Davor Gobac: Čiribu čiriba roker



6 min

Više od trideset godina hrvatskom glazbenom scenom ‘drma’ Psihomodo Pop, punk-rock bend koji svoje poklonike oduševljava energičnom svirkom i originalnim scenskim nastupima, a frontmen grupe svoju kreativnost, osim kroz glazbu, izražava i na likovnom platnu

Sloboda je kod Davora Gopca stvar koju cijeni više od svega u životu, a to mu omogućava da ispoljava svoju originalnost i plodnu inventivnost. I zato neka mu nadahnuće dolazi u valovima kako bismo još dugo mogli uživati u stvaralaštvu ovog veličanstvenog rokera.
Je li kreativnost vaša najbolja prijateljica?
To bi se moglo tako reći. Kreativnost je prijateljica koja iziskuje da se s njome čovjek bavi kroz život. Kada sam kao klinac skužio da želim slikati, ušao sam u taj proces unoseći kompletnog sebe. Taj rad me fenomenalno opuštao, i ta kreativnost je iziskivala brigu oko sebe. To ne smije biti bolesna briga koja će ubiti kreativnost, nego joj se treba posvetiti da se ona razvija kroz život. Ima trenutaka kada čovjek pomisli ‘dugo se nije ništa desilo’, ali ako radiš na sebi, onda se dešava pozitivno iznenađenje, neke dobre ideje i čudne realizacije tih ideja. Mogu reći da je kreativnost jedna osnova za postojanje i vrlo bitna stvar – od zdravlja, psihičkog, do nekakve prave zabave.
Kako danas izgleda vaša ‘kućica u cvijeću’?
Živim u Zaprešiću, u kući izvan grada. Nekretnine se danas ne isplati prodavati, pa sam odlučio jedan kat kuće urediti kao prostor u kojem ću istinski stvarati kada to poželim. Tako mogu iskoristiti prostor, biti kreativan i imati svoj mir.
Iza grupe Psihomodo Pop je deset studijskih albuma i nekoliko live albuma. S kojim ste albumom, kao autor, baš zadovoljni?
Mogu reći da kada stvaraš album, uvijek se zaljubiš upravo u taj koji stvaraš jer je najnapetiji i, u tom trenutku, najdraži. I moraš imati snagu koja te pokreće da ga i završiš. Sada s nekim odmakom mogu reći da mi je bilo izuzetno drago razdoblje stvaranja prvog legendarnog albuma ‘Godina zmaja’, u kojem smo mi svi odrasli i postali istinski profesionalci. Poslije rata su svi imali loš period, a nama su se najednom otvorile nevjerojatne mogućnosti s albumom ‘Unpljugd’. S njim smo čuda napravili. Pa i ovaj zadnji ‘Čiribu čiriba’ je jako bitan i, kako vidimo, vrlo plodan.
O stupu kulture i svijetu prepletanja…
Nekada sam u šali znao govoriti da je moje spolovilo stup hrvatske kulture jer ga već svi znaju koliko sam ga pokazivao. Kao klinac sam odgojen na ulici, pa samim tim i pripadam toj i takvoj uličnoj kulturi. Iznenadili biste se kada bih vam rekao da je moj prvi bend bio The Beatles. Međutim, moje pravo odrastanje je bilo kroz punk-rock, taj jedan ‘rebl’, buntovništvo, te 1977. godine. Ja pripadam toj punk rock subkulturi. Znaš kaj je rekel Winston Churchill? ‘Kada si mlad, onda moraš biti neka alternativa, revolucionar, buntovnik, a kada dođeš u neke godine, pretvaraš se u demokrata.’ Naravno, kad si star, glup je onaj koji nije konformist, pa nebuš bil revolucionar sa 77 godina. Iznikli iz tog punk miljea kao grupa, s tim slikarstvom, iako s pedeset na leđima, mi pripadamo nekakvom mainstreamu.

