroz povijest stalno evoluirao, nekada se igralo i treniralo znatno manje nego danas, a da ne govorimo o broju utakmica, stalnom povećavanju ligaških i međunarodnih utakmica, te razvoju europskih klupskih i reprezentativnih natjecanja. Danas se od igrača traži mnogo više nego nekada. No, ipak, mnogi su krenuli s istraživanjima i anketama pa su se iskristalizirala i neka imena igrača raznih selekcija, od one poslijeratne Vukasove do vatrenih sa SP-a 1998., naposljetku i aktualne reprezentacije Hrvatske, koja bi mogla konkurirati za tu laskavu titulu. Zadnje ime koje je izbilo u prvi plan svakako je ime aktualnog kapetana reprezentacije Luke Modrića. To je i u neku ruku ubrzalo i našu želju da u Yachtsu predstavimo ponajboljeg veznog igrača Reala, a mnogi kažu u ovom trenutku i svijeta – Luku Modrića. Sa zadovoljstvom sam se, stoga, prihvatio tog posla, pogotovo jer sam u to vrijeme planirao moj redoviti zimski odlazak u zemlju koju poslije Hrvatske naviše volim – Španjolsku. Tu sam, jasno, mogao iz prve ruke ‘podebljati’ saznanja o majstoru Luki. U svojoj dugoj novinarskoj karijeri imao sam priliku družiti se s brojnim klasnim igračima, a neke svjetske superzvijezde i pratiti, komentirati njihove igre u izravnim prijenosima (Pele, Eusebio, Beckenbauer, oba Ronalda, Platini, Bobby Charltoni, Messi i drugi), kao i sve domaće igrače, među kojima je, po mojemu mišljenju, na prvom mjestu neponovljivi Bernard Vukas. I tako malo-pomalo mene je kao novinarskog ‘metuzalema’ osvojio taj naoko sitni, ali u biti goropadni plavokosi momak iz zadarskog zaleđa Luka Modrić. Neću kriti da me za njega vežu posebne emocije. S razlogom, razumljivo! Svi veliki igrači imali su nešto svoje, specifično, nešto što ih je činilo drugačijima od ostalih. Tako je i Luka jedinstven na svoj način, a kad se malo dublje sagleda njegov životni put, sve što je morao proći da bi došao do epiteta najboljeg veznog svjetskog igrača, onda se za njega zaista može kazati da je postao klasa u svakom pogledu. O Luki Modriću su ispisane mnoge priče, poznati su svi detalji njegova trnovitog puta od sela Zatona Obrovačkog do Madrida, no to je ipak samo faktografska biografija. Životni put Modrićevih, oca Stipe i majke Radojke, bio je sve, ali ne i posut cvijećem. Kad nejako dijete mora tako rano napustiti svoje ognjište, preseliti se u zadarski hotel Kolovare s grupom izbjeglih Hrvata iz obrovačkog kraja, onda se to jasno moralo odraziti i na njegovu psihu. Luka je kao klinac svoju utjehu, bijeg od okrutne stvarnosti, učestalih bombardiranja Zadra, našao u svojoj velikoj ljubavi – lopti, u svakodnevnim igrama s vršnjacima na skučenom parkingu hotela. S loptom je Luka praktički i – spavao! Kod Luke me, otkako ga pratim, najviše zadivljivala, impresionirala njegova zdrava pamet, koja mu je i pomogla da razvije svoje igračke specifičnosti. Ima Luka ono nešto posebno u sebi, nešto što se ni na jednom treningu ne može naučiti, što zapravo igrača čini svojim, jedinstvenim. Mnogi treneri s kojima sam imao priliku surađivati, poput Ante Mladinića, Tomislava Ivića i svakako Branka Zebeca, znali su kazati: obično postoje tri rješenja koja u određenom trenutku igraču stoje na raspolaganju, ali veliki je igrač, poseban, onaj koji ima i četvrto, svoje rješenje, ono kojega nema u nogometnim udžbenicima. A to je ono što Modrić ima, to je ono što ga čini drugačijim. Zato uživam gledati Luku jer znam da ću uvijek vidjeti nešto drugačije, zadivljujuće. Njegova urođena tehnika, briljantna dodavanja, lucidnost stvaraju razliku. Njegova felš dubinska lopta, snalaženje u malom prostoru, čuvanje lopte, igra u svim pravcima, razigravanje cijele momčadi, naprosto su fascinantne karakteristike koje rijetki igrači imaju. A kako opet, osim tih svojih posebnih vrlina, Luka ima izrazito razvijen smisao za kolektiv jer se nikada ne želi isticati, nametati, razumljivo je da se s vremenom razvio u igrača kojega svi neobično cijene.