Davor Gobac
Davor Gobac

Malo o vašoj strasti prema slikanju…
U principu sam oduvijek volio crtati. To je potreba. Moj otac, koji je živio vani, uvijek kada bi dolazio kući, nosio bi mi bojice i blokiće. I tako sam spontano u životu, kada sam skužio da imam gomilu tih slika, promislio: Mogao bih napraviti izložbu. I tako te 1998. godine se desilo slučajno da su mi ponudili izložbeni prostor Fortecu u Klovićevim dvorima. Galeristica me pitala koliko ljudi očekujem, a ja sam odgovorio da nemam pojma. Na kraju je došlo tri tisuće ljudi. Bio sam polaskan. Moram napomenuti da je čovjek koji je držao kulturni šank bio na sto muka jer je u tren prodao sve zalihe pića, pa nije ostalo ništa osim vode. Ali moram priznati da nikada nisam poželio ući u taj slikarski krug, uvijek sam tretirao svoje slike kao da prodajem CD. Volio bih da se jednom moje slike pojave kao kod Andyja Warhola, na majicama, u trafici…
Može vas se čuti i na Radio Anteni. Je li time zadovoljena vaša želja ili to radite ‘u fušu’?
Meni je to jedno dodatno zanimanje u kojem se divno zabavljam. Imam dvije sjajne urednice, moje pomagačice koje su jako pametne, i koje su bitna karika jer usuglašavaju teme. Tako da meni nije problem nakon tako dobre pripreme nešto ispričati. Ide mi jako dobro, a muziku radim iz glave. Mislim da danas nije teško biti originalan jer svi vrte iste šprance. Onda se pojavim ja s muzikom iz 80-ih  i odmah sam drugačiji. Emisija je, na moju radost, vrlo slušana. Daj Bože da ostarim uz nju.
Kako vidite našu estradu?
Zadnjih godina pojavilo se dosta dobrih i obećavajućih bendova, ima kvalitete, ali se ne može doći do novaca. Eterom godinama drmaju komercijalne pizdarije, to su moji kolege koji se bore za život, ali kvalitete nema. U svijetu takve stvari ne prolaze, osim na Balkanu. Naši ljudi to vole, pa neka izvole, ali, hvala lijepa, ja to ne bih.
Što vas oduševljava?
Oduševljavaju me pametni ljudi. Što sam stariji, to sam zahtjevniji. Radujem se i danas sitnicama, ali ne preferiram i odbacujem s gnušanjem glupost. Volim susresti čovjeka s kojim mogu normalno porazgovarati, da nakon toga i moja razmišljanja malo bolje sjednu. To mi baš u zadnje vrijeme nedostaje, svi su nekako u ego tripu, a s druge strane su dosta nesigurni, nitko ništa nema i vremena su zajebana u ovim međuljudskim odnosima.
Glazba vam nije posao, već život. U kojem smjeru ide, gdje sebe vidite…
Mislim da ćemo mi svirati cijeli život. Red Hot Chili Peppers napišu mjuzikl iz ‘Aeroplane’. To je potpuna istina. U principu smo dosta pošteđeni loših stvari u tim društvenim promjenama kroz ove godine jer smo u kapsuli Psihomodo Popa. I sva sreća da smo se izborili da preživimo, da se ne raspadnemo. Danas smo zreli ljudi, imamo odraslu djecu i možemo se kao Stonesi nadati da ćemo svirati dok smrt ne pokuca na vrata. Ja ne bih mijenjao ovaj posao i nije mi ga teško raditi. Dapače, obožavam ga. Mislim da ću i sa 77 godina, ako me zdravlje posluži, bez problema otići na koncert i dati sve od sebe, i, pritom, uživati.

Frontmen grupe Psihomodo pop
Frontmen grupe Psihomodo pop

Tko je od glazbenika najviše utjecao na vas?
Bilo je mnoštvo muzičara koje sam kao klinac slušao, ali u stvarnom životu sam imao i jednog prijatelja, Davora Slamniga, koji je jako bitan za moje odrastanje i poimanje života. Družili smo se 80-ih oko Blentona koje smo radili na 101. Slama je bio naš kvartovski guru, bio je već tada čudovišni pisac koji nas je uvijek usmjeravao u dobrom smjeru. Zatim, tu je i gospodin Praljak koji nam je iznajmio četverosoban stan za malu lovu, kazavši: ‘Umjetnici, živite kako vam paše.’ I tamo smo se intenzivno družili, pa i Pjer Žardin. Ta starija generacija je dosta zaslužna da smo bili kreativni. Slikali smo, svirali, smišljali Blentona, živjeli punim plućima u tom kreativnom neredu koji je bio samo prividan.
Koliko je iskrenosti među kolegama?
U mom miljeu popa i rocka, ima mladih ljudi koji su simpatični i koji idu dobrim putem. I sve su profesionalniji. Danas kada neki mladi bend krene, oni već znaju što je PR, što je ‘pablišing’ i s te strane su odlični. Međutim, nedostaje kreativnosti, što je znatno teža stavka. Imaš dojam da je sve odsvirano. To je pojava u cijeloj umjetnosti, čak mislim da danas nije neka fora u umjetnosti otkrivati toplu vodu, nego je važan taj prijenos energije. To se vidi i osjeti na dobrim slikama, kiparijama, pa tako i u rock’n’rollu. Bitan je prijenos pozitivne energije. Ako se to uspije, onda su to prave stvari.
Psihomodo Pop slavi trideset godina postojanja. Što je bilo najvažnije da bi bend opstao, bio još kreativniji i glazbeno imao još veću snagu?
Mi smo spontano ušli u ovaj bend, život se brzo odvija i dok se okreneš, prošlo je trideset godina zajedništva. I skužili smo da imamo dobar bend i o-ho-ho života. Drži nas to što smo prepoznatljivi. Postali smo neko ime. Ipak imamo i malo veću slobodu nego neki mladi bend. Možemo čak ponekad zaokrenuti u nekom smjeru, pa ipak preživjeti. Dakle, nama se sve to desilo spontano, nismo imali pojma što će i kamo nas sve to odvesti. Kada su Micka Jaggera 1964. godine pitali koliko misli još svirati, odgovorio je: ‘Još godinu, dvije, i bit će super.’
Imate li nešto što vam je na srcu, neku poruku…
Imam poruku za cijelu državu, ne želeći pritom ispasti patetičan jer sam se uvijek zajebavao. Ali danas je užasno važno i potrebno da se ljudi osvijeste i počnu u Hrvatskoj što pozitivnije misliti, da se otvore jedni prema drugima. U zadnje vrijeme radije odmažu, a to ne valja ni za pojedince. U principu, ako ulažeš u druge, ulažeš u sebe. To silno želim, isto tako priželjkujem da se ova politička situacija riješi u neku normalnu političku situaciju, a ne nekakvu bolesnu atmosferu u kojoj svi patimo.

Share this article:


Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude

Besplatni Newsletter

Pretplatite se za ekskluzivni sadržaj, vijesti i posebne ponude
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above
yachts.croatia
Let us open your eyes to Croatia!
Follow #YachtsCroatiaMagazine, find the magazine on the nearest newsstand & read us on the link above