Prije odlaska u Španjolsku pročitao sam knjigu o Luki Modriću što su je zajednički napisali madridski novinari Vicente Azpitartea i Jose Manuel Puertas. Počeo sam je čitati s malom predrasudom pitajući se zašto su ovo napisali strani novinari, zašto to nije učinio netko od naših. Jer, Luka je ipak tek nekoliko godina u Španjolskoj. No, što sam više prevrtao stranice knjige, shvaćao sam da su se Vicente i Jose Manuel, kao pravi profesionalci, potrudili napraviti zaista kvalitetnu biografiju dosadašnjeg Lukina života. Oni ništa nisu prepustili slučaju. Obišli su sva mjesta u kojima je Luka živio i igrao, konzultirali su na desetke naših stručnjaka, a posebnu su pažnju posvetili fenomenu uspješnih sportaša iz Dalmacije. I tako su došli do nekih saznanja koja se nama u Dalmaciji čine svakodnevicom, gotovo ih i ne zapažamo, a radi se ipak o važnim detaljima. Oni u knjizi, naime, ulaze u bit specifičnosti velikana sporta s ovog našeg područja, analiziraju se specifičnosti Dražena Petrovića, Krešimira Ćosića, Ivaniševića pa sve do Blanke Vlašić i mnogih drugih. Španjolski novinari su, razumljivo, u superlativima pisali o njihovim igračkim vrijednostima, ali su pronašli i dulje elaborirali jedan pojam kojemu su dali izuzetan značaj. A to je – dišpet! Uspjeli su duboko proniknuti u značenje te naše riječi, dati joj veliku važnost tvrdeći da se radi o svojevrsnom fenomenu – generatoru koji dalmatinskim sportašima daje prednost u odnosu na druge. I tako su oni, analizirajući i životni put malog Luke, dječaka koji je morao prekinuti radosti svojega djetinjstva i prerano odrasti, pronašli mnoge čimbenike presudne za njegov kasniji životni i igrački razvoj. U knjizi se, kao na filmskoj vrpci, nižu događaji, selidbe plavokosog dječaka od NK Zadra, preko Dinama, Zrinjskog iz Mostara, Intera iz Zaprešića da bi se konačno skrasio u Dinamu i postao afirmiranim igračem i reprezentativcem. Daljnji je Lukin igrački put već sasvim drugačiji jer kad se jednom dokopao Engleske, Tottenhama, a onda i Reala, priča o nejakom dječaku prestala je biti bajkom za neku školsku slikovnicu. Uspjeh Luke Modrića dobiva naposljetku svoj hepiend, o njemu pišu novinari diljem cijeloga svijeta, naš je reprezentativac postao – brend! S guštom sam, što se kaže, na ex pročitao knjigu koja je, ipak, više upućena širim navijačkim masama nego nama koji smo poodavno u Luki prepoznali veliki nogometni talent. Sada je već svima lakše komentirati zrelog čovjeka, oca dvoje djece, genijalca s loptom kojemu se konačno svi klanjaju. Brojne televizijske kuće omogućile su nam da Luku Modrića gledamo iz tjedan u tjedan, da uživamo u njegovim majstorijama, ali i da i negodujemo kad – dobiva po nogama. Stoga i za vašeg vremešnog reportera, Lukina igra predstavlja sve ono lijepo što nogomet kao igra nosi u sebi, što stvara bitnu razliku od takozvanog ratničkog, industrijskog nogometa koji sve više osvaja terene diljem svijeta. Luka je moderan, kompletan igrač koji svim svojim vrijednostima dodaje i onu toliko, svima nam dragu, nogometnu romantiku kojoj smo u mladosti svi težili.Nogomet, istina, sve više inklinira brzini, trci, mjere se pretrčani kilometri (nekada šest, a danas igrači pretrče i više od 12 kilometara po utakmici). Sve je to lijepo, jer razvoj je nemoguće zaustaviti, usporiti, ali sam isto tako uvjeren da će istinski ljubitelji ovog globalnog sporta uvijek težiti nogometu mašte i fantazije koji bez ekstra klasnih igrača kao što je Luka neće opstati. Bez igrača Lukinih sposobnosti, nogomet će biti suhoparan, nedorečen, možda i – dosadan! Bit će to igra, kako bi naši stari rekli, ‘bez šušta i gušta’…
Jasno, kakva bi ovo bila priča o našem nogometnom vilenjaku da za ovu prigodu nismo malo i porazgovarali s Lukom Modrićem, da nismo saznali za neka njegova razmišljanja vezana uz nogometnu svakodnevicu, njegov život izvan terena, da nismo porazgovarali o Realu, reprezentaciji, bivšem izborniku Biliću, zapitali ga o njegovim neostvarenim željama. ‘Imam ih’, reče nam Luka, ‘Itekako! Nedostaje mi s Realom titula prvaka La lige, a da ne naglašavam koliko želim postići i nešto više s našom reprezentacijom. Svi nam govore da smo jaki, da imamo dobru reprezentaciju, što i ja mislim, ali sve to treba pretočiti u rezultat. Stalno nam je u mislima bronca mojih starijih kolega iz Francuske. To je bio fantastičan podvig koji nije lako ponoviti. Ali, mi se nadamo… Za sada prvo mislimo o preostalim kvalifikacijskim utakmicama za SP, a onda ćemo o zadacima koji će nas očekivati u Rusiji, o dobrom plasmanu koji svi priželjkujemo. Ne želim uveličavati stvari, ali imamo zaista dobar tim!’ Dok je nogometni put Luke Modrića bio trnovit, dotle je onaj privatni zaista uzoran. Satkan je od onih uobičajenih malih stvari koje obitelj čine sretnom. Sa suprugom Vanjom, krajnje samozatajnom ženom koju ne zanimaju svjetla pozornice, i dvoje djece Luka živi mirnim životom. Skrasio se u dijelu Madrida La Moraleja u kojem živi većina Realovih igrača. ‘Pokušavamo živjeti što normalnije, volimo otići s prijateljima u neki dobar restoran, uživam kad mogu razvoziti djecu i provoditi što više vremena s njima. Nema tu ničeg drugačijeg, težimo stabilnom obiteljskom životu u kojem male stvari pričinjavaju svu radost svijeta. Mislim da u tome zaista uspijevamo.’ Luka Modrić je pristupačan mladi čovjek kojemu je jasno da ima određenih obveza prema medijima, o tome uostalom vode brigu profesionalci u klubu, igrače se nastoji što je više zaštititi. Kad je govorio o odlascima u restorane, pitao sam koje, primjerice… Manirom iskusnog sugovornika, koji mora paziti na svaku riječ, samo je dodao – ne bih nikoga izdvajao. Sve sam odmah razumio! Kad su, međutim, naši mediji u pitanju, Luka je susretljiv koliko god može. Osjetio sam to iz ranijih kontakata s njime shvativši da se uoči utakmica voli izolirati, koncentrirati na utakmicu jer dobro zna da se od njega u svakoj utakmici očekuje maksimum. Zato s njim uglavnom kontaktiram porukama. Tako sam jednu posebno upamtio. Uoči utakmice s Turcima u Brazilu, poželio sam mu sve najbolje ne zaboravivši sugerirati da što više puca. Sjećam se, naime, dok je još igrao u Hrvatskoj da se često znao naći u zoni šuta, da je često zabijao golove… Sada se u reprezentaciji i Realu više posvetio kolektivu, više igra za druge, za momčad. I tko sretniji od mene kad je sutradan upravo on zabio Turcima za pobjedu! Luka Modrić je danas u 31. godini života postao planetarno poznat i cijenjen, ali na svoje početke nije zaboravio, zna se prisjetiti i svih onih teških godina u kojima se morao stalno dokazivati. Iz utakmice u utakmicu, ma gdje igrao. Kako danas vidi te dane: ‘Bilo je zaista različitih etapa u mojem razvoju, svaka je sigurno bila značajna za moju karijeru. Možda sam sve mogao proći i brže, drugačije, ali ne žalim ni za čim. Na koncu, stalno sam bio u krešendu, stalno sam se usavršavao, sazrijevao, a kad se otvorila Engleska, bio sam na svome. Osjetio sam da se mogu nositi sa svima. Danas je u Realu milina igrati…’
Ovih je dana Slaven Bilić rekao da bi najradije doveo Luku Modrića u svoj West Ham?!
Lijepo je to čuti. Slavena izuzetno cijenim, odličan je trener, mnogo mi je pomogao u mladoj reprezentaciji. Davao mi je slobodu, dopuštao da se razigram. Ostali smo u dobrim odnosima, zaista ga istinski cijenim.
Iskreno, jesi li kao golobradi dječak pomišljao da bi jednom mogao ovako daleko dogurati? Pitam onako otvoreno.
Uvijek sam sanjao, pogotovo kao dijete. Ti se snovi ne zaboravljaju, kao ni prvi koraci s trenerom Bašićem. Upijao sam njegove riječi, slušao i druge trenere, učio i marljivo radio. Nema tu neke filozofije!
Mi smo u Hrvatskoj ponosni kad te danas gledamo u društvu najvećih nogometnih zvijezda današnjice, često čujem ljude kad ponosito kažu – naš Luka. Kakva je zapravo atmosfera u svlačionici Reala, treneru ma tko to bio, sigurno nije lako stvoriti od velikih igrača homogenu momčad koja mora stalno pobjeđivati?
Ne bi htio da zvuči kao fraza, ali zaista smo složni, nema tu nikakvih iskakanja. Svima nam je jasno da se od nas traže pobjede i samo pobjede, a kad je tako, onda ne smije biti soliranja, ne previše. Uvijek moramo znati da igramo za klub! Držimo se skupa što je više moguće, družimo se i izvan terena, nema ljubomore!
No s nekima si ipak više, s drugima manje?
Ma ne, zaista ne. Možda sam razumljivo malo više s Mateom, to je svima jasno, ali Realova obitelj je složna. Svi u ovom trenutku mislimo samo na osvajanje prvenstva, a želja nam je ponovno doći i do najsjajnije europske krune.
A reprezentacija, sada si kapetan. Jesi li i tu optimist? Tu će biti teže nego s Realom!?
Već sam rekao, znamo da vrijedimo, vani nas izuzetno cijene. Znam to pouzdano jer imam prilike, za razliku od drugih, razgovarati s najboljim igračima i stručnjacima. Hrvatski nogomet je na cijeni. Mi igrači ćemo sigurno dati sve od sebe, no često ne ovisi sve o nama…
Jedan naoko sitan detalj ostavio sam za kraj. Godinama sam putujući svijetom susretao obične ljude koji su sinonime za Hrvatsku vidjeli u Ivaniševiću, Šukeru, Kukoču i Rađi pa kasnije Janici Kostelić, no ovaj put sam u Španjolskoj bio fasciniran kako ljudi reagiraju pri spomenu imena Luke Modrića. Impresioniralo me koliko ga poštuju u svakom pogledu. I to ne samo navijači Reala, nego i Barcelone koji bi sve dali da ga mogu imati u svojim redovima. Jer, Barci sve više nedostaje igrač tipa Luke Modrića. Luka je očito u Španjolskoj, istinskoj zemlji nogometa, postigao ono što mnogi igrači nisu i nikada neće: omiljenost svih onih koji vole najpopularniji sport na svijetu.
Video Real Madrid
